Bife de chorizo

Da se malo dotaknem ica, pica, a moze i muzeja Buenos Airesa. Da ne ispadne da samo zene kradom gledam i kafe po citav dan ispijam. Argentinci nemaju neku odredjenu nacionalnu kuhinju svjetskog nivoa. Nista rafinirano, sto ih razlikuje, barem sam je ja tako dozivio. Kasno izlaze, a jos kasnije veceraju. Uglavnom, izmedju 9:00pm-01pm, restorani su puni, bilo da je radni dan ili vikend. Ipak, u kvalitetu prvoklasne govedine su prvi.
Iako nisam bas ljubitelj odrezaka i ostalih djelova spomenute zivotinje, sto im niti ime ne znam, ovdje sam se nagradio dobrim, socnim steakom, za koji mislim da je najbolji sto sam do sada probao. Razlika izmedju mesa goveda sto slobodno pase (grass- fed/south America)i onih sto ih tove za sto brze klanje (grain-fed/north America), drasticna je. Sto ce reci i da jedes zivo mozes da osjetis razliku, u ukusu, u svemu.


Iskreno, mucio sam se sa narudzbama, jednostavno, nisam siguran bio sto je sta? Tako da su moji odlasci u restoran bili hit-and-miss, kako se na nasem kaze, nekad pun pogodak, a nekad dobar zajeb. Jednom sam prilikom narucio iznutrice razne i samo je falila skrivena kamera da snima mene i zenu kako neuvjerljivo lazemo jedno drugog da i nije to bas tako lose kao sto izgleda.
Govedina je vecinom sa rostilja, oni to zove-parilla, a uz nju dobro ide domace vino, Malbec, koje je dobrog kvaliteta i pristupacno cijenom. Kruh im nije bogzna sta, stavise, malo sam i bio razocaran ponudom jer sam veliki ljubitelj pekarskih kreacija. Takodje, kolaci su preslatki za moj ukus, sveprisutni alfajores, sami karamelisani secer, srce da ti stane.


Uglavnom, vinopija nisam, ali sam zato smirivao pivkane, razlicitih oblika i kolicine (staklena litrenka za dvoje-klasika). Pizze su im prebogate, stavljaju brdo sira da se prepadnes, predebele i plivaju u masnoci. I onda sam ja dosao do zakljucka zanimljivog zasto tako puno sira koriste. Posto sam covjek visprena uma i nadprosjecene inteligencije skonto sam da Argentinici imaju mali milion krava i vala sve to pomust i sta ces onda s tolikom mlijekom? Ne mozes sve popit, jelde? I onda moras u sir pretvorit i isti po pizzama davit. Eh, daje vise ove pameti.
Cak i mlijeko im je dobro. Prodaju u onim plasticnim vrecicama sto iz djetinjstva pamtim, nepasterizovano. Uzmes, prokuhas kod kuce i pijes nesto sto, ustvari, ima ukus i lici na mlijeko.


Za kratak predah ili snack, sveprisutne su , empanades. Nesto kao pogacice od lisnatog tijesta, ispunjene svim i svacim; piletina, sunka & sir, povrce). One su budzasto i imaju ih na svakom koraku, kiosku, radnji. Dorucak nemaju, barem ne onaj klasican sa przenim jajima, slaninom, (vala svu onu mesinu prevarit poslije kasne vecere), tako da ujutro odnosno popodne (kad se probude)uglavnom smire par kroasna (medialunes), bijelu kafu i sok od narance.
Rekoh, stil zivota je evropski, slican nasem. Ljudi vole da sjede u kaficima, lagano uzivaju u jutaranjim novinama i prvoj kafi. Niko ne zuri nigdje i niko ih ne tjera da idu. Mozes komotno odsjediti par sati i sve dok sam ne zatrazis racun ostavljen ces biti na miru. To su oni momenti zivota u kojima sam uzivao, koji mi nedostaju i na koje sam skoro zaboravio zivjeci ovdje u Kanadi. Sitnice cine zivot prijatnim: konobar u bijelom, pepeljara na stolu, espresso kafa, casa obicne vode, a moze i kisela.


Muzeji. Da, bio sam u par, pa nisam samo izmet pseci po trotoaru preskako i hlad baste trazio. Kulturno sam se uzdizao u isto vrijeme. Muzej moderne umjetnosti, MALBA, je upecatljiv, kako sama zgrada, moderan dizajn, tako i ponudjena izlozba. Privatno je vlasnistvo i sadrzi zbirku zanimljivih djela. Stajao sam cutke ispred autoportreta Fride Kahlo i posmatrao, s iskrenim divljenjem, njen zagonetan pogled i brkove.
Impozantan je i muzej savremene umjetnosti (Fine Arts) kao i kuca nekog bogatog aristokrate, diplomate, koja je, zbog svog ekstravagantnog sadrzaja, pretvorena u javni muzej. Medjutim, meni najdrzi bio je muzej, intimno zdanje, argentinskog slikara , za koga prije nisam cuo, Xul Solar.


Stvarao je u vremenu kao i Borges, a prica se da su pravo raja bili. On slika , a ovaj poeziju pise. Sudeci po slikama , mislim da je bio pod velikom utjecajem Kandinskog, Klee i lakih droga. Apstraktni elementi, vodena boja i tempera, ekspresionizam, sta li vec. Kontrasti, kvadrati i jake boje, vecinom dominiraju. Opsjednut znakovima zodijaka, astronomijom i religijom, njegove slike reflektuju misticne predjele, na momente, neke nepoznate, alternativne, svijetove. Xul Solar je argentinska ikona, a muzej sam vrijedan paznje.


Mislim, Buenos Aires je ogroman. Toliko se toga ima za vidjeti, posjetiti, obici, da ti treba najmanje mjesec ili dva samo za lezerne odlaske u teatar, tango okupljanja ili kino predstave. Prosao sam pored kuca-muzeja, Evite Peron i Carlosa Gardela (svjetski poznat tango pjevac 30-tih), mirisao drvo parketa starih kafica sa crno-bijelih fotografija, udisao istoriju gledajuci ljude oko sebe. Na izgled narcisoidni, a u sustini izuzetno prijatni i otvoreni. Elegantni, evropskih crta lica, politicki i kulturoloski formirani. Stanovnici Buenos Airesa i grad sam, drzava su za sebe.