Tigre/Colonia

Jednodnevni izleti, bijeg od vreve i guzve Buenos Airesa, ostavljeni su za obliznji gradic Tigre i susjedni Urugvaj.
Do Tigre-a se stize vozom. Jos jedno iskustvo vise za mene. Hvatati brze rijeci spanskog, barem one koje razumijem, trcati po stanici, traziti perone. Stopiti sa sa okolinom i ljudima, biti dio svakodnevnice. Lokalni voz, higijene upitne, nakon 45 minuta voznje dovodi nas na zeljeno odrediste.
Gradic Tigre je atraktivan turistima. Nudi se u brosurama kao pocetna tacka za ekspedicije rijecne odnosno odlaske u obliznju deltu, koja svojom florom i bezbrojnim rukavcima, pruza ugodjaj neke druge Argentine: divlje, neistrazene, subtropske.
S obzirom da nisam klasican turist, namjestene ekspedicije izbjegavam, a lokalnim se restoranima priblizavam rado. Uredna staza kruzi oko rijeke, u blizini terasa, tisina, miris rostilja. Apetit se otvara naglo, bez puno razmisljanja, zauzimam stolicu. Pivkan, bife de chorizo & papas fritas. Pogled odmara. Meni dovoljno.


Ne dogadja se nista od znacaja u Tigre-u, apsolutno nista. Uspavani grad u provinciji, poneki brodic u daljini, zaljubljeni par na klupi i popodnevni cvrkut ptica nepoznatih. Nikakav odredjen plan nemam, sjedim opusten, uzivam u momentu, mogao bih ovako do sutra. Lijepo mi je.
Razmisljam. To su ti trenuci, sekunde koje traju, kad si u potpunosti gospodar svojih misli, kad mozes da kontrolises emocije i pozitivno svijet oko sebe sagledas. Meditirati otvorenih ociju u basti restorana juznoamercikog gradica na uscu rijeke u okean, dok hladno pivo klizi niz grlo i lagano te omamljuje. Ne treba mi nista vise.
Setnja, neobavezno razgledanje gradica, lokalni market i to bi bilo sve. Vecer se spusta, odlazim nazad na voz, do vidjenja Tigre. Grrr.


Colonia je bivsa portugalska kolonija i nalazi se u Urugvaju, sat vremena voznje brodom od Buenos Airesa. Pretpostavljam da su svojevremno, Portugalci pokusali porobiti ovaj dio Amerike, napravili utvrdu, usmjerili topove. Sta je dalje bilo, nisam siguran, ali danas je Colonia zbog svoje arhitekture, proslosti i polozaja, vrijedna spomena odnosno posjete. Dodatno, pod zastitom je UNESCO-a, zanimljiva turistima i znatizeljnim prolaznicima.
Brzi se brod zaustavlja, zurno prolazim kroz hodnike zgrade morske luke, kratak informativni razgovor sa sluzbenikom , pravac prema starom centru Colonije. Urugvaj, evo me.


Gradic je lijep, zanimljiv, mada, vidi se da je napucan, puno turista, cijene su vise. Susrecem lokalnog pantomimicara, koji mi se zali (na slomljenom engleskom) kako su gradski oci glupi, da im nedostaje neurona u glavi, da nemaju sluha, posto njegov performance ne smatraju umjetnoscu i dozovoljavaju mu da izvodi svoje tacke samo na odredjenim mjestima sto ga strasno ljuti. Sve mi je to simpaticno, kud bas mene nadje, ali, ja mu dajem podrsku iskrenu, tapsem ga po ramenu, na njegovoj sam strani. Smijeskam se. Umjetnost je posao tezak.


Uh, ogladni se. Hoce to kad si na odmoru i kad rostilj zamirise i kad ne mislis i kad sve u mozgu ravno ti je. Basta u hladu, parkirani retro motor marke Honda, sareni stolnjaci zivih boja, pop-art posteri na zidu i muzevan pjevac latinskih nota ispred sintisajzera. Samo jos fali Andy Warhol da se pojavi sa svojom prepoznatljivom frizurom i iznosenim Reebok patikama. Ovo je mesto za mene.
Ostatak dana provodim u setnji, kaficu, povratak se blizi, nazad na brod, Buenos Aires, vracam se.


Buenos Aires, petak vecer, jednom rijecju, ludnica. Tesko je opisati taj saobracaj, tu guzvu, taj ritam velegrada. Sudari su uobicajeni, vozi se brzo, niko se ne zaustavlja da propusti druge, vecinom uspore, stanu samo ako je crveno. Pjesaci na zeleno ne cekaju, hvataju svaku ukazanu priliku da predju na drugu stranu, da pretrce. Mene je skoro auto pokupio, kombi, sta li vec, nisam krenuo na vrijeme, stao na sredini avenije, on ne pusta, a ja ne mogu nazad. Katastrofa. Usro sam se ko grlica. Midnight cowboy in Buenos Aires.


Iako je ponoc davno prosla, baste restorana su pune, kao da zivot tek pocinje. Ali, umoran sam od danasnjeg puta, zelim samo da sjednem i promatram ljude.
Sta bih rekao vise? Necu da pretjerujem, zavrsavam putopis gradom za kojeg sam znao da je zanimljiv, ali nisam znao sta me ocekuje. Da, bio sam na odmoru i sve je onda drugacije, sve se ljepsim vidi. Medjutim, Buenos Aires i njegove ljude, od prvog sam trena dozivio kao grad juzne Evrope. Cudan je to osjecaj bio. Toplina grada se osjetiti moze, otvorenost ljudi, atraktivnost zena, saobracaj je uzas, smece razbacano, taksiti su zajebani, klima je ugodna. Ljubav na prvi pogled.


Kada bih mogao, sutra bih se, bez puno razmisljanja, ponovo zaputio. Zaobilazeci nepociscen pseci izmet i bacene plasticne flase, hodao bih rasturenim plocnicima Buenos Airesa u potrazi za kratkim predahom i bastom lokalnog cafe-bara. Zatvarao usta i nos na smrad izduvnih gasova, mucio se neznanjem spanskog jezika, frustriran na trenutke bio. Nedostaje mi ta nenamjestenost, konobar u bijelom i dim cigarete. Zar trazim puno?
Svaka cast Vancouveru i njegovim prirodnim ljepotama, grad je lijep, ali, meni tezina u grudima stoji. U redu je sto sam ovdje, radim, zivim, ipak, nesto mu fali, ne znam sta, nazvat cu to, sterilnost, nedostatak duse. Ili sam ja samo jedan Evropljanin, emotivac balkanskih korijena, cija su ocekivanja i sudbine put, uvijek jaca od razuma. Bice da je ovo drugo.