Sinoc je padao snijeg. Iznenada, preko noci, bijeli je pokrivac prekrio zadnji dan februara i oraspolozio me.
Danas ga vec nema. Nemam tuge za njim, obliznje se planine savijaju pod tezinom, odmor za oci i ono malo duse skriveno u meni. A ako se nakanim preko vikenda, ima da se zafuram skijama niz utabane padine planinske ko Alberto Tomba u najboljim danima. Samo da se natjeram, pomaknem, drugo ja, onaj glas u glavi, upozorava me.
Kako je kisni period, iako upraznjavam jogu i trcanje, fizicke su mi aktivnosti smanjenje. A i sam sam metiljav, neke me druge stvari muce i opterecuju. Covjek nikad zadovoljan, kratak bi opis bio, zaustavljam negativne misli i usmerevam tok prema podsvijesti sto svasta nesto lijepo krije. Da nije tako, sta bi od nas bilo? Ko jos slusa/cita teske ljude?
Uglavnom, zadnjih dana , uz pomoc dragog i pristupacnog jutjubeta, pratim dokumentarnu seriju Lordana Zafranovica, Tito-posljednji svjedoci testamenta. I ne mozes ti to izbjeci, gdje god zivio, sta god radio, kojoj god politickoj partiji ili ideji pripadao, vracas se istoriji bivse drzave, njenim ljudima, stvaranju i razaranju. I uvijek je zanimljivo pogledati dokumentarni prikaz jedne epohe kroz rijeci ljudi koji su bili direktni ucesnici i nose sjecanja koja ne blijede.
Najzanimljiviji prikaz mi je bivsa Titova zena, Herta Haas. Nisam imao priliku da je vidim prije niti puno znam o njoj, izuzev da je druga (zakonita) supruga bivseg nam najveceg sina i dragoga vodje. A nisam ni siguran da li je ovo njen prvi javni nastup, svejedno, slusati ljude koji su bili politicki aktivni u vremenu prije ( i za vrijeme) II svjetskog rata i koji su vjerovali iskreno da mogu mjenjati postojece stvari nabolje, kod mene izaziva postovanje da ne kazem divljenje. Nekako to sve sada izgleda nevjerovatno, idealisticki, sa pozicije politickih desavanja nasih prostora zadnjih dvadesesetak i vise godina, da je jedna mlada zena student , intelektualka, bila spremna na odricanje, prijetnju zatvora, umrijeti cak, samo sto je imala razlicita politicka stajalista i vjerovala u ispravnost svojih ideja. Kapa dole!
Takodjer, nisam znao da je imala tako vaznu ulogu u samom vrhu partijskih organizacija i da po svim nepisanim pravilima i njenjim zasluga mjesto u novo formiranoj drzavi je trebalo biti rezervisano za nju, ali...
Po zavrsetku rata tiho je sklonjena i ostatak zivota provela povuceno, daleko od ociju.javnosti.
Ma Tito je to sve zakuhao. Da on nije krenuo za drugim suknjama, ko zna sta bi dalje bilo. Nije on htio namjerno, al' hormoni, svjezi planinski zrak, metaka fijuk i revolucionarne ideje udarile mu u glavu, safato se s jednom sekretaricom, Davorjanka se zvala, dobro sam zapamtio. A ona je bila, sto bi nasi stari rekli, femme fatale. 'Ajd sto je bila dobra nego i ljubomorno je to bilo, sve ostale je zene ona sikanirala, udaljavala saradnike bliske , stvarala obruce neprobojne oko sebe i Tite. Eh, bolesno je to zaljubljena bilo , a gdje nece i biti, u revolucionara markantnih crta lica, uniforme sjajne i pogleda sto sjece.
Kazem, dobra je serija, pratim je, cekam sta ce dalje biti. Smijesno i tragicno u isto vrijeme, slusam kako jedna od zena, koje su sada sve simpaticne, bistre starice, prepricava sta joj je najteze palo za vrijeme rata. Uglavnom, one, skojevke, AFZ, sta li vec , koje su bile u gradu za vrijeme okupacije i aktivno ucestvovale u diverzijama, organizaciji otpora, sto ce reci , bile izlozene svakodnevnim opasnostima po zivot, odlazak na slobodnu terirtoriju se smatrao krajnji cilj. Jednom kad su uspjele stici na tu terirtoriju, uvidjaju su da svi muskarci koje su poznavali prije rata i koji su bili njihovi ideali, bez obzira ozenjeni ili ne, sada imaju neke druge zene. Eto, sta suma ucini od covjeka...
No comments:
Post a Comment