Nedjelja je vecer

Nedjelja prolazi tiho, zadnja je u mjesecu martu, zauvijek nestaje sa kalendara, odlazi u zaborav. A kalendar pokazuje jasno, proljece je. A gdje je bi ono trebalo da bude? Ne osjecam ga u potpunosti, iako je sve vec odavno probeharalo i grad se ljepsim cini.
Zima je bila blaga i bez snijega i sve nesto razmisljam biti ce jos jedan iznenadni hladni val i lokalne planine, obijelit ce. Da li ce?
Gledam skije, sklupcane pod krevetom spavace sobe, prasina se skuplja tanka, nisam ih koristio nikako, a olimpijska godina bila je. Tuzno je to malo, zar ne? Gdje su nestala godisnja doba nasih sjecanja? Krivimo klimatske promjene, tako je najlakse.

I nesto mi ne ide ovaj tekst. A kad mi ne ide rijec, mudriji od mene kazu, slika govori umjesto njih. I to hiljadu istih ako ne i vise. Zato ostavljam iza sebe self-portrait, jucerasnji imidz mene, malo zabrinut, ali, dobro je. Kazu da na revolucionara bez revolucije licim. Ah, to laskanje. U narednim danima, ne brijem se...