Thursday, 23 August 2012
Muci me...
Sinoc sam vadio zub, kutnjak, muka ziva. Danas sam krepan, razvaljen, vilicu ne osjecam. Kao za inat, citav mi je cetvrtak nekako ubrzan, puno toga se trebalo obaviti, a tijelo i mozak nikako da uhvate tempo. Uspio sam ipak nesto, i sada, uvaljen u fotelju ispred laptopa, sjedim iscrpljen kao vlazna krpa nemarno okacena o rucku vrata sudopera.
Podizem pogled. Obucen u sivkasti sorc sa neznatnim, naradzanstim detaljima i smedju majcu kratkih rukava, koju neobicno rado volim da nosim, hvatam zadnje zrake sunca dana sto nestaje. Jutro je bilo oblacno sa kratkotrajnom kisom, u medjuvremenu, proljepsalo se na moju srecu i radost, tako da sada uzivam u magicnoj toplini sto kroz odskrinuta balknoska vrata u sobu mi ulazi i blago pomjera teske zastore. Ljeto jos uvijek traje.
Muce me zadnji dani. Muce me razmisljanja. Covjek u sebi uvijek nosi pitanja koja sve treba procesuirati, a vremena nema ili jednostavno, ne zeli. Onda ona dodju sama, nenajavljena, i pocnu te salijetati, muciti. I to je ono sto mi smeta, sto sam zarobljen ponekad i nemam odgovor, protudar, izuzev da se bacim na meditaciju, disajne vjezbe ili net pisanje. I kad te takva razmisljanja drze odredjeno vrijeme samo se negativan niz dogadjanja dnevnih nastavalja kao sto je i bio moj sinocnji odlazak kod zubara, jer da nije tako, ne bi mi tesko pao. A pao mi je tesko.
Davno sam trebao vaditi kutnjak, medjutim, tipicno za ljude naseg kraja, dok mi se nista ne desi, ne treba da uradim, ne treba da mislim . U medjuvremenu, kutnjak se upalio, poceli su nesnosni bolovi, i morao sam da zakazem za vadjenje i dalju proceduru.
Ali, ima i druga strana, koju pokusavam da shvatim (ili potisnem) i ona mi slabo ide. Jos uvijek, i evo me vec u cetrdestim, jos uvijek, gledam idealisticki na svijet u i oko sebe. I to me muci. Kako taj svije da promijenim? Imam veliki respekt, neogranicen, prema humanim znanostima, socijalnim ustanovama, zdravstvenom osoblju, medicini, doktorima, svemu sto pomaze covjeku, poboljsanju njegova zdravlja, tijlela i duha, klanjam im se i dizem ih u nebesa.
I onda se uvijek nadjem sokiran cinjenicom koliko te oderu zubari (mada znam da ce me oderat) i to pod krinkom da ti pomazu (sto ustvari i rade, jer nemas izbor) i dalje mi tesko bude da prihvatim cinjenicu da vadjenje zuba, laboratorijski rad, ugradnja mosta (umjetnog zuba) kosta $ 3500 ?! I dalje mi tesko pada da me tretiraju kao kupca, a ne pacijenta, a ako me i za takvim smatraju neka to bude ljudski, otvoreno, a ne zakulisano, zavuceno, sa vjestackim osmijehom koji ne silazi sa lica. Vise ne znam ni koga da osudjem, (ako treba, mada znam da ne treba) sebe, kucni odgoj, drustvo u kome sam odrastao, koje me je ucilo tom nekom, socio-utopistickom pogledu na zivot , a koji ne postoji. Ne postoji !
I nije sad pitanje novca, osiguranje ce mi pokriti 80%, vec je pitanje u meni vise humanitarno, nemaju svi ljudi osiguranje. Gdje je nestala ideja ravnopravnosti socijalne. Halo, Che Geuvara, sta cemo sa njima?
Sad me muci i vilica, fizicki, i to dobro, valjda sam se previse uzbudio, pa zaboravio da mi je rana od sinoc jos uvijek bolna. I jos me nesto muci. Kad vidim male pse obucene u modne haljinice, ciji se vlasnici po ponasanju i izgledu ne razlikuju puno od njih samih. A ovdje ih ima koliko hoces. E to mi stvarno na jetru ide. Gadi mi se ta, novopecena, umjetna elita, to plitko oponasanje, statusni simboli i drustvene ljestvice. Ako su oni elita, kakva je onda definicija snobizma?
Podizem pogled. Obucen u sivkasti sorc sa neznatnim, naradzanstim detaljima i smedju majcu kratkih rukava, koju neobicno rado volim da nosim, hvatam zadnje zrake sunca dana sto nestaje. Jutro je bilo oblacno sa kratkotrajnom kisom, u medjuvremenu, proljepsalo se na moju srecu i radost, tako da sada uzivam u magicnoj toplini sto kroz odskrinuta balknoska vrata u sobu mi ulazi i blago pomjera teske zastore. Ljeto jos uvijek traje.
Muce me zadnji dani. Muce me razmisljanja. Covjek u sebi uvijek nosi pitanja koja sve treba procesuirati, a vremena nema ili jednostavno, ne zeli. Onda ona dodju sama, nenajavljena, i pocnu te salijetati, muciti. I to je ono sto mi smeta, sto sam zarobljen ponekad i nemam odgovor, protudar, izuzev da se bacim na meditaciju, disajne vjezbe ili net pisanje. I kad te takva razmisljanja drze odredjeno vrijeme samo se negativan niz dogadjanja dnevnih nastavalja kao sto je i bio moj sinocnji odlazak kod zubara, jer da nije tako, ne bi mi tesko pao. A pao mi je tesko.
Davno sam trebao vaditi kutnjak, medjutim, tipicno za ljude naseg kraja, dok mi se nista ne desi, ne treba da uradim, ne treba da mislim . U medjuvremenu, kutnjak se upalio, poceli su nesnosni bolovi, i morao sam da zakazem za vadjenje i dalju proceduru.
Ali, ima i druga strana, koju pokusavam da shvatim (ili potisnem) i ona mi slabo ide. Jos uvijek, i evo me vec u cetrdestim, jos uvijek, gledam idealisticki na svijet u i oko sebe. I to me muci. Kako taj svije da promijenim? Imam veliki respekt, neogranicen, prema humanim znanostima, socijalnim ustanovama, zdravstvenom osoblju, medicini, doktorima, svemu sto pomaze covjeku, poboljsanju njegova zdravlja, tijlela i duha, klanjam im se i dizem ih u nebesa.
I onda se uvijek nadjem sokiran cinjenicom koliko te oderu zubari (mada znam da ce me oderat) i to pod krinkom da ti pomazu (sto ustvari i rade, jer nemas izbor) i dalje mi tesko bude da prihvatim cinjenicu da vadjenje zuba, laboratorijski rad, ugradnja mosta (umjetnog zuba) kosta $ 3500 ?! I dalje mi tesko pada da me tretiraju kao kupca, a ne pacijenta, a ako me i za takvim smatraju neka to bude ljudski, otvoreno, a ne zakulisano, zavuceno, sa vjestackim osmijehom koji ne silazi sa lica. Vise ne znam ni koga da osudjem, (ako treba, mada znam da ne treba) sebe, kucni odgoj, drustvo u kome sam odrastao, koje me je ucilo tom nekom, socio-utopistickom pogledu na zivot , a koji ne postoji. Ne postoji !
I nije sad pitanje novca, osiguranje ce mi pokriti 80%, vec je pitanje u meni vise humanitarno, nemaju svi ljudi osiguranje. Gdje je nestala ideja ravnopravnosti socijalne. Halo, Che Geuvara, sta cemo sa njima?
Sad me muci i vilica, fizicki, i to dobro, valjda sam se previse uzbudio, pa zaboravio da mi je rana od sinoc jos uvijek bolna. I jos me nesto muci. Kad vidim male pse obucene u modne haljinice, ciji se vlasnici po ponasanju i izgledu ne razlikuju puno od njih samih. A ovdje ih ima koliko hoces. E to mi stvarno na jetru ide. Gadi mi se ta, novopecena, umjetna elita, to plitko oponasanje, statusni simboli i drustvene ljestvice. Ako su oni elita, kakva je onda definicija snobizma?
Friday, 17 August 2012
Temporary roles
Nema mi nista gore nego kad se uhvatim neke knjige, a ona me ne zaintrigira na pocetku, pa je onda ostavim u stranu, pa joj se onda vratim nakon doglednog vremena, pa nastavim citat, pa sve nesto cekam hoce li me vec jednom puci, pokrenuti, pa ne znam da li da nastavim, sutnem nogom ili da je namjerno, iz inata, zavrsim.
Nije sad ni bitno kako se zove, uglavnom, non-fiction, a spirtiual guide, nahvalili je kriticari literalni, a ja se zaletio ko muha na balegu, rekoh, garant je ovo za mene. Sve nesto neodredjeno, vrti se u krug, ponovlja, nista konkretno, a ego se vise puta spominje nego fuck u Sopranosima.
Ipak, naletim na neki dio sto me privuce, pa se malo vise udubim, analiziram.
Pasus je u vezi medjuljudskih odnosa, nase prilagodjavanje drustvu i normama i kako smo mi , ustvari, nauceni da se ponasamo u skladu, sto implicira da uglavnom nosimo maske, sto bi ovdje rekli, temporary roles i da ono stvarno u nama, ne znam , nazovi to, prijateljstvo, iskrenost, ona neka cistoca samoizrazaja kome svi toliko tezimo, ne postoji, barem ne u potpunosti. I onda malo zastanem i razmisljam i osvrnem se oko i u sebi.
Pa i jest tako. Nacin na koji razgovoras ili se obracas sefu, nadredjenom ili podredjenom, razlikuje se. Kako se obracas ili razgovaras sa djetetom ili znatno mladjim od sebe razlikuje se od obracanja odraslom covjeku ili starijem od sebe. I onda se pitas zasto je to tako ? I onda vidis da igras povremene uloge i da nikad nisi svoj, truly yourself.
Ne smeta to meni, nego vrtim film kako se ja, htio ili ne , by default, u zavisnosti od situacije, kao individua prilagodjavam drustvu i da me drustvo jedino takvim prihvaca, prilagodjenim njima. Ako sam u drustvu ljudi koji tek treba me upoznaju, a jedan u grupi me vec duze zna i pregrst lijepih rijeci o meni je rekao prije toga, kod mene se stvara oprez i obaveza, automatski prihvacam ulogu i igram je. Nisam truly myself.
Poslije te hvale kako si kulturan i fin i kako nisi neka sirovina i kako si ugodan, zanimljiv, za drustvo, a ti si samo odigrao nesto sto je drustvo ocekivalo od tebe. A tebi drago, jer boze moj, kome ne bi bilo. Ego na mjestu, sit i nahranjen.
Ipak, da ne ulazim dalje, to tako mora biti inace bi vlada anarhija, moralna, drustvena i ne znam kakva sve jos. Mozda su nam zbog toga i izmislili net, pa lijepo povremeno skinemo masku sa sebe i anonimno opletemo bez posljedica na nekom od foruma, medjutim, ni na njemu se ne osjecas slobodan, jer nisi u potpunosti "svoj". Mozda je to i jedan od razloga sto se, naprimjer, ne javljam cesto na drustvenu mrezu facebook, gdje te vecinom ljudi znaju onakvog kakav si im u sjecanju ostao, sto ce reci da je njihova slika o tebi vecinom pozitivna i zbog toga nemam potpunu slobodu. Skucen sam u izrazavanju, biram rijeci, oprezan sam kad pisem, nisam "svoj". Sve nesto pazim da cu, iz nekog naucenog, normativnog, straha biti pogresno shvacen ili da ce ta slika o meni kod prijatelja i rodbine biti izmjenjena, slika kojoj toliko tezimo da bude sto ljepsa i da ce stil sa sobom povuci negativne konotacije, a to niko od nas ne zeli, zar ne? Umara me da se objasnjavam, pa mi lakse da se uopste ne javljam. Mozda je i najbolje tako.
Ma to se samo ego igra sa mnom, petak je popodne , pa je valjda i njemu malo dosadno. Odoh, vikend ljetni me zove. Samo neka sunce grije.
Nije sad ni bitno kako se zove, uglavnom, non-fiction, a spirtiual guide, nahvalili je kriticari literalni, a ja se zaletio ko muha na balegu, rekoh, garant je ovo za mene. Sve nesto neodredjeno, vrti se u krug, ponovlja, nista konkretno, a ego se vise puta spominje nego fuck u Sopranosima.
Ipak, naletim na neki dio sto me privuce, pa se malo vise udubim, analiziram.
Pasus je u vezi medjuljudskih odnosa, nase prilagodjavanje drustvu i normama i kako smo mi , ustvari, nauceni da se ponasamo u skladu, sto implicira da uglavnom nosimo maske, sto bi ovdje rekli, temporary roles i da ono stvarno u nama, ne znam , nazovi to, prijateljstvo, iskrenost, ona neka cistoca samoizrazaja kome svi toliko tezimo, ne postoji, barem ne u potpunosti. I onda malo zastanem i razmisljam i osvrnem se oko i u sebi.
Pa i jest tako. Nacin na koji razgovoras ili se obracas sefu, nadredjenom ili podredjenom, razlikuje se. Kako se obracas ili razgovaras sa djetetom ili znatno mladjim od sebe razlikuje se od obracanja odraslom covjeku ili starijem od sebe. I onda se pitas zasto je to tako ? I onda vidis da igras povremene uloge i da nikad nisi svoj, truly yourself.
Ne smeta to meni, nego vrtim film kako se ja, htio ili ne , by default, u zavisnosti od situacije, kao individua prilagodjavam drustvu i da me drustvo jedino takvim prihvaca, prilagodjenim njima. Ako sam u drustvu ljudi koji tek treba me upoznaju, a jedan u grupi me vec duze zna i pregrst lijepih rijeci o meni je rekao prije toga, kod mene se stvara oprez i obaveza, automatski prihvacam ulogu i igram je. Nisam truly myself.
Poslije te hvale kako si kulturan i fin i kako nisi neka sirovina i kako si ugodan, zanimljiv, za drustvo, a ti si samo odigrao nesto sto je drustvo ocekivalo od tebe. A tebi drago, jer boze moj, kome ne bi bilo. Ego na mjestu, sit i nahranjen.
Ipak, da ne ulazim dalje, to tako mora biti inace bi vlada anarhija, moralna, drustvena i ne znam kakva sve jos. Mozda su nam zbog toga i izmislili net, pa lijepo povremeno skinemo masku sa sebe i anonimno opletemo bez posljedica na nekom od foruma, medjutim, ni na njemu se ne osjecas slobodan, jer nisi u potpunosti "svoj". Mozda je to i jedan od razloga sto se, naprimjer, ne javljam cesto na drustvenu mrezu facebook, gdje te vecinom ljudi znaju onakvog kakav si im u sjecanju ostao, sto ce reci da je njihova slika o tebi vecinom pozitivna i zbog toga nemam potpunu slobodu. Skucen sam u izrazavanju, biram rijeci, oprezan sam kad pisem, nisam "svoj". Sve nesto pazim da cu, iz nekog naucenog, normativnog, straha biti pogresno shvacen ili da ce ta slika o meni kod prijatelja i rodbine biti izmjenjena, slika kojoj toliko tezimo da bude sto ljepsa i da ce stil sa sobom povuci negativne konotacije, a to niko od nas ne zeli, zar ne? Umara me da se objasnjavam, pa mi lakse da se uopste ne javljam. Mozda je i najbolje tako.
Ma to se samo ego igra sa mnom, petak je popodne , pa je valjda i njemu malo dosadno. Odoh, vikend ljetni me zove. Samo neka sunce grije.
Wednesday, 15 August 2012
August je na polovini
August je mjesec na polovini svojoj, dan je srijeda, predvecer se spusta polako. Zadnjih je dana ugodno toplo, na moju veliku radost, mjesec je prijatan, bez neugodnih iznenadjenja. Tako zamisljam i pamtim ljeta.
Danas je bas vruce. Gori nebo i asfalt, a kazu, tako ce i da nastavi u narednim danima. Meni drago , neka gori, neka se hori, meni ne smeta. Sto bi nasi stari rekli , pasja vrucina. Jadne cuke, uvijek oni nesto najebu, cak se i po njima visoke, ljetne, temperature zovu. Mada, danas se taj izraz modernizovao i strucno se klice, a heat wave.
Sta ima kod mene vrijedno spomena? Boli me zub, kutnjak, eto, sta ima novo. Jednog se belaja rjesis, dodje drugi. Nije ni zub konkretno, jos gore, zivac, celjust, vilica, laloka. Prosle sedmice pocelo me zigat, citava lijeva strana, zvijezdice raznih oblika mi se pred ocima prividjale i to bez joge i meditacije.
Ne bi meni bilo krivo da taj kutnjak nisam popravljao, lijecio, mazio, pazio, krunu stavljao. Mucili me, razvlacili me, i naravno, dobro me po dzepu udarali i nista. Da bi sad, naposljetku, upalio se i moram da ga vadim. Nema druge. Pa mogli ste mi odmah reci, nema od njega nista, ali znam ja vas, gamad kapitalisticka, hocete da izvucete zadnji dolar imigrantski iz mene prije nego sto, sa osmijehom pomoci na licu, saopstite mi vijest radosnu. Ma ni u hali gladni necete ostat.
Uglavnom, uzimam neke antibiotike i trebao bi naredne sedmice kutnjaku reci, zdravo i dovidjento.
Nedostaje mi olimpijada u Londonu. Bas sam se bio ustelio, gurnuo kompjuter u stranu i raspalio po kanalima sto prenose sportske discipline sto me interesuju. Ova mi je nekako legla, ne znam, valjda se covjek pozeli te atmosfere, puni stadioni, borilista, skandiranje. Iako je vremenska razlika bila prepreka da vidim i vise, dosta sam upratio, najvise atletiku i timske sportove drzava bivse mi zajednice.
Takodjer, jedna od drazih razonoda bili su mi forum komentari u vezi olimpijade. Uhvatila raja u masinu bosanskog predstavniku u streljastvu., Fazliju, jadan covjek, ni kriv ni duzan, postade svakodnevni predmet zajebancije.
Navodno, covjek je vec cetvrti ili pet put na olimpijadi i uvijek bude medju zadnjim. I sta ces sad? Kakvi smo mi budalasti, jedva docekamo da neko nesto provali ili se provali , pa da ga mezetimo dok se od muke ne savije. Prica se da su Fazliju toliko pogodili komentari na net forumima da je pokusao samoubistvo, ali je, na srecu, promasio za pola metra.
August je na polovini. Pripeklo.
Danas je bas vruce. Gori nebo i asfalt, a kazu, tako ce i da nastavi u narednim danima. Meni drago , neka gori, neka se hori, meni ne smeta. Sto bi nasi stari rekli , pasja vrucina. Jadne cuke, uvijek oni nesto najebu, cak se i po njima visoke, ljetne, temperature zovu. Mada, danas se taj izraz modernizovao i strucno se klice, a heat wave.
Sta ima kod mene vrijedno spomena? Boli me zub, kutnjak, eto, sta ima novo. Jednog se belaja rjesis, dodje drugi. Nije ni zub konkretno, jos gore, zivac, celjust, vilica, laloka. Prosle sedmice pocelo me zigat, citava lijeva strana, zvijezdice raznih oblika mi se pred ocima prividjale i to bez joge i meditacije.
Ne bi meni bilo krivo da taj kutnjak nisam popravljao, lijecio, mazio, pazio, krunu stavljao. Mucili me, razvlacili me, i naravno, dobro me po dzepu udarali i nista. Da bi sad, naposljetku, upalio se i moram da ga vadim. Nema druge. Pa mogli ste mi odmah reci, nema od njega nista, ali znam ja vas, gamad kapitalisticka, hocete da izvucete zadnji dolar imigrantski iz mene prije nego sto, sa osmijehom pomoci na licu, saopstite mi vijest radosnu. Ma ni u hali gladni necete ostat.
Uglavnom, uzimam neke antibiotike i trebao bi naredne sedmice kutnjaku reci, zdravo i dovidjento.
Nedostaje mi olimpijada u Londonu. Bas sam se bio ustelio, gurnuo kompjuter u stranu i raspalio po kanalima sto prenose sportske discipline sto me interesuju. Ova mi je nekako legla, ne znam, valjda se covjek pozeli te atmosfere, puni stadioni, borilista, skandiranje. Iako je vremenska razlika bila prepreka da vidim i vise, dosta sam upratio, najvise atletiku i timske sportove drzava bivse mi zajednice.
Takodjer, jedna od drazih razonoda bili su mi forum komentari u vezi olimpijade. Uhvatila raja u masinu bosanskog predstavniku u streljastvu., Fazliju, jadan covjek, ni kriv ni duzan, postade svakodnevni predmet zajebancije.
Navodno, covjek je vec cetvrti ili pet put na olimpijadi i uvijek bude medju zadnjim. I sta ces sad? Kakvi smo mi budalasti, jedva docekamo da neko nesto provali ili se provali , pa da ga mezetimo dok se od muke ne savije. Prica se da su Fazliju toliko pogodili komentari na net forumima da je pokusao samoubistvo, ali je, na srecu, promasio za pola metra.
August je na polovini. Pripeklo.
Subscribe to:
Posts (Atom)