Haleakala

Haleakala je ugasli krater vulkana. Tako barem kazu pamfleti turisticki, a njima je za vjerovati. Sta ustvari znaci na havajskom prevod, Haleakala, zaboravio sam. Udario mi kiseonik u glavu na visini od 3000 metara i vanzemaljska ljepota kratera. Putnice namjernice, ako te put nanese na Maui, Halekala je svetiste. Ne prolazi se bas svaki dan kroz oblake.


Dan je lijep, suncan, steta da se ne zavalis na jednu od plaza i lagano promatras valove sto pjescane vitraze iza sebe ostavljaju. Ipak, odluka je pala. Ovaj dan posvecen je Haleakali.
Asfaltni put krivuda, sume i pasnjaci ostaju iza mene, kravice nehajno pasu, okean se gubi u daljini, visina nadmorska sve visa i visa je. Probijam se kroz oblake...


Da, kroz oblake, bukvalno, prolazim kroz bjelicastu , lebdecu masu, nepravilna oblika, a vidljivost je na trenutke znatno smanjena. Uzdah strahopostovanja izlazi iz mene. Pa ja, uistinu, prolazim kroz oblake! Takvo sto postoji samo u knjigama, bajkama, u slikovnicama djetinjstva, a ja sada samo okrecem stranice te.
Otvaram prozor, pokusavam desnom rukom da ih dodirnem. Zrak je hladniji, sume su nestale, raslinje je drugacije. Priblizavam se ulazu parka. Haleakala...


Srednjovjecni muskarac, u kestenjastoj uniformi cuvara parka, ljubazno nam pruze kratke informacije. U blizini znak upozorenja sa guskom nacrtanom. Ne hranite nene.
Nene je havajska divlja guska (naravno, ugrozena), cija su stanista, kraterski obronci i zbunovi Haleakale. Napinjem sve oci sto imam( kako nas narod kaze-cetvere)u glavi da bih ugledao obrise njene i osmijehom srece sebe nagradio. Nema nene. Za sada...


Bice vremena za nene, ja sam na krovu svijeta. Ali, ja sam stvarno na krovu svijeta! 3000m iznad, 7000 ispod razine mora. Nema dalje.
Osjecaj je cudan. Necu da kazem da sam ushicen , jer nisam, necu da kazem da je pogled velicanstven, jer je vise od toga, necu da se divim i ponavljam rijeci hvale, nisam dostojan toga. Jednostavno, osjecam se smiren.


Tisina. Nestvarana tisina pred kojom nestaje sve. Ako vrijeme moze da stoji, sada, stalo je. Crvenkaste boje okamenjene lave, usamljeni gorski cvjetovi i hladan zrak nadmorske visine. Samo je plavetnilo neba iznad mene. Osjecam neopisivu energiju u sebi. Nije ni sreca ni strahopostovanje, nesto je trece. Bliski susret covjeka i prirode. Nesto kao radjanje...


Sad bi ja dograbio neku kost davno izumrle zivotinje i treho po zemlji ko onaj majmun iz "Odiseje" sve dok me snaga ne bi pocela napustati. Sada bih ja dodirivao nevidljive monolite prirode i cekao da me odnesu sa sobom kroz vremenske zone istorije.
Izgleda kao da nista ne postoji oko tebe, a neobjasnjiva energija te prozima. Izgleda da nema zive duse, a sve oko tebe zivo je. Da, nije pretjerivanje, ne treba da se kreces, napinjes, udahni duboko, zaklopi oci, osjetit ces. Cudna biljka ispred mene je...


Sirim ruke ne sto sam vidio u dokumentarnim fimovima izgubljenih svijetova i civilizacija, nego sto me nevidljiva sila tjera da ucinim to. Protezem se od dragosti kao divlja zivotinja na teritoriju sto ga osjeca svojim. Da li sam ja na nekoj drugoj planeti? Lijepo mi je...
Haleakala pozdravljam te sada. Ostavljam te u moci svojoj. Silazim niz krater vulkana. Ponovo kroz oblake. Nene je prosla ispred mene...