Friday, 20 July 2012
BBQ
Da se odmah pocnem zaliti o vremenu? Necu. Nesto vise nema smisla da se ponavljam, ne da mi se, ali, moram barem da spomenem. Petak predvecer, druga polovina jula, oblacno, kisa, takav i vikend prognoziraju. Jednostavno ne moze da sastavi sedmica, pa da covjek kaze, kako je lijepo bilo. Ljeto bez konstante, bez radosti i komesanja sto prati duge, tople, dane. Ukratko, ljeta nema.
Ali, vrijeme ne sprecava ljude da se organizuju , da ga ucine zanimljivim, da ga ozive. Ljeto je vrijeme igre, smijeha i rostilja, koji se ovdje strucno zove, BBQ. Skupi se raja, ode se u obliznji park, na obalu, druzi se. I to je lijepo. I ja nemam nista protiv, stavise, cak i ucestvujem rado. U redu je i uvijek sam za to, ali, brate dragi ako je kisa, ako lije ko iz kabla, ako od hladnoce mi se koza jezi, ne mozes me vala ni granatama natjerat da ucestvujem i glumim da mi je lijepo. Medjutim, kako su ovdje ljudi vecinom ignoranti, oni ce taj BBQ napravit, pa makar i munje sa neba sijevale. Tako je danas bilo u mojoj firmi.
Vec mjesec dana samo bruje o BBQ, o nagradama, o igrama koje ce igrati, i naravno, nerviraju moj balkanski zivac ucestalo. Hajde vise, jebo vas BBQ, radujete se ko da vam je nesto zadnje u zivotu. Uglavnom, uspio sam na suptilan nacin da izbjegnem sva ta djetinjasta uvjeravanja da ce mi biti super ako se vise angazujem oko organizacije i sadrzaja samog . Rekoh, ljudi nemojte mene, prehladjen sam, sto ustvari i jesam ( i ne bio od ovog vremena), ako moze da me preskocite.
I kisa bi. I nista to njima ne smeta. Jelo se , pilo se, i po nekakavoj improvizovanoj bini skakalo se. Lose imitacije rock grupa i jos losiji kostimi, trebao je biti vrhunac kreveljenja i danasnjeg barbikjua.
I gledam sve to sa strane. Gledam kako muskarci ruskog , istocnoevropskog i naseg porijekla, bezizrazajno, nezainteresovano, stoje i promatraju zapadnjacke ludorije. Gledam i razmisljam u sebi. Kako je sve to cudno ! Svi mi, muskarci Balkana i istocnog dijela Evrope, tako smo ustogljeni, prestrogi za ovo podneblje. Trenirani smo od malena da budemo ozbiljni i da tu ozbiljnost nosimo u sebi bez obzira na godine i mjesto gdje trenutno zivimo i zovemo domom svojim. Smatramo to i izrazom muskosti i ako, slucajno, pokazemo emocije, djetinjasto ponasanje, pokazujemo slabost.
Sve je ovo malo i otuzno. Ljudi te nepoverljivo promatraju, a tebi mrsko objasnjavat zasto je to tako, jer znas da nece skontat. Nisu oni trebali nositi stafetu, crvenu maramu i biti predsjednik vec u prvom razredu osnovne. Sta oni znaju sta je takmicenje Titovim Stazama Revolucije.
Ali, BBQ sam je bio dobar. Napucao sam se nekih masnih rebara i smirio kolac od cokolade. Kad vec spominjem kolac, moram da zavrsim svoje javljanje uz specifican humor nasih ljudi, na cijem jeziku, nazalost ili na srecu, jos uvijek razmisljam.
Uglavnom, jedna moja jaranica na poslu voli i zna da pravi dobre kolace , torte i ostale dzidze. I prije neki dan napravila ona tortu koju nazva, bas onako kako samo nasi ljudi znaju da izmisle, crnac u bijeloj kosulji. To bi ko bila torta od kokosa, prelivena cokoladom.
Elem, cula punica od mog drugog jarana za tu tortu i hoce da ima recept. Ode na internet i trazi, surfa, trazi, ma nigdje crnca u bijeloj kosulji. Kad ce ti najednom: "Evo nasla sam crnca , ali je bez jaja."
I 'ajd se ti sad prilagodi sredini...
Ali, vrijeme ne sprecava ljude da se organizuju , da ga ucine zanimljivim, da ga ozive. Ljeto je vrijeme igre, smijeha i rostilja, koji se ovdje strucno zove, BBQ. Skupi se raja, ode se u obliznji park, na obalu, druzi se. I to je lijepo. I ja nemam nista protiv, stavise, cak i ucestvujem rado. U redu je i uvijek sam za to, ali, brate dragi ako je kisa, ako lije ko iz kabla, ako od hladnoce mi se koza jezi, ne mozes me vala ni granatama natjerat da ucestvujem i glumim da mi je lijepo. Medjutim, kako su ovdje ljudi vecinom ignoranti, oni ce taj BBQ napravit, pa makar i munje sa neba sijevale. Tako je danas bilo u mojoj firmi.
Vec mjesec dana samo bruje o BBQ, o nagradama, o igrama koje ce igrati, i naravno, nerviraju moj balkanski zivac ucestalo. Hajde vise, jebo vas BBQ, radujete se ko da vam je nesto zadnje u zivotu. Uglavnom, uspio sam na suptilan nacin da izbjegnem sva ta djetinjasta uvjeravanja da ce mi biti super ako se vise angazujem oko organizacije i sadrzaja samog . Rekoh, ljudi nemojte mene, prehladjen sam, sto ustvari i jesam ( i ne bio od ovog vremena), ako moze da me preskocite.
I kisa bi. I nista to njima ne smeta. Jelo se , pilo se, i po nekakavoj improvizovanoj bini skakalo se. Lose imitacije rock grupa i jos losiji kostimi, trebao je biti vrhunac kreveljenja i danasnjeg barbikjua.
I gledam sve to sa strane. Gledam kako muskarci ruskog , istocnoevropskog i naseg porijekla, bezizrazajno, nezainteresovano, stoje i promatraju zapadnjacke ludorije. Gledam i razmisljam u sebi. Kako je sve to cudno ! Svi mi, muskarci Balkana i istocnog dijela Evrope, tako smo ustogljeni, prestrogi za ovo podneblje. Trenirani smo od malena da budemo ozbiljni i da tu ozbiljnost nosimo u sebi bez obzira na godine i mjesto gdje trenutno zivimo i zovemo domom svojim. Smatramo to i izrazom muskosti i ako, slucajno, pokazemo emocije, djetinjasto ponasanje, pokazujemo slabost.
Sve je ovo malo i otuzno. Ljudi te nepoverljivo promatraju, a tebi mrsko objasnjavat zasto je to tako, jer znas da nece skontat. Nisu oni trebali nositi stafetu, crvenu maramu i biti predsjednik vec u prvom razredu osnovne. Sta oni znaju sta je takmicenje Titovim Stazama Revolucije.
Ali, BBQ sam je bio dobar. Napucao sam se nekih masnih rebara i smirio kolac od cokolade. Kad vec spominjem kolac, moram da zavrsim svoje javljanje uz specifican humor nasih ljudi, na cijem jeziku, nazalost ili na srecu, jos uvijek razmisljam.
Uglavnom, jedna moja jaranica na poslu voli i zna da pravi dobre kolace , torte i ostale dzidze. I prije neki dan napravila ona tortu koju nazva, bas onako kako samo nasi ljudi znaju da izmisle, crnac u bijeloj kosulji. To bi ko bila torta od kokosa, prelivena cokoladom.
Elem, cula punica od mog drugog jarana za tu tortu i hoce da ima recept. Ode na internet i trazi, surfa, trazi, ma nigdje crnca u bijeloj kosulji. Kad ce ti najednom: "Evo nasla sam crnca , ali je bez jaja."
I 'ajd se ti sad prilagodi sredini...
Friday, 6 July 2012
Monday, 2 July 2012
Juli je na pocetku
Da kazem da je juli na pocetku i da kisa pada i da mi je hladno i da ljeto vidim samo na internetu, mislit ce ljudi da ih zajebavam. A ne zajebavam, evo, ove mi tastature ako lazem. Deset mjeseci kise, deset mjeseci sivila, deset mjeseci jednog godisnjeg
doba. Normalan bi covjek pobudalio,a gdje nece ovakava emotivna
budaletina kao sto sam ja. Sta vise za reci? Mrzim oblake makar i na razglednici bili.
Ali, necu vise ni da kukumacem. Dosadio sam sam sebi, malo cu se istrest u cyberu, navuc masku ravnodusnosti i poklopiti usima ko cuko kad pogrijesi. Sutra ce me na poslu pitat kakav ti je bio vikend, a ja cu reci, awesome. To tako ovdje funkcionise.
Kad vec spominjem vrijeme, vidim, na Balkanu, gori nebo i asfalt. Posto svracam dnevno na nase portale i kako citam izvjestaje, clankove, sve vise i vise sam zbunjen ili mozda, nepismen. Ne znam da li se raja zajebava, da li je ozbiljna, je li to neki fazon, zargon ili mozda neka fuzija, moderni jezik sto, mimo mene, nastaje. Uglavnom, sinoc citam naslov najpoznatijeg sarajevskog portala koji kaze; "Temperatue su se pele do 38 ." Pele?!
I sad, ova moja napacena glavusa imigrantska, kojoj nedostaje sunca trak i toplih dana dodir, vrti po glavi novopeceni glagol-pele ? Ja sam cuo za Peleta, do danas nepravezidjenog virtuoza fudblaskog, ali za temperture, nisam. Mora da su neke nove, one najzajebanije, one sto idu preko cetrdeset stepeni, pa moraju i da imaju svoj adekvatan naziv sto ih naglasava, razlikuju. Garant je do mene i neznanja mog.
I tako prolazi moj produzeni, kisni, prvi u julu, vikend. Ispunjen je bio dogadjanjima, ali, kao sto rekoh, ne i lijepim vremenom. Canada je slavila svoj dan, u subotu sam zaglavio s prijateljima u pivnici, a u nedjelju smo se sastali kod mene, i uz ice, pice i poneku psovku, otpratili finale evropskog prvenstva u fudbalu. Vecer sam iskoristio za odlazak u kino i gledao film o kome zelim da kazem vise.
Nisam dugo bio, jer kako covjek sada ima sve dostupno preko interneta, mrsko mu bilo sta drugo da trazi. Medjutim, pozeli se nekad veliki ekran, platno, akustika, sto na djetinjstvo te podsjeca. Naime, ovaj sam film zapoceo gledat u avionu na mom nedavnom zavicajnom posjetu. Sad vise nisam ni siguran zasto sam prekinuo, je li mi se spavalo ili nije bilo prevoda, nije ni bitno. Ostale su mi memorisane sekvence, podsjecanje da film moram pogledati. I bas prije neki dan surfam blogovima koje, povremeno, znam da posjetim i naletim na trailer. Francuski film, the Intouchables.
Dugo, ali, bas dugo, ovako, topao i snazan film nisam gledao, plakao od smijeha i gutao knedle u isto vrijeme. I necu vise nista da kazem. Ukusi su razliciti i o njima ne treba raspravljati. Sinoc sam se osjecao dobro, meni dovoljno, i jos ako se juli smiluje, osjecat cu se jos bolje. Jos kad bih mogao da skinem rad nogu s video klipa sto slijedi. Eh...
Ali, necu vise ni da kukumacem. Dosadio sam sam sebi, malo cu se istrest u cyberu, navuc masku ravnodusnosti i poklopiti usima ko cuko kad pogrijesi. Sutra ce me na poslu pitat kakav ti je bio vikend, a ja cu reci, awesome. To tako ovdje funkcionise.
Kad vec spominjem vrijeme, vidim, na Balkanu, gori nebo i asfalt. Posto svracam dnevno na nase portale i kako citam izvjestaje, clankove, sve vise i vise sam zbunjen ili mozda, nepismen. Ne znam da li se raja zajebava, da li je ozbiljna, je li to neki fazon, zargon ili mozda neka fuzija, moderni jezik sto, mimo mene, nastaje. Uglavnom, sinoc citam naslov najpoznatijeg sarajevskog portala koji kaze; "Temperatue su se pele do 38 ." Pele?!
I sad, ova moja napacena glavusa imigrantska, kojoj nedostaje sunca trak i toplih dana dodir, vrti po glavi novopeceni glagol-pele ? Ja sam cuo za Peleta, do danas nepravezidjenog virtuoza fudblaskog, ali za temperture, nisam. Mora da su neke nove, one najzajebanije, one sto idu preko cetrdeset stepeni, pa moraju i da imaju svoj adekvatan naziv sto ih naglasava, razlikuju. Garant je do mene i neznanja mog.
I tako prolazi moj produzeni, kisni, prvi u julu, vikend. Ispunjen je bio dogadjanjima, ali, kao sto rekoh, ne i lijepim vremenom. Canada je slavila svoj dan, u subotu sam zaglavio s prijateljima u pivnici, a u nedjelju smo se sastali kod mene, i uz ice, pice i poneku psovku, otpratili finale evropskog prvenstva u fudbalu. Vecer sam iskoristio za odlazak u kino i gledao film o kome zelim da kazem vise.
Nisam dugo bio, jer kako covjek sada ima sve dostupno preko interneta, mrsko mu bilo sta drugo da trazi. Medjutim, pozeli se nekad veliki ekran, platno, akustika, sto na djetinjstvo te podsjeca. Naime, ovaj sam film zapoceo gledat u avionu na mom nedavnom zavicajnom posjetu. Sad vise nisam ni siguran zasto sam prekinuo, je li mi se spavalo ili nije bilo prevoda, nije ni bitno. Ostale su mi memorisane sekvence, podsjecanje da film moram pogledati. I bas prije neki dan surfam blogovima koje, povremeno, znam da posjetim i naletim na trailer. Francuski film, the Intouchables.
Dugo, ali, bas dugo, ovako, topao i snazan film nisam gledao, plakao od smijeha i gutao knedle u isto vrijeme. I necu vise nista da kazem. Ukusi su razliciti i o njima ne treba raspravljati. Sinoc sam se osjecao dobro, meni dovoljno, i jos ako se juli smiluje, osjecat cu se jos bolje. Jos kad bih mogao da skinem rad nogu s video klipa sto slijedi. Eh...
Subscribe to:
Posts (Atom)