Prvi put s biciklom na jutrenje

Jednom sam se ja tako lijepo napio da za sebe znao nisam. Bilo je ljeto i bio je raspust i bio sam poletarac bez alkoholnog iskustva. Jedinica je jos uvijek bila prvi broj mojih godina.
Bila je neka festa, dernek iliti zabava. Noc je bila topla, a zvijezda na nebu mi se cini nije bilo. Znam da nas je bio mali milion razuzdane omladine socijalizma i da smo se davili u domacem vinu, netom donesenog sa obliznjih gorskih krajeva.

Na okupljanje sam stigao svojim pouzdanim prevoznim sredstvom, biciklom. Bio je to obican Poni, boje, tamno-ljubicaste. Nista od onih dodataka: blatobrani, macje oci, zvonce, brzine...nista. Samo sic, dva tocka i okvir. Bio je tako jadan da ga nisam trebao niti zakljucavat.
Imao sam predosjecaj da bio se mogao napit, alkohol je to, ali da cu se olesiti, pretpostaviti bas i nisam mogao. Silazilo je vino bez problema niz pubertetsko grlo moje, kao tecna cokolada u reklamama, a one zvijezde sa pocetka price sto ih bilo nije, pocele su ispred ociju mojih da sijaju.
Tu smo znaci. Noge vise ne pripadaju tijelu mom. Ovako bi trebalo bestezinsko stanje izgledati. Da te vidim sad Armstrong Neile. Huston, javi se.

Osjecaj nedostatka tla pod nogama nije me pokolebao. Ionako, sto ce mi tlo, kad bicikl imam. Cujem glasove, kao zele da me zaustave, ali, vec kasno je. Lebdim na svom pegazu, nosi me adrenalin alkohola i mladih godina, mrak je i nista se ne vidi niti cuje.
Imam u glavi sliku gdje bi mogla biti kuca koju zovem domom svojim, ali zadnje sto sjecanje mi nudi je, polje kukuruza, bicikl pored puta i ja na ledjima sa glavom na brazdi od krompira. Cista naiva. Ovoga se ni Krsto Hegedusic postidio ne bi.

Trzam se , zima mi je. Otvaram oci, svijetlost nazirem. Pod guzicom mi hladno, rosa je. Pijetlovi kukuricu, zora je. Prvi put s biciklom na jutrenje...