Wednesday, 27 February 2013
Borgen
Desno mi se rame smirilo, pritisak i dalje svoje kolo vodi, vrijeme nestabilno, vecinom, kisno. Bacam nezainteresovano pogled na tv-ekran, Alien III se vrti, ne zaustavlja mi paznju puno. Original Alien je klasik i mogu ga gledat kad god i bilo gdje. Sve ostalo , svi ovi nastavci, sve ove komercijalizacije prvobitnog uspjeha nisu nista drugo nego, sto bi Djuro iz Nadrealista onomad davno rekao, shasha.
Nikako da mi se zdravlje stabilizira. U sustini, nije mi nista, nego , zazelio sam se skijanja, a skoro je mjesec mart. Nikako da se nakanim, trazeci isprike u boljkama sto spominjem. Gori sam od Jeremije iz Alan Forda, prestajem. Necu da kukam, gledam vedrije na svijet u i oko sebe, mada, od kisnog ogrtaca veceras ni ulicna se svijetla ne vide.
Ali, jutro je bilo lijepo. Tiho, ne pretjerano hladno, sa neobicno punim mjesecom prema komu sam usmjerio pogled i paznju. Odskrinuo sam teska balkonska vrata, uzeo kameru i bosim nogama zakoracio na , jutarnjom rosom, vlazan beton. Nisam dugo bio, tek toliko da uhvatim jos jedan pogled blize i ovjekovjecim kamerom februarsko jutro sto pocnije da se budi. Bas mi se nije dalo ici na posao.
Sad je vrijeme vecere, predaha i poneke epizode serijske. Forbrydelsen III sam sinoc zavrsio i oprostio se od svoje detektivke nestabilne naravi i sarena dzempera. Surfam netom da vidim sta je sljedece na kucnom kino repertoaru. Prst se zaustavlja na- Borgen. Klik. Jos jedna danska krimi serija sto , upravo, download-ujem.
Nikako da mi se zdravlje stabilizira. U sustini, nije mi nista, nego , zazelio sam se skijanja, a skoro je mjesec mart. Nikako da se nakanim, trazeci isprike u boljkama sto spominjem. Gori sam od Jeremije iz Alan Forda, prestajem. Necu da kukam, gledam vedrije na svijet u i oko sebe, mada, od kisnog ogrtaca veceras ni ulicna se svijetla ne vide.
Ali, jutro je bilo lijepo. Tiho, ne pretjerano hladno, sa neobicno punim mjesecom prema komu sam usmjerio pogled i paznju. Odskrinuo sam teska balkonska vrata, uzeo kameru i bosim nogama zakoracio na , jutarnjom rosom, vlazan beton. Nisam dugo bio, tek toliko da uhvatim jos jedan pogled blize i ovjekovjecim kamerom februarsko jutro sto pocnije da se budi. Bas mi se nije dalo ici na posao.
Sad je vrijeme vecere, predaha i poneke epizode serijske. Forbrydelsen III sam sinoc zavrsio i oprostio se od svoje detektivke nestabilne naravi i sarena dzempera. Surfam netom da vidim sta je sljedece na kucnom kino repertoaru. Prst se zaustavlja na- Borgen. Klik. Jos jedna danska krimi serija sto , upravo, download-ujem.
Sunday, 24 February 2013
Forbrydelsen III
Gledam dodjelu Oscara. Toliko je to meni sve dosadno, isprazno, izvjestaceno, taj humor koji to nije, ta deplasirana duhovitost, ustogljenost, taj drugorazredni ,brodvejski pokusaj vodjenje programa, da se sam pitam, sta mi sve ovo treba ? Je l' to nema nista drugo na televiziji ? Pa, dovoljno je da prebacis na drugi kanal i zdravo djaci. Eno, idi gledaj sportski pregled, fudbal , kosarku, price iz Nepricave, idi si napravi kafu. Sta si se tu ufitiljio za dzabe.
I ovaj sto vodi ceremoniju. Joooj , hljebe dragi...dajte mi benzin i upaljac, moze i kerozin, da se samozapalim i prekratim muke. Bolje mi je da procitam opsiran intervju sa Kim Khardashian ili Celzijus Nives ili da citam provale Blazevic Cire, zanimljivije sigurno biti ce. Evo, izadje sad neki bradonja na pozornicu, isti Tuta Naletilic, da se streses. Dobi covjek Oscara za nekakvu kategoriju koju sam, na srecu, propustio da cujem. Sad ce se on, suznih ociju i drhtava glasa, zahvalit svima, naosob. Pocet ce od matere svoje, preko drugog kamermana i garderoberke cudnog imena, bez cijeg bi doprinosa, bilo nemoguce sve ovo ostvariti i da on ne bi danas ovdje bio da nije bilo njih i ostala patetika od koje mi se koza jezi i guzne dlake pucaju upola. Eto, nek' ti bude, filmski je svijet od veceras bogatiji za jos jedno remek-djelo, a ja pjenim od ljubomore na sve vas i ne mogu si pomoci , a volio bih plaho.
Al', dobra je ona Catherina-Zeta Jones ko zvono. Nekonvencionalna erotika koja traje.
Ma ne smeta meni Oscar. Nego, ova kisa odvratna, pada li pada, ode mi vikend niusta. Nisam nigdje izlazio. Vratila se bol u desnom ramenu, nosim ice pack da se smirim, pritisak je i dalje visi. I sta da radim? Moram onda malo da ujedam elektronski papir i ceremoniju filmsku sto mi vecer upotpunjuje.
Medjutim, spremio sam dezert televizijski na vrijeme u stranu. Vracam se svojoj detektivki demodiranog dzempera i nesredjene privatnosti, Forbrydelsen III je veceras na mom kucnom repertoaru. Dani skandinavske tv-kinematografije, nastavljaju se...
I ovaj sto vodi ceremoniju. Joooj , hljebe dragi...dajte mi benzin i upaljac, moze i kerozin, da se samozapalim i prekratim muke. Bolje mi je da procitam opsiran intervju sa Kim Khardashian ili Celzijus Nives ili da citam provale Blazevic Cire, zanimljivije sigurno biti ce. Evo, izadje sad neki bradonja na pozornicu, isti Tuta Naletilic, da se streses. Dobi covjek Oscara za nekakvu kategoriju koju sam, na srecu, propustio da cujem. Sad ce se on, suznih ociju i drhtava glasa, zahvalit svima, naosob. Pocet ce od matere svoje, preko drugog kamermana i garderoberke cudnog imena, bez cijeg bi doprinosa, bilo nemoguce sve ovo ostvariti i da on ne bi danas ovdje bio da nije bilo njih i ostala patetika od koje mi se koza jezi i guzne dlake pucaju upola. Eto, nek' ti bude, filmski je svijet od veceras bogatiji za jos jedno remek-djelo, a ja pjenim od ljubomore na sve vas i ne mogu si pomoci , a volio bih plaho.
Al', dobra je ona Catherina-Zeta Jones ko zvono. Nekonvencionalna erotika koja traje.
Ma ne smeta meni Oscar. Nego, ova kisa odvratna, pada li pada, ode mi vikend niusta. Nisam nigdje izlazio. Vratila se bol u desnom ramenu, nosim ice pack da se smirim, pritisak je i dalje visi. I sta da radim? Moram onda malo da ujedam elektronski papir i ceremoniju filmsku sto mi vecer upotpunjuje.
Medjutim, spremio sam dezert televizijski na vrijeme u stranu. Vracam se svojoj detektivki demodiranog dzempera i nesredjene privatnosti, Forbrydelsen III je veceras na mom kucnom repertoaru. Dani skandinavske tv-kinematografije, nastavljaju se...
Wednesday, 20 February 2013
Forbrydelsen II
Kisni je dan, druga polovina februara, radna sedmica na izmaku. Malo me muci pritisak, visi je nego uobicajeno. Nervoza me blaga drzi. Ne znam razlog tome, niti ga trazim. Odmah promjenu osjetim u sebi, vrti mi se u glavi i vid mi je oslabljen. Dodju mi takvi periodi, tijelo mi klone, oslabi, mutno mi je. Da li je vrijeme uzrok promjene, ishrana, godine ili nesto deseto? Ne, ne zelim razlog(e) da trazim.
Odgledao sam prvu sezonu danske tv-serije, Forbrydelsen. Dvadeset napetih epizoda , zadnjih mi je dana upotpunjavalo vrijeme pred spavanje. Odlicno uradjena serija, solidni glumci, zapleti i spletke. Bas mi je sjela. Ovakav vid opustanja mi, ocigledno, nedostaje.
Glavni akter serije, detektivka cudne naravi, da ne kazem teska za suradnju, sve vrijeme nosi dva dzempera. Odmah sam ja to snimio, sta cu kad sam covjek detalja. Kroz citavu seriju mijenja dva dzempera u zavisnosti od situacije. Naravno, snimio sam i guzove, hod, drzanje, crte lica, a full package, sto bi nas narod rekao, ipak, skoncentrisao se najvise na dzempere.
I ne bi bio miran, a da ne provjerim na netu recenzije ove serije. I naletim tako na zanimljiv clanak. Naime, nisam ja jedini koji je primjetio ovaj odjevni predmet. Iako izgledaju staromodni, ono bas cobanski, ovaj detalj nije prepusten slucaju.
Doticni se dzemper(i) prave na Farskim Ostrvima, koji su danski protektorat u Sjevernom moru, od ciste ovcje vune. Preko noci mala firma na udaljenim ostrvima , daleko u hladnom moru blizu Grenlanda, ne moze da se nosi sa freneticnom potraznjom doticnog odjevnog predmeta. Svi hoce da nose sarene dzempere i budu detektivi barem fiktivno.
Zahvaljujuci seriji, i glavnoj junakinji iliti heroini, ruzni, kockasti, vuneni, dzemperi postadose modni detalj preko noci, a fashion statement u Danskoj i sire. Sta ti je moc medija i ljudski poriv za pracenje nekog novog pravca ili zelja da budes drugaciji.
Glava mi je i dalje mutna, miris vecere, pohovna piletina i quinoa, dopire do mene. Namjestam se na kaucu ko macak pred spavanje, trazim na laptopu prvu epizodu Forbrydelsen, season II.
Odgledao sam prvu sezonu danske tv-serije, Forbrydelsen. Dvadeset napetih epizoda , zadnjih mi je dana upotpunjavalo vrijeme pred spavanje. Odlicno uradjena serija, solidni glumci, zapleti i spletke. Bas mi je sjela. Ovakav vid opustanja mi, ocigledno, nedostaje.
Glavni akter serije, detektivka cudne naravi, da ne kazem teska za suradnju, sve vrijeme nosi dva dzempera. Odmah sam ja to snimio, sta cu kad sam covjek detalja. Kroz citavu seriju mijenja dva dzempera u zavisnosti od situacije. Naravno, snimio sam i guzove, hod, drzanje, crte lica, a full package, sto bi nas narod rekao, ipak, skoncentrisao se najvise na dzempere.
I ne bi bio miran, a da ne provjerim na netu recenzije ove serije. I naletim tako na zanimljiv clanak. Naime, nisam ja jedini koji je primjetio ovaj odjevni predmet. Iako izgledaju staromodni, ono bas cobanski, ovaj detalj nije prepusten slucaju.
Doticni se dzemper(i) prave na Farskim Ostrvima, koji su danski protektorat u Sjevernom moru, od ciste ovcje vune. Preko noci mala firma na udaljenim ostrvima , daleko u hladnom moru blizu Grenlanda, ne moze da se nosi sa freneticnom potraznjom doticnog odjevnog predmeta. Svi hoce da nose sarene dzempere i budu detektivi barem fiktivno.
Zahvaljujuci seriji, i glavnoj junakinji iliti heroini, ruzni, kockasti, vuneni, dzemperi postadose modni detalj preko noci, a fashion statement u Danskoj i sire. Sta ti je moc medija i ljudski poriv za pracenje nekog novog pravca ili zelja da budes drugaciji.
Glava mi je i dalje mutna, miris vecere, pohovna piletina i quinoa, dopire do mene. Namjestam se na kaucu ko macak pred spavanje, trazim na laptopu prvu epizodu Forbrydelsen, season II.
Sunday, 17 February 2013
Forbrydelsen
Forbrydelsen iliti the Killing, danska je krimi serija sto trenutno pratim. Sto bi nasi ljudi rekli, I'm hooked. Pravo sam se uzivio , sve nesto po glavi motam, pravim mozaik ko bi mogao da bude glavni krivac, otkrivam detalje, nestrpljivo ocekujem sta ce biti dalje. Gori sam od Agathe Christie. Evo me, na mukama sam Tantalovim, kako da docekam i skinem sljedecu epizodu ili sezonu cak.
Zadnje su me vrijeme preokupirale skandinavske tv-serije. Nesto procitam, recenziju ili clanak, zaintrigira me, privuce paznju, naposljetku, potrazim na netu. Uglavnom, ako ima, skinem (download) ili jednostavno naletim na youtube-u kompletne epizode bez vecih problema.
Pored gore spomenutnog, Forbrydelsen, odgledao sam nedavno i svedsko/dansku koprodukciju, Broen (The Bridge), jos jedna , originalno, uradjena serija, pracena dobrom fotografijom i pulsirajucom muzikom. A kako stoje stvari vec gledam da skinem i svedski Wallander tako da se svijet krimi serija u mom domu nastavlja.
da se razumijemo. Nisu ove serije neki umjetnicki domet da bih ja sada raspravaljo nasiroko o njima. One su, jednostvano, dobre, nesto sto mi fali i zato mi odgovaraju. I nema nista lose u tome, stavise, drago mi je da naletim na nesto od interesa, na nesto sto mi se svidja i sto mi ispunjava dan. Nisam iznenadjen, Skandinavci iza sebe imaju pregrst odlicnih filmova, luckastih rezisera (Aki Kaurismaki, Lars von Trier...) tako da i ove serije samo potvrudjuju njihov talenat. Druge me stvari muce.
Ono sto me muci je, da uvijek pronalazim serije i filmove sa starog kontineta ili odnekud drugdje, samo ne iz zemlje u kojoj zivim vec 14 godina. I tu sebi postavljam pitanje. Da li je to normalno? Sta je posrijedi ? Zasto je to tako ?
Da li mi usitinu ovo podneblje, ljudi, mentalitet, lifestyle, ne odgovara ili je to ona poznata boljka da je strano uvijek bolje od domaceg. Muci me, jer bi volio da me neka kanadska serija (krimi, humoristicka) privuce upotpunosti, da osjetim uzbudjenje, cak i pripadnost ovoj zemlji, da nadjem sebe, ali, to se ne desava. I osjecam se zbog toga prazan, krug mi se poznanika suzava, njihovi su interesi drugaciji, razlikujemo se, nemamo puno zajednickog. Izgleda du cu uvijek biti manjina bez obzira na konitnent i drzavna uredjenja.
I zasto zene u ovim serijama toliko zrace erotikom, a nisu klasicna ljepota ? I to me muci...
Zadnje su me vrijeme preokupirale skandinavske tv-serije. Nesto procitam, recenziju ili clanak, zaintrigira me, privuce paznju, naposljetku, potrazim na netu. Uglavnom, ako ima, skinem (download) ili jednostavno naletim na youtube-u kompletne epizode bez vecih problema.
Pored gore spomenutnog, Forbrydelsen, odgledao sam nedavno i svedsko/dansku koprodukciju, Broen (The Bridge), jos jedna , originalno, uradjena serija, pracena dobrom fotografijom i pulsirajucom muzikom. A kako stoje stvari vec gledam da skinem i svedski Wallander tako da se svijet krimi serija u mom domu nastavlja.
da se razumijemo. Nisu ove serije neki umjetnicki domet da bih ja sada raspravaljo nasiroko o njima. One su, jednostvano, dobre, nesto sto mi fali i zato mi odgovaraju. I nema nista lose u tome, stavise, drago mi je da naletim na nesto od interesa, na nesto sto mi se svidja i sto mi ispunjava dan. Nisam iznenadjen, Skandinavci iza sebe imaju pregrst odlicnih filmova, luckastih rezisera (Aki Kaurismaki, Lars von Trier...) tako da i ove serije samo potvrudjuju njihov talenat. Druge me stvari muce.
Ono sto me muci je, da uvijek pronalazim serije i filmove sa starog kontineta ili odnekud drugdje, samo ne iz zemlje u kojoj zivim vec 14 godina. I tu sebi postavljam pitanje. Da li je to normalno? Sta je posrijedi ? Zasto je to tako ?
Da li mi usitinu ovo podneblje, ljudi, mentalitet, lifestyle, ne odgovara ili je to ona poznata boljka da je strano uvijek bolje od domaceg. Muci me, jer bi volio da me neka kanadska serija (krimi, humoristicka) privuce upotpunosti, da osjetim uzbudjenje, cak i pripadnost ovoj zemlji, da nadjem sebe, ali, to se ne desava. I osjecam se zbog toga prazan, krug mi se poznanika suzava, njihovi su interesi drugaciji, razlikujemo se, nemamo puno zajednickog. Izgleda du cu uvijek biti manjina bez obzira na konitnent i drzavna uredjenja.
I zasto zene u ovim serijama toliko zrace erotikom, a nisu klasicna ljepota ? I to me muci...
Thursday, 14 February 2013
Valentine's Day
Prvo da se izjadam na brzinu. Prosli me je vikend zastekalo desno rame. Nesnosna bol, koju prije nikad nisam iskusio, unistila mi praznik i natjerala na razmisljanje. Nisam mogao da podignem desnu ruku, nisam znao uzrok, logika je nedostajala i to me je mucilo. Najobicnija kretnja, kao sto je pokusaj da skinem kosulju sa sebe ili podignem casu s vodom, uzrokovala je bol od kojeg oci ispadaju.
Nista, zovem svog fizioterapeuta, objasnjavam simptome i pulsirajucu bol sto me ne popusta. Njeno je objasnjenje kratko. Imas upalu tetive desnog ramena, ono nesto izmedju kosti i misica ili sto bi strucno rekli, tendonitis. Kako, zasto, otkud bas ja , nije vise ni bitno, odlazim u kliniku na pregled. Sjedam na stolicu, malo me pipa i ubrzo stavlja nekakve eletro-dzidze na bolno mjesto. Veselo je bilo narednih pola sata.
Uglavnom, sada sam znatno bolje. Mogu da podignem desnu ruku iznad glave, sto je vec uspjeh veliki, medjutim, kako stvari stoje, na potpun oporavak moram da se strpim. Svijet yoge i asane malo ce se odmoriti od mene.
Danas je Valentine's Day ili sto bi kod nas rekli , Valentinovo. Dan zaljubljenih , dan onih koji se vole, onima kojima mi trebalo biti lijepo, koji su sretni i koji ne provjeravaju email/facebook poruke jedan drugom. Okrecem stranice proslosti u glavi svojoj , saznajem ono sto vec dobro znam. Valentinov dan na kalendaru mog odrastanja nije bio.
Ali, sta cu? Ne pravim drame, ne dodiruje me vise toliko komercijalizam napadni, zivim gdje zivim, prilagodjavam se sredini onoliko koliko god mogu ili mi svijest socijalna dopusta. Odbacujem ono sto moram odbaciti, prihvatam sto se prihvati moze. Samo da ne razbijam glavu trivijalnostima potrosackog drustva i unutranjim monolozima sto ne vode nigdje.
Setam hodnicima firme nezainteresovano, klanjam se blago ljudima sto me pozdravljaju, zahvaljujem onima koji mi cestitaju. Zene mi se smjeskaju zagonetno, simpaticno i sa distance. E, to mi vec godi i za dublje razmisljanje potrebe nema. Ego muzjaka balkanskog, a soft version, u meni se budi tiho.
Odlazim u obliznji market, kupujem gotivnu bonbonijeru lokalnog proizvodjaca, ukusno upakovanu u kartonsku kutiju sa crvenom trakom i imenom firme. Jest da sam balkanoid i da me sve ovo oko Valentine's Day nervira blago , ipak, hocu da obradujem nekom sitnicom bolju polovinu moju i to saznanje ispunjava me, sretnim me cini. Stizem kuci i sakrivam cokoladnu kutiju u jedan od uglova visece kuhinje. Ostavljam jednostavnu poruku olovkom napisanom na zuckastom papiru sto se na zid zalijepiti moze. Otvori me.
Nista, zovem svog fizioterapeuta, objasnjavam simptome i pulsirajucu bol sto me ne popusta. Njeno je objasnjenje kratko. Imas upalu tetive desnog ramena, ono nesto izmedju kosti i misica ili sto bi strucno rekli, tendonitis. Kako, zasto, otkud bas ja , nije vise ni bitno, odlazim u kliniku na pregled. Sjedam na stolicu, malo me pipa i ubrzo stavlja nekakve eletro-dzidze na bolno mjesto. Veselo je bilo narednih pola sata.
Uglavnom, sada sam znatno bolje. Mogu da podignem desnu ruku iznad glave, sto je vec uspjeh veliki, medjutim, kako stvari stoje, na potpun oporavak moram da se strpim. Svijet yoge i asane malo ce se odmoriti od mene.
Danas je Valentine's Day ili sto bi kod nas rekli , Valentinovo. Dan zaljubljenih , dan onih koji se vole, onima kojima mi trebalo biti lijepo, koji su sretni i koji ne provjeravaju email/facebook poruke jedan drugom. Okrecem stranice proslosti u glavi svojoj , saznajem ono sto vec dobro znam. Valentinov dan na kalendaru mog odrastanja nije bio.
Ali, sta cu? Ne pravim drame, ne dodiruje me vise toliko komercijalizam napadni, zivim gdje zivim, prilagodjavam se sredini onoliko koliko god mogu ili mi svijest socijalna dopusta. Odbacujem ono sto moram odbaciti, prihvatam sto se prihvati moze. Samo da ne razbijam glavu trivijalnostima potrosackog drustva i unutranjim monolozima sto ne vode nigdje.
Setam hodnicima firme nezainteresovano, klanjam se blago ljudima sto me pozdravljaju, zahvaljujem onima koji mi cestitaju. Zene mi se smjeskaju zagonetno, simpaticno i sa distance. E, to mi vec godi i za dublje razmisljanje potrebe nema. Ego muzjaka balkanskog, a soft version, u meni se budi tiho.
Odlazim u obliznji market, kupujem gotivnu bonbonijeru lokalnog proizvodjaca, ukusno upakovanu u kartonsku kutiju sa crvenom trakom i imenom firme. Jest da sam balkanoid i da me sve ovo oko Valentine's Day nervira blago , ipak, hocu da obradujem nekom sitnicom bolju polovinu moju i to saznanje ispunjava me, sretnim me cini. Stizem kuci i sakrivam cokoladnu kutiju u jedan od uglova visece kuhinje. Ostavljam jednostavnu poruku olovkom napisanom na zuckastom papiru sto se na zid zalijepiti moze. Otvori me.
Subscribe to:
Posts (Atom)