Juni je na kraju

Upeklo ovih dana pravo. Nekako je sve doslo brzo, juni se provlacio dan za danom, oblacan, nestabilan, krmeljav , pracen kisom i skrtim intervalima sunca. I onda , bez nagovjestaja , neocekivano visoke temeperature zadnjih par dana stvaraju osjecaj toplog ljeta koje pocinje. Upravo se vratih iz jednog od mnogobrojnih parkova, gdje sam uz prijatelje, suplju pricu i poneko pivo, okrenuo rostilj ,cevapa i blago mariniranu piletinu.

Nastavljam sa filmskim odabirom za sati vecernje. Nakanio se i odgledao Django Unchained i tu nemam puno sta za reci. Tipican Tarantino rad, dobri dijalozi, doza humora, teatralnost i krv na kvadrat. Broj mrtvih, nepoznat. Christopher Waltz, neprikosnoven.
Onda sam uzeo da odgledam Biutiful, spanski film sa Javier Bardemom u glavnoj ulozi. Odlican film, ali ne bas za svakoga i ne bas za svaku priliku. Javier Bardem ( kao i uvijek) besprijekoran u glumackom performansu dodjiljene uloge. Ako nista, film se zbog njega pogledati mora.
Film je bas bio potezak, pa sam nesto konto, uzet cu sad malo lakse djelo, neki americki nekomericijalan film, a low budget movie. Izbor pade na Compliance i nisam pogresio. Jednostavan  i , sto bi dalmatinci rekli,  drito u sridu. Osoblje restorana brze prehrane pada u zamku laznog telefonskog poziva, sto se strucno zove, a prank. Citava se drama odigrava, ljudska se psiha masira, granice poslusnosti se pomjeraju. Sta je istina, a sta je laz? Sta se smije, a sta ne ? Najtragicinije od svega ,  film je baziran na stvarnom dogadjaju.

U gradu mom veceras se zavrsava godisnji jazz festival, a jucer sam iskoristio priliku da posjetim jedan od besplatnih koncerata sto nude.
Surfam nasim net stranicama, vijesti kazu, Hrvatska pred vratima evropske unije, u Egiptu i Turskoj ponovo demonstracije, a u Bosni je najvaljen  gradjanski neposluh u ponedjeljak, jula prvog. Zelim svima srecu , rahatluk, vise osmijeha i manje brige. Meni je sutra praznik , neradni dan, jos jedan Canada Day , obiljezava se. Malo sam umoran, sunce me danas omamilo garant, stavljam slusalice na usi, surfam polako jutjubetom. Juni je na kraju svom...

In memoriam

Pishta

Zero

Utorak je predvecer, balkonska su vrata odskrinuta neznatno, ostar se zrak osjetiti moze, sunce polako zalazi, zasljepljuje na trenutke. Saobracaj je slabiji nego inace.
Rekoh sebi, odmori malo od nekomercijalne kinematografije Evrope i Azije, dosta vise emotivno nabijenih scena, dijaloga, artisiticke dubine filmskog izrazaja i glume sto razara. Odgledao sam iranski Separation, francuski Un Prophet i  Amour, i pravo mi nesto tesko bilo, narocito Amour. Nisam skontao kraj, pa je nesto suhveli ostalo u meni, nezavrseno i mira mi ne da.

Upravo radi toga, malo sam se uhvatio holivudskih djela, ovogodisnjeg dobitnika oscara, Argo i jednog od nominiranih kandidata, Zero Dark Thirsty.
Inace, imam takav obicaj da, kad se sva marketinska frtutuma oko pompezno najavljivanih filmova stisa, kad sve polako pocinje da pada u zaborav, odabrem si film o kome se govorilo mjesecima, pa cak i godinama i na miru ga odgledam. Sto i cinim zadnje vrijeme u casovima vecernjim.

I dok je Argo u redu, ima tu neophodnu napetost, drzi te, pulsira, i iako mi se kraj ne svidja, previse je predvidiljiv, jeftinim patriotizmom prozet : polurastureni brak, mala kuca u predgradju, zastava se vijori visoko,  uredno pokoseno dvoriste, zena sa sinom na pomirdbu ceka, Argo je u redu, moze proci.
Ali, ovaj drugi, Zero Dark Thirst, joj, hljebe dragi, sto mi je on trebao ? Ili sam ja stvarno ufuran , kao znam nesto o filmu ili mi je ovaj filmu totalna limunada, uvreda za IQ, pa sam se sav osuo od bezuspjesnog pokusaja da zavrsim gledanje filma do kraja.
Sa dobrom namjerom krenuo sam sinoc, namjestio se ispred laptopa ko da sam u pravom kinu, oci sirom otvorene, usi napete. I tako minute prolaze, a ja cekam hoce li nesto biti, hoce li se nesto pokrenuti, hoce li me film ponjeti, zaintigirati. Nista. Sporo da sporije ne moze, a glavni lik, ridjokosa agentica, ne da me nervira, iritira me pravo. Nit' karizme nit' g od glume, pa sta se onda mucim ? Htio sam danas da zavrsim, ali, jednostavno ne mogu. Ne ide.

I tako, blagim dodirom kaziprsta desne ruke  po tipki delete, poslao sam ovo holivudsko djelo u vjecna lovista. Ocjena filma...Zero.

Cudna jada...

Incendies

Nedjeljno je jutro, drugo u mjesecu junu. Vrijeme je cudno. Nekako tesko, tmurno sa kratkim intervalima kise. Skiljim kroz prozorska okna , napinjem ocne duplje, skrto se sunce iza oblaka nazire.
Sta se u grada desava , pitam samog sebe? Razmisljam gdje bih se mogao danas zaputiti, lagano, u setnju neobaveznu. Ocigledno, dan se razvedrava i ugodan ce biti.
Listam lokalnim dnevnim novostima, an Italian Day se odrzava nedaleko od mene. To bi moglo zanimljivo biti. Ulicni festival, meso sa rostilja i poneki komad pizze. Da napisem par rijeci, pa dizem sidro.

Vratio sam se Dancima. Tacnije, pocetkom sedmice odgledao sam In a Better World. Solidno uradjen film, odlicna fotografija, gluma na nivou. Ipak, u usporedbi sa The Hunt, nije u istoj ravni. The Hunt mi se znatno vise svidja kao filmsko ostvarenje. Ne kazem da je In a Better World los film, stavise, toplo ga preporucujem , samo zelim da naglasim da me je the Hunt vise pomjerio i trajni utisak ostavio.
Medjutim, ono sto zelim da ukazem danasnjim javljanjem je jedan drugi film, iznenada otkriveni dragulj, malo remek-djelo. Dodatno, film je kanadski sto jos vise naglasava moju iznenadjenost, u ovom slucaju , prijatnu. Tako da mogu seretski uzviknuti, a Canadian (French) movies kick ass.
Naziv je filma Incendies, sto bi na francuskom trebalo znaciti, Fire. Film je drama, pocinje citanjem oporuke, porodicna se tajna odmotava. Mocan film, minute prolaze, osjecas puls sto raste, dramaturski odlicno povezan, drzi te. Incendies.

Gledam oblake. Pomjeraju se, lebde prostranstvom nebeskim , mjenjaju oblike. Svijetlo plava boja pocinje da dominira, odguruje sivilo jutra, igra bjelinom dana sto u podne prelazi. Sunce je snazno i ne mogu da usmjerim pogled prema pravo. Dizem sidro...

Family

Kumare

Kumare je dokumentarni film koji sam odgledao prije par dana. Muskarac, kasne tridesete, rodjen i odrastao u New Yersey-u, Indijac/Hindu po porijeklu. Kako to biva sa drugom generacijom imigranta , njegovi su ga roditelji pripremali za zivot u novoj zemlji, ali i zahtjevali da ne zaboravi jezik, religiju i duhovne vrijednosti svojih predaka. Tako je i odgojen.

Medjutim, jednom kad se pocnes pitat o svemu tome (kao sto se i sam  znam zapitkivati), izmedju ostalog i o duhovnosti, spiritualizimu, sta je istina, a sta zesca budalstina, hiljadu pitanja po glavi se mota, a odgovora , malo je.
Uglavnom, Vikram, tako mu je pravo ime, pusta kosu, bradu, skida bakin akcent engleskog, oblaci narandzastu odoru na sebe i postaje izmisljeni lik, spiritualisticki guru, Kumare. Sa par jaranica odlazi u pustinju Arzione, grad Phoenix i pocinje da "propovijeda". Ubrzo, nalazi grupu sljedbenika i tu pocinje sva komi-drama.
Prvi dio filma nalik je na Borata, vise mi lici na zajebanciju, i prosto fascinira kako ljudi padaju na fazon duhovnosti, kako se najednom osjecaju "bolje" u blizini samoproglasenog gurua. Uzimajuci u obzir da su samo u Americi , razneYoge, Ashrami, duhovna utocista, industrija teska $ 5 biliona, onda i nije cudo kako se lako neko navuce na "duhovnost". Sto bi nasi ljudi rekli dok ima ovca bice i vune.

A sad, drugi dio filma. Tu pocinje da bude gutavo, jer i sam autor dokumentarca, uvidja kakve se moralne dileme javljaju u njemu i oko njega. Kako tim ljudima, sljedbenicima, otkriti svoj pravi identitet ? Vjeruju mu, osjecaju se bolje, nadom i duhom, ispunjeni su.
 I sam prolazim kroz slicna iskustva. Nikad se ne sjecam dobro u takvom okruzenju. Ne vjerujem prorocima, guruima, a new age grupama . A zasto ne vjerujem ? Zato sto ne osjecam osjecaje sto mi  neko drugi uvjerava da osjetim.  Ne vjerujem, zato sto sam odrastao u sredini, gdje smo svi skeptici, prema sebi, okolini, bliznjima, pa cak i da je nesto i istina, odmahujemo rukom, govorimo da je to samo za budale, dizemo se iznad. Koliko je to dobro ili nije, ne znam. Svi tezimo duhovnoj zadovoljstini, tezim i ja, a da to cinim na silu, ne ide.

Dokumentarac nije los za pogledat. Uglavnom, na kraju, glavni se lik razotkriva, i nije mu nimalo lako. Ipak, obmanuti nekoga, nije mala zajebancija. Svaki se normalan covjek  osjeca ko idiot, popisan. I znam sigurno da bi se nasi ljudi  pravo uvrijedili, neki bi ga garant i namlatili. U ovom slucaju nisu ga namlatili (ili barem ne prikazuje na filmu), medjutim, par njih je demonstrativno napustilo prostorije i prekinule sve kontakte. Ostali su bili iznenadjeni, zadovoljni iskustvom, neki cak i ushiceni.
Ovaj "eksperiment", kao i mnogi do sada, nisu upalili kod mene. Ja se i dalje drzim bosanske duhovnosti i filozofije zivotne, preuzete iz klasika filmskog , Sjecas li se Dolly Bell, a  koji ide ovako: "Drugi jebu, a ti se Muzafere kupaj. Eto kako ti je to."

A sinoc sam odgledao film od onog ludaka Almodovora, Skin That I Live In. Znao sam da me nesto gutavo ceka cim sam odlucio da nastavim sa filmovima spanskog govornog podrucja, medjutim, kontam, neca valjda one njegove seksualne akrobacije. Nema toga vise sto me kod Almodovara iznenaditi moze.  Ipak, uspio je trznuti me. Po ko zna koji put...

Gle, cudo. Predivan, suncan dan nagradjuje nedjeljno poslijepodne i ulice ozivjelog grada . Prognoza za sljedecu sedmicu, optimisticna je. Vrijeme je i bilo, juni mjesec zapocinje. Ljeto je pred vratima kalendarskim i meni, milo je.

Tipkam po blogu i gledam najnovije BBC vijesti. Poplave u srednjoj Evropi, uzbuna na sve strane, a pravo se i zakuhalo na ulicama Istanbula. Lete Molotovljevi kokteli i poneka kaciga , strucno se pomjeraju  rebra demonstranata . Revolucija socijalna , suzavac i poneki pendrek revnosnog cuvara reda po ledjima. Turska je na nogama.
Ma garant su to zakuhali oni lezihljebovici, atesiti, komunjare, socijalisti, lezbo-gay kamarila i ostala bagra liberalna. Vazda oni nesto palamude. Cuj hoce park, zelenu povrsinu u centru grada, socijalnu zastitu, ? Pa sta vam je ba ljudi ?, Jeste l' se opet lose trave naduvali ? Aman jarabi, sto se nasekirah.

Nista vise ne kontam. Umrtvila me ova rutina zivotna, nedostatak energije i cangrizavost unutrasnja. Ne zivim na starom kontinetu, ne znam kako stoje stvari, u cemu je problem: recesija globalna, nezaposlenost, takmicenje za pjesmu Evrovizije  ili nesto deseto ? Ali, kad sam vidio da se Slovenci i Svedjani bune, e jebiga jarane moj, onda stvarno nesto i nije bas potaman.
Medjutim, tjesim se da je kod nas u Bosni pravo dobro. Ekonomsko blagostanje, zadovoljna srednja klasa  i rahatluk duhovni, obiljezja su drzava u kojima za demonstracije  socijalne mjesta nema. Vidim, citam,  kod nas se ljudi ne bune, sto ce reci , super nam je.  Samo neka 'vako potraje.

Elem, sinoc bi u mom komsiluku neki karneval, tacnije, a neighborhood day, muzika, ulicni performans, igre za djecu i odrasle. Odrzava se svake godine, prva subota u junu mjesecu, saobracaj se zaustavlja i razne se aktivnosti nude. Malo prosetali s prijateljima i upotpunili neradni dan. Navecer sam se opet oduzeo hranom u iranskom restoranu. Nikad pameti doci necu.

Nego, svoju sam filmsku sezonu nastavio djelima sa spanskog govornog podrucja. Prije par dana sam odgledao No, cileanski film za koji sam imao namjeru  ici u kino, medjutim, nadjoh ga na netu lako.
I tako, odgledah ga. I mogu slobodno reci dobro osmisljen film. Kamera je aktivna sve vrijeme i stalno te drzi napetog , iako film sam ima jasno odredjenu temu. Plebiscit za demokratske, legalne, izbore.
Drugi film koji sam skinuo bijase argentinski ,The Secret in Their Eyes. Citao sam o njemu i htio sam davno vec da odgledam, ali, da sad ne pravdam sebe i lijenost moju, i on je dosao na red. Odlicna gluma, perfidni dijalozi, emocije.

Bacam pogled na grad. Lijep je uistinu  i steta bi bilo da ne izadjem jos jednom i prosetam noge. Odoh.