Muzil

Muzil je poluostrvo nedaleko od Pule. Oivicen s tri strana morem, Muzil se cinio idealnom osmatracnicom na obliznje Brione i udaljenu obalu Italije.
U sklopu njegovom bila je kasarna. Novopridosli regruti (mornari), vecinom netom zavrseni srednjoskolci, proveli bi par mjeseci na pjesadijskoj obuci,gdje su se valjali po blatu ili pod punom vojnom opremom puzali beznadno tvrdom, istarskom zemljom. Nakon svrsetka obuke, sa Muzila su Galebom plovili dalje, u druge vojne baze iliti poste.

Muzil je bio povrsinom velik. Ali, bas ono, ogroman. Prostran, kraja ni pocetka mu nisi odrediti znao. Vise se doimao kao rezervat prirode negoli vojni kompleks sto je, ustvari, bio.
Muzil je bio pun krava. Mali milion. Sarulje, pikuse, simentalke, muzare, teglece ili stajace. Sporih kretnji i telecih pogleda, pravile su nam drustvo i jedini prijatelji bili.
Sa sigurnoscu ne mogu reci odakle Muzil vuce korijen imena svog. Mozda, od ovih krava, koje su se slobodno, bez cuvara, livadom setale odnosno self-pasle. U medjuvremenu naidjose prvi gladni mornari i pomuzose ih cutke. I onda kad su ih drugi mornari pitali gdje ste mlijeko pili njima tesko bili izgovoriti, tamo na onom brdu gdje se muzu krave, pa su ga jednostavno prozvali , Muzil. Cika Dusko, cika Dusko, da li sam barem blizu odgovora zadovoljavajuceg?

Mornari, ili kako su ih starjesine voljele zvati, borci, bili su smjesteni u niske, sive, betonske zgrade, garant, zaostavstina Austro-Ugarske. Tu su znali banuti u spavaone desetari, krsni momci iz visinskih krajeva nase domovine, iznenada i bez najave,i pokupiti nas na vjezbu, ciscenje oruzja, trcanje odnosno mlacenje prazne slame.
Muzil je bio pun skrivenih sumaraka, gdje smo u maniru iskusnih gerilaca, znali zavuci, bjezeci pred ovim fiskulturnim i militarnim idiotarijama. Opijeni ostrim morskim zrakom, plavetnilom Jadrana i aromom sasusene kravlje balege, cjevcili smo "Union" pivo doneseno iz obliznje kantine. Dok su nas iglice bora bockale po guzovima i golim tabanima, a tihi prdez pravio drustvo, bezbrizno smo lezali na zemlji pjevuseci stihove Ekatarine Velike. Zivot nam se vojni ugodnim cinio.

Bili smo djeca i nista nam tesko bilo nije. Bili smo neozbiljni, ali, znali smo granice. Imali smo svoj svijet i sve je islo normalnim tokom. Bilo nas je cetiri i njihova imena otkriti necu. Spomenut cu samo nase gradove, dovoljno ce biti: Split, Zabok, Tuzla, Smederevo. Naglasci su nam bili razliciti, interesi slicni, a carape su svima tuknule isto.
I mozda to sad zvuci egzoticno i daleko, mozda to i nije ljudima interesanto vise, ali, to su bili nasa mjesta i mi smo ih rado i sa sjetom izgovarali gledajuci udaljene brodove sto iscezavaju na pucini.

Dani su prolazili brzo, uskoro, zima je zamijenila jesen. Rastanak se neminovan priblizio, Galeb je u luci, Muzil ostaje iza nas.
Ponekad pomislim na njih, na Muzil i njegovu netaknutu ljepotu. Upitam se kako su oni, da li su zdravo i kako zive? Da li je kasarna jos uvijek gdje je bila? Da li su pogledi turista zamijenili mornarske ? Da li jos uvijek krave bezbrizno pasu. Da li me se s radoscu sjete?