Road to Hana

Ako zelite da osjetite Havaje/Maui, u svoj njihovoj nepatvorenoj ljepoti, bez luksuznih hotelskih naselja, modernih saobracajnica, usiljenih osmijeha, horda turista sa baseball kapama, road to Hana je ispravan odgovor.
Izlet do nje dozivljaj je za sebe.


Hana je naselje na istocnoj strani Mauia, daleko od ispoliranih turistickih odredista, duboko zavucena u gustu tropsku sumu .Turisti namjernici uzimaju u obzir da ce provesti citav dan na putu do Hane i nazad, tako da je voznja spora, ugodna , sa cestim zaustavljanjima.
Vodopadi, sume bambusa, standovi sa vocem pored puta, netaknute plaze sto oplakuju mocni valovi, panorame sto oduzimaju dah. Road to Hana.


Prvo zaustavljanje, improvizovana prikolica. Smootie bar. Simpaticna lokalka, za prastarim mikserom, pravi sokove od tropskog voca. Naravno, netom ubranog.
Pored nje staza kroz sumu sto vodi do vodopada. Krecem se u njegovom pravcu.
Toplo je, iako je setnja lagana, pocinjem da osjecam vlaznost sume. Stabla banana i kitnjasti oblici nepoznatog cvijeca ostaju iza mene. U daljini se naziru slapovi, cuje se sum vode. Njegovo velicanstvo, vodopad.


U namjeri da sto prije sa sebe skinem majcu i ruksak, tako sam se lijepo razlijepio na jedan od potocnih kamena, hvatajuci jednom rukom tlo, a drugom visoko drzeci kameru nad glavom.
Dok je moja bolja polovina, sa osmijehom na licu pitala da li je sve u redu (mi se inace smijemo u ovakvim situacijama, zar ne?), drugi su mi ljudi pruzili ruku i pridigli me.
Moj istrazivacki ponos bio je za trenutak poljuljan, ali ne i srusen. Nemio dogadjaj okrecem na salu, zahvaljujem se na ukazanoj pomoci, dok ruka i guzica polako bride. Nek' si ti krenuo na vodopade...


Ostavljam stvari, ulazim oprezno u vodu. Ugodno je, plivam, ubrzo vodeni mlaz prirode odbija se od tijelo moje. Osjecaj je koji ostaje.
Mogao bih ovako do sutra, lijepo je, nestvarno, ipak, vracamo se nazad. Jos puno toga ima da se vidi i osjeti na putu do Hane. Blizu smo auta, uzimamo smoothie od papaje i banane. Ne da godi. Idemo dalje...


Put krivuda, sve uzi i uzi je, mnogobrojni kameni mostovi , kao sicusne tackice na kozi prirode, jos ljepsim ga cine. Gusta tropska suma prekriva dan, vidljivost je ogranicena. Sunceve zrake tesko prodiru, okean se prostire u nedogled. Krov na autu, otvoren je. Kisica pocinje da sipi. Road to Hana.


Odjednom, duza kolona automobila ispred nas. Ljudi se okrecu i vracaju nazad. Sta je sad? Izlazim iz auta, raspitujem se, kazu radovi na putu, popravke. Cesta je zatvorena do daljneg. To su pravi Havaji. You never know...
Vracam se u auto, okrecem, malo me nervoza pocinje da hvata. Plan se mjenja, nas road to Hana zavrsava na pola puta.


E, da ne bi bilo sve idealno, tu smo se ja i moja ti bracna druzica, kako i prilici parovima na odmoru, malo zakacili. Naravno, bezveze.
Ja se unervozio, unervozila se i ona. Ja hocu tamo, njoj je svejedno. Ja hocu ovdje, njoj je svejedno opet. Ja necu da joj je svejedeno, ona hoce da me razbije. Arghhhh...vozi dalje. Kisa pocinje jace da pada...


Sve je pod kontrolom. Ventili emotivni su malo ispusteni, pritisak je vracen u normalu. Nas put do Hane bijase neslavno zaustavljen. Nema veze, protiv prirode se ne moze. Ionako moram ostaviti nesto za sljedeci put. Vracamo se polako nazad, kamerom biljezim sjecanje. Zaustavljamo se na nekom odmaralistu, mirise suma, kisa je stala, sunce kroz oblake prodire. Hana je ostala negdje iz mene...