Domacica

Domacica je cajni keks preliven cokoladom. Mjesto proizvodnje, Josip Kras-Zagreb. Upakovana u zutu kartonsku, kutiju, sa smedjim detaljima, prepoznatljiv je simbol jednog vremena i drzave.
Kad mi dodje slatki trenutak, a organizam taj trenutak cesto pronalazi, Domacica je idealan odgovor. Znam je naci u lokalnoj radnji mjesovite robe, gdje se je, uz Yukon krompir, Maui ananas i banane iz Ecuadora, ponosno ugurala ona, Domacica.
Pored nje, promocurni vlasnici radnje, Kinezi( znaju ljudi posao i demografiju komsiluka dobro) nude Nektar-kisele krastavce i dzem od drenjka, Vegafrut, Doboj-Istok. Nadje se i ajavar iz Makedonije, kao i "Jadro" keks, ali, njega nikad ne uzimam. Suh, usta mi se skupljaju, a nikad ga i nisam mogao.

Kutiju Domacice vecinom cuvam na najvisoj stalazi visece kuhinje da mi nije stalno pred ocima. Kad mi dodje slatki momenat sa pocetka price, napipam kutiju u mraku i desnom rukom zagrabim koliko mogu. Posto sam covjek karaktera jakog i iste takve kontrole, smirim pola kutije u vremenu kratkom.

Domacicu pamtim od kako znam za sebe. U vremenu odrastanja izbora velikog bas nismo imali. Sjecam se onih cokolada od rize od kojih sam znao zvakajuci zausnjake dobit, ali sam zato gotivio one male kokos/kesten plocice, Pionir-Subotica. Ipak, Domacica je bila samo jedna.
Najpristupacnija, relativno jeftina, isla je uz mlijeko, caj, a mogla je i na suho. Bila je neizbjezan dio prosjecne obitelji. Uvijek bi se nalazila, tu negdje, u blizini, na dohvat ruke.

Ponekad sam znao listati strane magazine, koji su ne znam kako dolazili do mojih djecjih ruku, i gledati reklamne slike primamljivih cokolada imena cudnih. Mastao sam da cu jednog dana nagraditi usta ukusom original Nesstle ili Milke.
Dijete vise nisam, izbor je vise nego velik, a drzava je druga. Ipak, kad mi secerni pritisak tijelo uznemiri, uvijek se vratim cokoladnom omotacu Domacice i njenoj jednostavnosti ambalaze i ukusa.