Samo jos jedan petak

Nervira me sto je, barem prema kalendaru, prvi dan proljeca, a napolju sastavila kisa potopska.
Nervira me pravo sto sam slab plivac/skijas, a uvjete za bavljenje istim imam na dohvat ruke. Nervira me sto mi je duh, kao satro mlad, a tijelo u skladu s godinama, pa se zafuram da mogu, a ustvari ne mogu i onda uhelacim ledja.

Nervira me kad kupujem narandze, a trgovci pomjesaju stare(zaledjene) sa novim tako da se kupovina svodi na lutriju. Puko izvlacenje. Nikad ne znas sta te ceka. Jal kiselkast ukus tropskog voca, jal oporost odbacenog stiropora.
A da ne govorim o paprikama i paradajzu sto me nerviraju. Sto bi vrli pjesnik rekao:"...grki su plodovi tudjega neba...". Ili nesto kao tako. Ko ce ih sve zapamtiti kad svi zele da bas njihove stihove napamet znas. Nijesam ja R2D2.
Mislim da je Santic, garant je izvjesno vrijeme zivio u Kanadi, pa zna covjek kako je kad zagrizes papriku i paradajz. Isto ko da zvaces stranice udzbenika" Priroda i Drustvo" za cetvrti razred osnovne. Iskonski ukus papira i grafitne olovke.
I nervira me ono crno na paradajzu.Ono, gdje je peteljka bila.

Nervira me sto se uvijek umastim kad na sebe obucem novu ili cistu stvar. Ma barem malo, ono trunka, iako nevidljiva, neka se fleka pojavi. Kao da sam ljudski magnet za masnoce, a dobro se pazim da se takvo sto ne desi.
Nervira me kad se spremam za izlazak, a zena mi kaze:"...evo me...idem...gotova sam...". I onda cekam pred vratima obucen, ko pas bez vlasnika, jos 15 minuta. Sto to mora tako biti?
Jesu li to u zenskoj prirodi, ti mali, sitni, neznatni, finishing touches, toliko vazni da ce jedan obican izlazak propasti ako se sta zaboravi?
I onda se ja, naravno, iznerviram, postanem amorfna masa bez zelje, a do prije 15 minuta lice mi je ozareno osmijehom bilo.

Dobro, ne nerviram se bas uvijek. Petak je, sedmica je iza mene, da si oduska spisateljsakog dam malo. Btw, obozavam miris prasine poslije ljetne kise...