Kao da je bilo nekad

Naziv je dokumentarnog filma o prerano preminulim clanovima Ekatarine Velike. Danas sam odgledao zadnji dio i naravno, po obicaju, sve mi se sastavilo. Zasto ja pronalazim stvari koje me opterecuju? Sta je ovo? Net mazohizam? Zasto se stalno vracam u proslost? Zasto moj fokus ne pronalazi sadasnjost?

Ne mogu reci da sam kao tinejdzer puko na EKV. Nisam, jer vrijeme se odrastanje mjeri minutama, mijenja iz dana u dan, a ti zajedno s njim.
EKV, kakvi su ovo tekstovi? Zasto je muzika mracna? Pa nisam ja francuski ekspresionista 18-tog stoljeca, meni je godina 15 i treba mi malo alkohola i jednostavnost stiha. Meni se sve to cinilo pretenciozno, ja sam samo dijete, nisam shvacao, zato ih nisam ni volio. Lakse mi je bilo reci:"...uzas je moja furka...".

Ipak, sazrijevas ( to su one minute i dani sa pocetka maila), istrazujes, prihvatas i odbacujes. I osjetio sam kasnije EKV, ali sam i nehotice (ili hotice, ako postoji ova rijec) bio uvucen u svoju samotnjacku cahuru adolescencije. Budi sam na ulici, budi sam. Je li to prokletstvo EKV? Taj nekakav nihilizam? Je li ovo teska rijec? Pogled na svijet, bilo bi lakse objasnjenje.
Sada sam zreo covjek i ne otvaram se lako. Misli me razne prekriju, deprimiram se. Korisitim svoje budalastine kao odbrambeni mehanizam , ali ni one nisu trajno rjesenje. Dodju kratki dani, dokumentarni filmovi i sjecanja. Sjeta me nagriza...

Nesto mi se zadnje vrijeme pusi, a prestao sam prije osam godina. Nesto mi se trazi dim , ma stavio bih pola kutije cigara u usta, brojkama njih deset. Zapalio, uvlacio nikotinski otrov sve dok se pluca u minijaturnu termoelektranu olaksanja ne bi pretvorila.
Evo me, poceo sam opet srat, a htio sam samo reci nesto o EKV.
Kao, satro, naci cu istomisljenike i bice mi lakse. Ovo je samo bezuspjesan pokusaj da kazem nesto neizrecivo. Jebem ti net i blog i mene u njemu. Mali covjek zeli preko crte. Sutra je ponedjeljak...