Plaza/Avenida de Mayo

Iako sam samo par dana na odmoru, osjecam se puno bolje, energicnije. Naravno, problemi zivotni i misli negativne ne nestaju preko noci. Ali, misljenja sam da svrha svakog odlaska na mjesta gdje prije nisi bio jeste da upoznas nesto novo, oku zanimljivo i barem za trenutak, zaboravis. I ne provjeravaj email, svega ti.
Ispitujem kvart, znatizeljno gledam, udisem proljece. Setam polako uz povremana kafa/pivo zaustavljanja.
Medjutim, moja bolja polovina pati ocigledno. Spomenuh vec, cipele je rasturaju pravo. Nema druge nego da se kupi nesto lakse, trotoarima Buenos Airesa, prikladnije. Ulazimo u lokalni butik, bijele, kozne, natikace, spasonosnim se cine. Cijena prihvatljiva, vec su na nogama. Idemo dalje, lakse se dise odnosno hoda.

Vrijeme je da upoznam podzemlje grada. Figurativno. Najbrzi vid gradskog transporta Buenos Airesa, zove se Subte, metro iliti podzemna zeljeznica. Silazim sa masom niz prljave stepenice, prolazim rampe i kontrolne punktove. Cekam na voz sto uskoro doci ce. Kompozicija se zaustavlja, vrata su vagona otvorena, ulazim.
Volim da promatram crte lica ljudi sto ih mozda vise nikada vidjeti necu. Podzemna je zeljeznica stvorena za to. Volim da urezujem u pamcenje te kratkotrajne zivotne sekvence, te minute, vinjete, u kojima analiziras covejka ispred sebe, sta radi, sta ga muci, gdje ide. Volim da neprimjetno mjerim ocima obim grudiju zene sto sjedi pored mene i pravim se da svejedno mi je. Volim tu tisinu kada mislis da niko ne misli nista, a svi vjerovatno misle slicno kao ti.
Prodavaci sitnica, zabavljaci razni sa instumentima i bez njih, prosjaci sa i bez razloga, preozbiljne djevojke, zamisljeni poslovni muskaraci i bakice sto nepomicno promataraju nazive stanica sto prolaze. Miris parfema, oznojena tijela, memla podruma, podmukli smrad prozima. Zivot velegrada ispod povrsine zemljine kore. Izlazim na povrsinu. Figurativno.


Plaza de Mayo sredisnji je trg Buenos Airesa i mjesto odakle sve pocinje ili zavrsava. Istorija, klasni sukobi, vojni prevrati, nedjeljni protesti i povremene demonstracije. Na jednom od krajeva ili pocetka nalazi se Casa Rosada, zgrada argentinske vlade, prepoznatljive crvenkaste boje. Ona ce mi biti pocetna tacka u setnji sredistem grada i dalje.
Koracam prostranim trgom, sunce je izdasno, mnostvo ljudi oko mene je. Promatram pomno, zastanem malo, rukom uplasim zalutalog goluba, kao slucajno. Cilj mi je stici do istoimene glavne pjesacke avenije sto se nastavlja poslije trga. Saobracaj je haos da ne kazem ludilo. Vjecna borba masine i covjeka. Ko ce prije zgrabiti piliku, uci u raskrsnicu, pretrcati cestu. Ko ce biti brzi u urbanoj trci sto ne prestaje. Ipak, iako se haoticnim cini, sve nekako funkcionise bez veceg zastoja ili nesrece. Evo me na drugoj strani trga, avenida de Mayo, ispred mene, pruza se.


Na samom vrhu turistickih brosura, avenida de Mayo, nalazi svoje zasluzeno mjesto. Oivicena gustim, bulevarskim drvecem, sirokim plocnicima i kolonijom elegantnih kafica, avenija je sarmantno podsjecanje na dekadenciju i vremena prosla. Graciozna i aristokratskog drzanja, sa arhitekturom sto oduzima dah, avenida de Mayo je zivi primjer negdasnje raskosi juznoamerickog grada sa evropskim pedigreom i ugodjajem.
Tesko je sve uhvatiti na prvo gledanje. Bilo gdje da se okrenes, impozantna zdanje, detalj sam od sebe pojavi se, iskace. Cafe bar Tortoni, hotel "Chile", Borello zgrada, samo da nabrojim neke.


Ubrzo, nailazim na najsiru gradsku ulicu na svijetu (tako barem tvrde), avenida de 9 Julio i landmark Buenos Airesa, obelisk na sredini raskrsnice. Minute ce proci duge dok sa jedne na drugu stranu ulice preci cu.
Naravno, setnja umoriti zna, vrijeme je za jedan kratak odmor sto uvijek dobro dodje. Prijatan kafic i basta pod hladom krosnje drveta, mjesto je koje obecava. Zelim da na miru upijam zivot grada, pulsiranje avenije i nedodirljivost zena sto cutke prolaze pored mene. Un cafe chico, por favor.