Monday, 26 March 2012
Proljece je tu
Netom sam zavrseni vikend proveo na obroncima lokalne planine i to na skijama. Tako inace biva kod mene, sve je obrnuto, kad je bila zima i kad je normalno da se ide na skijanje, nisam isao, a sada, proljece je stiglo (barem kalendarski) i kad se ceka na behar da propupa, ja zapucao na planine.
Da rastabirim na brzinu. Slab sam ja sa skijama. Nemam namjeru da analiziram nasiroko zasto je to tako, jal sam smotan, jal mi mrsko, medjutim, bez obzira na moje (ne)znanje, krivo mi bude kad ne iskoristim dar prirode i ostanem u kuci, gradu, umjesto da sam koji kilometar dalje, na svjezem zraku. Poslije kukam kako se ove sezone nijednom nisam spustio niz obijelile padine i da mi jos jedna godina prolazi uzalud. A one su tu, na domak ruke, prosto te zovu, ime tvoje na glas izgovaraju.
Prije neki dan dobijem poziv par zena prikladnog izgleda , nazovi kolegica radnih, diskretan, naravno, kako to samo musko-zenska prijateljstva znaju da ferceraju, da bi mogli poslije posla na skijanje. Kao, dani su duzi, vrijeme idealno, snijega u izobilju. Ma moze, sto da ne, skocio sam od dragosti ko oprzen iliti bicem sibnut. Odoh sa zenama na planine, zeza, budalastine, kud ces bolje ! Al', cekaj malo, kakve ste vi u ovom sportu, skijaskom, pitanje laicko postavljam? Mislim, ja sam, onako, srednja zalost, vise drustven nego sa skijama vjest. Elem, ispostavlja se da su sve odlicne, skije ili snowboard, svejedno je, uglavnom, vise nego dobre, da ne kazem da odskacu od prosjeka. Mislim na skijanje, a i usputna opservacija muskim okom snimljena, na odmet nije.
I tu proradi onaj moj balkanski gen iskrivljene svijesti, onaj tsunami razmisljanja, kad sve mjerimo, vagamo i unaprijed formiramo negativane slike sta ce drugi misliti o nama ako nismo dobri u necemu ili necem. Hocemo li se provaliti i izvrgnuti ruglu biti?
I umjesto da samo zapucam sa zenama na planinu , makar se isprovaljivo, izrazbio, izlomio, osramotio, u drvo zabio, ja nekakve isprike pronalazim. Satro, vrijeme nije bas cemu, mrsko mi i tako to. I ne odoh. Ma budaletina zesca, sujeta, nije ni cudo sto me pritisak visok muci.
I da ne bi zasro do kraja i da barem jednom ove godine na skije stanem, sa ili bez zena, odem jucer s jaranom na obliznju planinu imena Cypress. Vrijeme suncano, rano je jutro, a parking skoro pa ispunjen. Kao da su svi osjetili da bi ovo mogao biti zadnji vikend u godini, kad je sve potaman: sunce, snijeg, odlicno pripremljene staze, sjatilo se svijeta mnostvo na obronke planine olimpijske.
I dobro bi. U pocetku drven ko totem, na kraju savitljiv ko lastis. Iako oprezan, proso sam se par puta muski, isfrustriran na momente bio. Ne zalim. Danas brojim masnice, masiram upaljene butine i udisem zrak sto na proljece mirise. Stiglo je...
Da rastabirim na brzinu. Slab sam ja sa skijama. Nemam namjeru da analiziram nasiroko zasto je to tako, jal sam smotan, jal mi mrsko, medjutim, bez obzira na moje (ne)znanje, krivo mi bude kad ne iskoristim dar prirode i ostanem u kuci, gradu, umjesto da sam koji kilometar dalje, na svjezem zraku. Poslije kukam kako se ove sezone nijednom nisam spustio niz obijelile padine i da mi jos jedna godina prolazi uzalud. A one su tu, na domak ruke, prosto te zovu, ime tvoje na glas izgovaraju.
Prije neki dan dobijem poziv par zena prikladnog izgleda , nazovi kolegica radnih, diskretan, naravno, kako to samo musko-zenska prijateljstva znaju da ferceraju, da bi mogli poslije posla na skijanje. Kao, dani su duzi, vrijeme idealno, snijega u izobilju. Ma moze, sto da ne, skocio sam od dragosti ko oprzen iliti bicem sibnut. Odoh sa zenama na planine, zeza, budalastine, kud ces bolje ! Al', cekaj malo, kakve ste vi u ovom sportu, skijaskom, pitanje laicko postavljam? Mislim, ja sam, onako, srednja zalost, vise drustven nego sa skijama vjest. Elem, ispostavlja se da su sve odlicne, skije ili snowboard, svejedno je, uglavnom, vise nego dobre, da ne kazem da odskacu od prosjeka. Mislim na skijanje, a i usputna opservacija muskim okom snimljena, na odmet nije.
I tu proradi onaj moj balkanski gen iskrivljene svijesti, onaj tsunami razmisljanja, kad sve mjerimo, vagamo i unaprijed formiramo negativane slike sta ce drugi misliti o nama ako nismo dobri u necemu ili necem. Hocemo li se provaliti i izvrgnuti ruglu biti?
I umjesto da samo zapucam sa zenama na planinu , makar se isprovaljivo, izrazbio, izlomio, osramotio, u drvo zabio, ja nekakve isprike pronalazim. Satro, vrijeme nije bas cemu, mrsko mi i tako to. I ne odoh. Ma budaletina zesca, sujeta, nije ni cudo sto me pritisak visok muci.
I da ne bi zasro do kraja i da barem jednom ove godine na skije stanem, sa ili bez zena, odem jucer s jaranom na obliznju planinu imena Cypress. Vrijeme suncano, rano je jutro, a parking skoro pa ispunjen. Kao da su svi osjetili da bi ovo mogao biti zadnji vikend u godini, kad je sve potaman: sunce, snijeg, odlicno pripremljene staze, sjatilo se svijeta mnostvo na obronke planine olimpijske.
I dobro bi. U pocetku drven ko totem, na kraju savitljiv ko lastis. Iako oprezan, proso sam se par puta muski, isfrustriran na momente bio. Ne zalim. Danas brojim masnice, masiram upaljene butine i udisem zrak sto na proljece mirise. Stiglo je...
Friday, 9 March 2012
The art of happiness
Sinoc bilo lijepo, danas kisa sastavila. Petak je predvecer, tisina miluje parket dnevne sobe, huk saobracaja u daljini lomi se. Televizor cuti, ugasen je, kuhinjsko svijetlo upaljeno stoji. Nemarno prebacena deka preko kozne fotelje, providne kapi kise nezainteresovano vise niz vlaznu balkonsku ogradu. Sumrak se spusta polako i bez najave. Uprosteni prikaz prve polovine marta i vikenda sto pocinje.
Vec sam mjesecima u fazonu yoge, sto implicira, aktivniji sam duhom i tijelom. Razne poze prakticiram, asane, povremena meditacija i vjezbe disanja, sastavni su dio moje svakodnevnice. Raspolozenje i energije nivo, sta reci, tu je negdje, nekad dobro, nekad ne, promjenjljivo. Sve je relativno.
Izmedju yoga pauza nekako je u obliku knjige, dolutao do mene Dalai Lama i njegova razmisljanja. Uglavnom, razgovori sa stanovitim americkom psihologom tokom Dalai Laminog boravka (predavanja) u Arizoni prije jedno dvadesetak godina, pretoceni u knjigu. Razgovori ko razgovori, filozofski i spontani, jednostavni i kompleksni, o svemu i svacemu, a o sreci i rahatluku najvise. Njegovo je vjerovanje da, bez obzira bili religiozni ili ne, negativni ili pozitivni, tjeskobni i prezabrinuti, osnovni smisao zivota je potraga za srecom. I kapak. Nema druge. That is clear.
Mislim si ja, dobro ba Lama nisi se bas pretrgo da mi kazes nesto novo. Itekako znam, i bez tebe, ako si srecan da ti je sve ravno i da covjek prede od zadovoljstva, a mozak radi ko svicarski kuku sat, precizno, tacno i bez zadrske. Kako doci, kako definisati i najvaznije, kako zadrzati taj jedinstven osjecaj srece, kada se uznemirene misli smire ko more nakon bure i ugodna te toplina prekrije. To mene zanima Lama moj, sve ostalo je, sto bi rekli nasi ljudi, trice i kucine.
Dobro, necemo sad sitnicariti, ono sto me je privuklo knjizi je koncept vjerovanja u Budizma. Posto sam, kao i mnogi iz moje generacije, odrastao bez, a i sumnjicav sam po prirodi prema glavnim monoteistickim filozofijama iliti religijama, pokusavam da otkrijem nesto sto mi odgovara, a da nije apstraktno ili nadprirodno. Nesto sto ima veze s vezom, nesto poslije cega cu se osjecati bolje. Da li je to meditacija, vjezbe opustanja, lake droge ili nesto cetvrto, nisam jos skonto, ali, moj interes za Budizam, iskren je. Zelim samo da gledam i prihvatim stvari, oko i u sebi, nesputano, koristeci zdrav razum, bez idolopoklonstva i zamisljanja nadnaravnih sila. I dolazim do zakljucka da sam nekako najblizi ucenju i konceptu Budizma, da mi nekako najvise lezi i da bi tu moglo biti nesto i za mene i misli moje uznemirene. I evo me, petak je predvecer, trazim malog Budu u sebi.
Bas sam se lijepo objasnio, tako da ako neko i navrati na stranicu moju, biti ce vise nego odusevljenom mojim novim prosvijetljenjem, zabezeknut cak. Hoce to kad kisa sastavi...
Vec sam mjesecima u fazonu yoge, sto implicira, aktivniji sam duhom i tijelom. Razne poze prakticiram, asane, povremena meditacija i vjezbe disanja, sastavni su dio moje svakodnevnice. Raspolozenje i energije nivo, sta reci, tu je negdje, nekad dobro, nekad ne, promjenjljivo. Sve je relativno.
Izmedju yoga pauza nekako je u obliku knjige, dolutao do mene Dalai Lama i njegova razmisljanja. Uglavnom, razgovori sa stanovitim americkom psihologom tokom Dalai Laminog boravka (predavanja) u Arizoni prije jedno dvadesetak godina, pretoceni u knjigu. Razgovori ko razgovori, filozofski i spontani, jednostavni i kompleksni, o svemu i svacemu, a o sreci i rahatluku najvise. Njegovo je vjerovanje da, bez obzira bili religiozni ili ne, negativni ili pozitivni, tjeskobni i prezabrinuti, osnovni smisao zivota je potraga za srecom. I kapak. Nema druge. That is clear.
Mislim si ja, dobro ba Lama nisi se bas pretrgo da mi kazes nesto novo. Itekako znam, i bez tebe, ako si srecan da ti je sve ravno i da covjek prede od zadovoljstva, a mozak radi ko svicarski kuku sat, precizno, tacno i bez zadrske. Kako doci, kako definisati i najvaznije, kako zadrzati taj jedinstven osjecaj srece, kada se uznemirene misli smire ko more nakon bure i ugodna te toplina prekrije. To mene zanima Lama moj, sve ostalo je, sto bi rekli nasi ljudi, trice i kucine.
Dobro, necemo sad sitnicariti, ono sto me je privuklo knjizi je koncept vjerovanja u Budizma. Posto sam, kao i mnogi iz moje generacije, odrastao bez, a i sumnjicav sam po prirodi prema glavnim monoteistickim filozofijama iliti religijama, pokusavam da otkrijem nesto sto mi odgovara, a da nije apstraktno ili nadprirodno. Nesto sto ima veze s vezom, nesto poslije cega cu se osjecati bolje. Da li je to meditacija, vjezbe opustanja, lake droge ili nesto cetvrto, nisam jos skonto, ali, moj interes za Budizam, iskren je. Zelim samo da gledam i prihvatim stvari, oko i u sebi, nesputano, koristeci zdrav razum, bez idolopoklonstva i zamisljanja nadnaravnih sila. I dolazim do zakljucka da sam nekako najblizi ucenju i konceptu Budizma, da mi nekako najvise lezi i da bi tu moglo biti nesto i za mene i misli moje uznemirene. I evo me, petak je predvecer, trazim malog Budu u sebi.
Bas sam se lijepo objasnio, tako da ako neko i navrati na stranicu moju, biti ce vise nego odusevljenom mojim novim prosvijetljenjem, zabezeknut cak. Hoce to kad kisa sastavi...
Thursday, 1 March 2012
Mart je na pocetku svom
Sinoc je padao snijeg. Iznenada, preko noci, bijeli je pokrivac prekrio zadnji dan februara i oraspolozio me.
Danas ga vec nema. Nemam tuge za njim, obliznje se planine savijaju pod tezinom, odmor za oci i ono malo duse skriveno u meni. A ako se nakanim preko vikenda, ima da se zafuram skijama niz utabane padine planinske ko Alberto Tomba u najboljim danima. Samo da se natjeram, pomaknem, drugo ja, onaj glas u glavi, upozorava me.
Kako je kisni period, iako upraznjavam jogu i trcanje, fizicke su mi aktivnosti smanjenje. A i sam sam metiljav, neke me druge stvari muce i opterecuju. Covjek nikad zadovoljan, kratak bi opis bio, zaustavljam negativne misli i usmerevam tok prema podsvijesti sto svasta nesto lijepo krije. Da nije tako, sta bi od nas bilo? Ko jos slusa/cita teske ljude?
Uglavnom, zadnjih dana , uz pomoc dragog i pristupacnog jutjubeta, pratim dokumentarnu seriju Lordana Zafranovica, Tito-posljednji svjedoci testamenta. I ne mozes ti to izbjeci, gdje god zivio, sta god radio, kojoj god politickoj partiji ili ideji pripadao, vracas se istoriji bivse drzave, njenim ljudima, stvaranju i razaranju. I uvijek je zanimljivo pogledati dokumentarni prikaz jedne epohe kroz rijeci ljudi koji su bili direktni ucesnici i nose sjecanja koja ne blijede.
Najzanimljiviji prikaz mi je bivsa Titova zena, Herta Haas. Nisam imao priliku da je vidim prije niti puno znam o njoj, izuzev da je druga (zakonita) supruga bivseg nam najveceg sina i dragoga vodje. A nisam ni siguran da li je ovo njen prvi javni nastup, svejedno, slusati ljude koji su bili politicki aktivni u vremenu prije ( i za vrijeme) II svjetskog rata i koji su vjerovali iskreno da mogu mjenjati postojece stvari nabolje, kod mene izaziva postovanje da ne kazem divljenje. Nekako to sve sada izgleda nevjerovatno, idealisticki, sa pozicije politickih desavanja nasih prostora zadnjih dvadesesetak i vise godina, da je jedna mlada zena student , intelektualka, bila spremna na odricanje, prijetnju zatvora, umrijeti cak, samo sto je imala razlicita politicka stajalista i vjerovala u ispravnost svojih ideja. Kapa dole!
Takodjer, nisam znao da je imala tako vaznu ulogu u samom vrhu partijskih organizacija i da po svim nepisanim pravilima i njenjim zasluga mjesto u novo formiranoj drzavi je trebalo biti rezervisano za nju, ali...
Po zavrsetku rata tiho je sklonjena i ostatak zivota provela povuceno, daleko od ociju.javnosti.
Ma Tito je to sve zakuhao. Da on nije krenuo za drugim suknjama, ko zna sta bi dalje bilo. Nije on htio namjerno, al' hormoni, svjezi planinski zrak, metaka fijuk i revolucionarne ideje udarile mu u glavu, safato se s jednom sekretaricom, Davorjanka se zvala, dobro sam zapamtio. A ona je bila, sto bi nasi stari rekli, femme fatale. 'Ajd sto je bila dobra nego i ljubomorno je to bilo, sve ostale je zene ona sikanirala, udaljavala saradnike bliske , stvarala obruce neprobojne oko sebe i Tite. Eh, bolesno je to zaljubljena bilo , a gdje nece i biti, u revolucionara markantnih crta lica, uniforme sjajne i pogleda sto sjece.
Kazem, dobra je serija, pratim je, cekam sta ce dalje biti. Smijesno i tragicno u isto vrijeme, slusam kako jedna od zena, koje su sada sve simpaticne, bistre starice, prepricava sta joj je najteze palo za vrijeme rata. Uglavnom, one, skojevke, AFZ, sta li vec , koje su bile u gradu za vrijeme okupacije i aktivno ucestvovale u diverzijama, organizaciji otpora, sto ce reci , bile izlozene svakodnevnim opasnostima po zivot, odlazak na slobodnu terirtoriju se smatrao krajnji cilj. Jednom kad su uspjele stici na tu terirtoriju, uvidjaju su da svi muskarci koje su poznavali prije rata i koji su bili njihovi ideali, bez obzira ozenjeni ili ne, sada imaju neke druge zene. Eto, sta suma ucini od covjeka...
Danas ga vec nema. Nemam tuge za njim, obliznje se planine savijaju pod tezinom, odmor za oci i ono malo duse skriveno u meni. A ako se nakanim preko vikenda, ima da se zafuram skijama niz utabane padine planinske ko Alberto Tomba u najboljim danima. Samo da se natjeram, pomaknem, drugo ja, onaj glas u glavi, upozorava me.
Kako je kisni period, iako upraznjavam jogu i trcanje, fizicke su mi aktivnosti smanjenje. A i sam sam metiljav, neke me druge stvari muce i opterecuju. Covjek nikad zadovoljan, kratak bi opis bio, zaustavljam negativne misli i usmerevam tok prema podsvijesti sto svasta nesto lijepo krije. Da nije tako, sta bi od nas bilo? Ko jos slusa/cita teske ljude?
Uglavnom, zadnjih dana , uz pomoc dragog i pristupacnog jutjubeta, pratim dokumentarnu seriju Lordana Zafranovica, Tito-posljednji svjedoci testamenta. I ne mozes ti to izbjeci, gdje god zivio, sta god radio, kojoj god politickoj partiji ili ideji pripadao, vracas se istoriji bivse drzave, njenim ljudima, stvaranju i razaranju. I uvijek je zanimljivo pogledati dokumentarni prikaz jedne epohe kroz rijeci ljudi koji su bili direktni ucesnici i nose sjecanja koja ne blijede.
Najzanimljiviji prikaz mi je bivsa Titova zena, Herta Haas. Nisam imao priliku da je vidim prije niti puno znam o njoj, izuzev da je druga (zakonita) supruga bivseg nam najveceg sina i dragoga vodje. A nisam ni siguran da li je ovo njen prvi javni nastup, svejedno, slusati ljude koji su bili politicki aktivni u vremenu prije ( i za vrijeme) II svjetskog rata i koji su vjerovali iskreno da mogu mjenjati postojece stvari nabolje, kod mene izaziva postovanje da ne kazem divljenje. Nekako to sve sada izgleda nevjerovatno, idealisticki, sa pozicije politickih desavanja nasih prostora zadnjih dvadesesetak i vise godina, da je jedna mlada zena student , intelektualka, bila spremna na odricanje, prijetnju zatvora, umrijeti cak, samo sto je imala razlicita politicka stajalista i vjerovala u ispravnost svojih ideja. Kapa dole!
Takodjer, nisam znao da je imala tako vaznu ulogu u samom vrhu partijskih organizacija i da po svim nepisanim pravilima i njenjim zasluga mjesto u novo formiranoj drzavi je trebalo biti rezervisano za nju, ali...
Po zavrsetku rata tiho je sklonjena i ostatak zivota provela povuceno, daleko od ociju.javnosti.
Ma Tito je to sve zakuhao. Da on nije krenuo za drugim suknjama, ko zna sta bi dalje bilo. Nije on htio namjerno, al' hormoni, svjezi planinski zrak, metaka fijuk i revolucionarne ideje udarile mu u glavu, safato se s jednom sekretaricom, Davorjanka se zvala, dobro sam zapamtio. A ona je bila, sto bi nasi stari rekli, femme fatale. 'Ajd sto je bila dobra nego i ljubomorno je to bilo, sve ostale je zene ona sikanirala, udaljavala saradnike bliske , stvarala obruce neprobojne oko sebe i Tite. Eh, bolesno je to zaljubljena bilo , a gdje nece i biti, u revolucionara markantnih crta lica, uniforme sjajne i pogleda sto sjece.
Kazem, dobra je serija, pratim je, cekam sta ce dalje biti. Smijesno i tragicno u isto vrijeme, slusam kako jedna od zena, koje su sada sve simpaticne, bistre starice, prepricava sta joj je najteze palo za vrijeme rata. Uglavnom, one, skojevke, AFZ, sta li vec , koje su bile u gradu za vrijeme okupacije i aktivno ucestvovale u diverzijama, organizaciji otpora, sto ce reci , bile izlozene svakodnevnim opasnostima po zivot, odlazak na slobodnu terirtoriju se smatrao krajnji cilj. Jednom kad su uspjele stici na tu terirtoriju, uvidjaju su da svi muskarci koje su poznavali prije rata i koji su bili njihovi ideali, bez obzira ozenjeni ili ne, sada imaju neke druge zene. Eto, sta suma ucini od covjeka...
Subscribe to:
Posts (Atom)