Uvijek kad cujem na radiju, u autu, Hotel California, mega-hit matorih hipika sto se odazivaju na ime, The Eagles, ja se nekako rastuzim. Meni toliko ta pjesma ide na zivce da se ospem u sekundi. Ne mogu je organski smislit. S druge strane podsjeca me na jednu od epizoda djetinjstva koju u sebi melankonilcno nosim.
Naime, davno je to bilo. Benzin se jos prodavao na par-nepar , a restrikcije struje su bile svakodnevne, kad sam na poklon dobio singlicu gore spomenute grupe.
Znam da sam bio na nekoj festi i da sam bio dosta mladji od prisutnih. Znam da sam se motao po plocama domacine kuce, djevojke starije od mene , brat bratu pet, sest godina.
Ona je imala brdo ploca i veliko strpljenje. Listao sam tom riznicom nepresusnom, stavljao u stranu ono sto mi paznju je privlacilo. Svasta sam nesto pronalazio sto prije slusao nisam.
Naletim tako na Talking Heads. Stavim plocu na gramofon, slusam, preskacem pjesme. Ne ide mi nikako. Pretesko je to za mene, sve nekako razbacano, a i ni balada nema. Djeovjak se nasmjesi i rece tiho :" To je sada in."
Krivo je meni, dijete sam ja, jos nijedne dlake na licu nemam,a volio bih o muzici znati sto vise. Starija je to raja, zelio bi biti dio njih, naposljetku, sta ce oni misliti o meni? Ali, nece ritam i lirika Talking Heads u glavu moju. Nikako.
U hrpi, na strani, zaboravljena od velikih (long play) ploca sto su priroitet imale, stajase, sitna, neugledna singlica. Uzimam je u ruke, vrtim na prstu, promatram omot. Cak i znam sta na engleskom znaci the Eagles. Stavljam na gramofon, jednostavna melodija, lagane note, barsunast glas. Ovo je za mene.
"Uzmi je ako hoces", cujem glas iza sebe.
"Jesi li sigurna", odgovaram.
"Jesam, slobodno, nisu losi, ali nisam vise u tom fazonu".
"Zahvaljujem".
I onda mi zena kaze:" Sto si tuzan? Trebas biti sretan sto imas takvo sjecanje i uspomenu na djetinjstvo". Vjerovatno je u pravu, ali, to sam ja i pacificke kise.
Singlicu i dan danas cuvam. Eno je, u sobi, u kartonskoj IKEA kutiji sa natpisom, memories.
2 comments:
Prva i bez icijeg uticaja, onako naslepo, kupljena ploca je bila od Stranglers-a i to ona sa crvenim karanfilima(?). Kada sam videla omot, pomislim ovo mora da je nesto lepo. Kupim, dodjem kuci i sva ozarena gledam omot, stojeci ispred gramofona i onda odjednom sok-ugledam pacova na slici. Pomislim kako sam se zeznula(potrosila tesko ustedjene novce), tuga me spopadne od osecaja totalne promasenosti. Pustim plocu i slusam, slusam, slusam...hm, nije ovo lose, pa uzmem omot-gledam onog pacova i mislim...ipak sam ste mogli bez njega... nije silazila sa gramofona. Slusam ih i dan danas, hej upravo ih slusam :)
Poz malena
Prvi i bez icijeg utjecaja, bio mi je album The Police-"Regatta de Blanc".
Slusao sam Walking on the Moon & Message in a Bottle dok mi je igla na gramofonu trajala, a od izgrebanosti ploca vise nije bila za prepoznat.
"Rattus Norvegicus" imam na kaseti. Eno ga u kutiji,znas onoj, sto pise citko sa strane-uspomene. Zajedno s Hotel Californiom, nasla je mjesto svoje.
A, jest bass dobro svirao svaka mu cast. Ma sta svir'o, solir'o, dusu mu vadio...
Pozdrav
SD
Post a Comment