Gdje ima dima , ima i cigare

Nevidljivi dim cigare nagriza mi nepce. Moja jadikovka od sinoc prelazi u tjeskobu koja traje. Izvlacim iz sarkofaga zaborava vrijeme kada sam pusac bio. A bio sam zesci sa cigarama, sto bi nasi ljudi rekli, a chain smoker.
Sve u zraku me podsjeca na dim . Zelja da zapalim, velika je. Neka otrov nikotina put do mojih pluca nadje i lazni mi smiraj pruzi. Dime, gdje si? Pokazi se.

Poceo sam pusiti rano. Mislim da su me vec u sestom razredu uhvatili i po roditelje slali. Kako sam bio fino dijete, k tomu jos umjesan u glumi, uspio sam mati izlevatiti da su me druga djeca nagovorila. Meni to na pamet nikad palo ne bi. Istina je bila drugacija. Ja sam bio kolovodja.
Uskoro dolazi srednja skola i vezanost za duhanski dim je potpuna. Zelis da izgledas stariji no sto jesi, a ne mozes, zelis da budes zajeban, a nisi. Cigara je dio tebe, tvoje drugo ja, doba odrastanja.

Kada se je para imalo pusilo se svasta. Vecinom para nije bilo, zato su sarajevska Drina i Morava glavnu ulogu u mom pusackom ritualu tog vremenu imala. Ponekad si pluca nagradjivao plavim Ronhillom ili smedjimWalter Wolfom, cure su vecinom pusile Lord i Bond, a oni odvazniji su sebe pronalazili u Lari, Opatiji i ostalim nikotinskim eskapizmima.

Doslo je doba ratno i gusio si se u svemu sto pod ruku/usta je doslo. Najbolji je bio Vek. Mogao se pusiti eonima, toliko je to tesko bilo za vuci da si komotno mogao zausnjake navuci.
Ubjedljivo najgori ukus cigare sto moja pusacka pluca pamte, bijase kontigent ratni iz Turske: Tokat & Izmir.
A ljudi dragi, ko ih probao nije, ne zna o cemu pricam. To ko da nitroglicerin vuces, a na plucima osjecas krdo karcenogeno kako galopom ide. Ziva bolest.
U vojsci smo dobivali duhan, pa motaj, a kada se je pojavila sarajevska Drina u omotu od listova biologije za osmi razred, nasoj sreci kraja nije bilo.
Jedno od najljepsih iskustava bilo je pusiti osuseno lisce flore drage nam domovine, u kojima smo davili sebe u podbijelu i uvjeravali jedan drugog da je isti Marlboro.

Dodje vrijeme poslijeratno, za cigara se ima. Dodje vrijeme imigrantsko, za cigara se nema. Puklo je nesto u meni(kako to inace zna da puca), inat , sta li vec, godina je osma, dim cigare iz mene nikad vise izasao nije. Pusiti sam prestao.
I evo me sad, ponedjeljak se blizi kraju, druga je polovina novembra, grad je Vancouver , zemlja Kanada. Tjeskoba me stisce, posmatram ljude bez duse, zene bez ljepote, tastaturu punu mrva. Mirise mi cigara...