Prehladjen sam. Nista ozbiljno, lagana nemoc tijela, normalno za ovo doba godine. Ali bas zato mi i ide na zivce. Ili me obori ili me na miru ostavi! Ovako, u redu sam, ali nisam. Dobro sam, ali se slabo osjecam. Nista me ne boli, a raspadam se. Umoran sam , a ne mogu da se odmorim. Ukratko, danas sam se elegantno izvukao s posla i dosao kuci ranije.
Sve je pocelo prosli petak, na onoj sterilnoj bozicnoj zabavi, sto firma organizuje svake godine, a ja se budala, uvijek zapitam, zasto idem? Stotine ljudi, svecana atmosfera, sve im je smijesno, besplatni sank-bar, a za jednim stolom, usamljen covjek u crnom sakou, namrgodjena faca balkanska, me, myself. Jebem ti konfete i hoho, zahvalnice vjernosti, jeftini humor i suhoparne govore.
Sto sam uopste dosao? Sto se nisam barem napio i neko sranje napravio, da me pamte po necemu, a ne ovako, moram da se pretvaram da uzivam, da sam masa, da sam dio njih. Ah, zivote. Sta bi na sve ovo rekao Toma Zdravkovic?
I gledam sve te ljude oko sebe: ustogljene konobare, neukusno napucane zene, raspojasane menadzere bez sarma. Isto bal klonova na podijumu bez orkestra. I onda se upitam, sa podignutom casom piva u desnoj ruci i pogledom u prazno, da li je uistinu sve tako ili ja jednostavno ne pripadam ovom okruzenju, drustvu, sredini? Koji mi je kurac?
I to je ono sto me plasi. Kako se prilagoditi sredini u kojoj zivis da bi jednostavno, opstao. Jedanaest sam godina ovdje, nije mala zajebancija, a aklimatizacija duha nikako mi ne ide. Oj Darwine, gdje si sada i evolucije tvoje kad mi najvise trebate?
I tako kad covjek negativno razmislja, kad ga poklope pitanja bozicna bez odgovora, losije se osjeca, imuni sistem oslabi sam od sebe, bacili su jaci. Prehlada nema problema vecih da te pronadje.
Vecerah, odslusah izvlacenje nagradne igre (na kojoj, naravno, nisma nista dobio), pozdravih sa prisutnim i nestadoh u noci predbozicnoj. Svijetla grada, hladni vjetar sa sjevera i gorak ukus u ustima, jedini su prijatelji bili moji. Christmas blues, u korak, prati me.
Tuesday, 21 December 2010
Saturday, 18 December 2010
Friday, 17 December 2010
S & S
Juni je mjesec. Povlacim se prasnjavim ulicama bez cilja, ista mjesta, ista lica. Neko ce na more, neko na prijemni za fakultet, a neko mozda cak i na odsluzenje vojnog roka. Klasicna monotonija jednog grada, jednog doba. Nazvat cu ga, zavrsetak srednje skole.
Niotkuda, onako kako to inace biva, u gradovima gdje monotonija caruje, a krv adolescenta u venama kljuca , pronalazi me skolski prijatelj moj, nazvat cu ga S.
Nasi karakteri, u suprotnosti su. Ja vazda nesto kuliram, on vazda negdje zuri. Ja vazda pametujem, on vazda nemirinim se cini. Vizljast, bistra uma, pun energije na granici normale (da ne kazem zivcan). Hiperaktivnost to bi mogla biti, zar ne?
"Sta se radi? Kuliras opet, ha?", njegovo je pitanje kratko.
"Sta cu radit? Dosadjujem se. Monotonija me mezeti", odgovaram tonom nadrkanim.
"Mogli smo kod H na ispracaj. Pozv'o me, a opet, bezveze mi samom da idem."
"Lijepo od njega. Sta ja imam s tim?"
"De ba mani se te price. Nego, 'ajmo na voz dok jos mozemo stici."
"Pa gdje je to mjesto?"
"Ko da je to vazno. Hoces l' se ovdje povlacit ko pomija il' se ko covjek napit?"
"Hm. Ispracaj u vojsku, ruralno okruzenje, zajebano zvuci. Hocemo l' se zivi vratit?"
"'Ajd ne seri. Dizi guzicu, ubit cemo se alkoholom i hranom i to za dzabe. Sta hoces bolje za dizanje raspolozenja i razbijanje , ove, kako ti kazes, monotonije?"
Voz. Jedva ga uhvatili na vrijeme tako da ni karte nismo uspjeli uzeti. Nailazi kondukter. Tipican muzjak Bosne, otkopcana gornja dugmad na plavkastoj kosulji drzavne zeljeznice, maljava se tapiserija nazire, nakrivljena sapka samo sto s glave nije pala. Kosa bujna, zubi nepravilni, malo zavija kad prica.
"'Ajmo karte na pregled!", dubok muski glas ispunjuje kupe.
"Nemamo. Izvinite. Zurili, bojali se da ne zakasnimo, nismo stigli kupit", pravdanje zapocinje.
"Opa, vidi mangupa. 'Ocemo l' kaznu pisat?"
"Sta ces pisat? Ko da mi ne bi kupili da smo mogli. Evo, imamo pare za kartu", nevoljno pruzamo zadnji dinar sto smo imali.
Nas novac za kartu zavrsava u jednom od dzepova revnosnog sluzbenika drzavne zeljeznice. A mi, niti karta niti kazne. Upoznaj domovinu uzivo da bi sto bolje razumio. Nepodnosljiva lakoca komunikacije jednog doba, jedne drzave. Ljubav dolazi kasnije
Silazimo. Ovo bi kao trebala biti nasa stanica, nazvat cu je, O. Cekaj malo, to nije nase konacno odrediste? Pjesacit sada treba dosta, medjutim, koga briga, mlado je to, nista nije tesko. Sve ti je lako i prihvatiljivo, stavise, dozivljaj za pamcenje. Cekaju nas potoci alkohola, miris zena i ritam guzova sto pored tebe cutke prolaze. Treba li sta vise?
Lokalni put. Pitoma brda, vocnjaci sa sljivom, uredno nadjidjana sela. Idila sa razglednica, a moze biti i udarna spica emisije za zemljoradnike.
Odrediste. Siroka osmijeha, ceka nas slavljenik H i drugarica skolska, nazvat cu je S. Ozbiljnija od nas, kako to samo cure istog godista znaju da budu, izaziva paznju i poglede lokalaca. Kosa duga, tamnosmedja, grudi punije. Iznenadjena sto me vidi (zna da se uvijek sa ovakvih druzenja izvlacim rado), vise nego drago joj je. Nerviram je malo, ali, znam da gotivi me pravo. Ako nista, barem ce imat nekog da je davi svojom pricom. Zadovoljstvo sto smo zajedno, obostrano je.
I tako. Dom kulture, prepoznatljiv zvuk sintisajzera, cika, vika, zabava zapocinje. Narodno veselje, jednoga doba, jedne drzave.
Ne pamtim u detalje sta se je sve dalje desavalo, a to sada i nije bitno. Sjecam se da mi se jaran S oduzeo alkoholom i da sam ga onako pijanog, partizanski spretno, uvalio nekim zenama u kucu. A ja i jaranica S, savladani umorom i nikotinskim otrovom, zaspali smo ko klade na neugodnom sjedistu prvog jutarnjeg busa.
I nema nista misticno u svemu ovom, nista sto bi od znacaja bilo, nista sto vec nije receno. Ovo je samo sjecanje na jednu epizodu zivotnu i drage prijatelje. Nazvat cu je, odrastanje.
Niotkuda, onako kako to inace biva, u gradovima gdje monotonija caruje, a krv adolescenta u venama kljuca , pronalazi me skolski prijatelj moj, nazvat cu ga S.
Nasi karakteri, u suprotnosti su. Ja vazda nesto kuliram, on vazda negdje zuri. Ja vazda pametujem, on vazda nemirinim se cini. Vizljast, bistra uma, pun energije na granici normale (da ne kazem zivcan). Hiperaktivnost to bi mogla biti, zar ne?
"Sta se radi? Kuliras opet, ha?", njegovo je pitanje kratko.
"Sta cu radit? Dosadjujem se. Monotonija me mezeti", odgovaram tonom nadrkanim.
"Mogli smo kod H na ispracaj. Pozv'o me, a opet, bezveze mi samom da idem."
"Lijepo od njega. Sta ja imam s tim?"
"De ba mani se te price. Nego, 'ajmo na voz dok jos mozemo stici."
"Pa gdje je to mjesto?"
"Ko da je to vazno. Hoces l' se ovdje povlacit ko pomija il' se ko covjek napit?"
"Hm. Ispracaj u vojsku, ruralno okruzenje, zajebano zvuci. Hocemo l' se zivi vratit?"
"'Ajd ne seri. Dizi guzicu, ubit cemo se alkoholom i hranom i to za dzabe. Sta hoces bolje za dizanje raspolozenja i razbijanje , ove, kako ti kazes, monotonije?"
Voz. Jedva ga uhvatili na vrijeme tako da ni karte nismo uspjeli uzeti. Nailazi kondukter. Tipican muzjak Bosne, otkopcana gornja dugmad na plavkastoj kosulji drzavne zeljeznice, maljava se tapiserija nazire, nakrivljena sapka samo sto s glave nije pala. Kosa bujna, zubi nepravilni, malo zavija kad prica.
"'Ajmo karte na pregled!", dubok muski glas ispunjuje kupe.
"Nemamo. Izvinite. Zurili, bojali se da ne zakasnimo, nismo stigli kupit", pravdanje zapocinje.
"Opa, vidi mangupa. 'Ocemo l' kaznu pisat?"
"Sta ces pisat? Ko da mi ne bi kupili da smo mogli. Evo, imamo pare za kartu", nevoljno pruzamo zadnji dinar sto smo imali.
Nas novac za kartu zavrsava u jednom od dzepova revnosnog sluzbenika drzavne zeljeznice. A mi, niti karta niti kazne. Upoznaj domovinu uzivo da bi sto bolje razumio. Nepodnosljiva lakoca komunikacije jednog doba, jedne drzave. Ljubav dolazi kasnije
Silazimo. Ovo bi kao trebala biti nasa stanica, nazvat cu je, O. Cekaj malo, to nije nase konacno odrediste? Pjesacit sada treba dosta, medjutim, koga briga, mlado je to, nista nije tesko. Sve ti je lako i prihvatiljivo, stavise, dozivljaj za pamcenje. Cekaju nas potoci alkohola, miris zena i ritam guzova sto pored tebe cutke prolaze. Treba li sta vise?
Lokalni put. Pitoma brda, vocnjaci sa sljivom, uredno nadjidjana sela. Idila sa razglednica, a moze biti i udarna spica emisije za zemljoradnike.
Odrediste. Siroka osmijeha, ceka nas slavljenik H i drugarica skolska, nazvat cu je S. Ozbiljnija od nas, kako to samo cure istog godista znaju da budu, izaziva paznju i poglede lokalaca. Kosa duga, tamnosmedja, grudi punije. Iznenadjena sto me vidi (zna da se uvijek sa ovakvih druzenja izvlacim rado), vise nego drago joj je. Nerviram je malo, ali, znam da gotivi me pravo. Ako nista, barem ce imat nekog da je davi svojom pricom. Zadovoljstvo sto smo zajedno, obostrano je.
I tako. Dom kulture, prepoznatljiv zvuk sintisajzera, cika, vika, zabava zapocinje. Narodno veselje, jednoga doba, jedne drzave.
Ne pamtim u detalje sta se je sve dalje desavalo, a to sada i nije bitno. Sjecam se da mi se jaran S oduzeo alkoholom i da sam ga onako pijanog, partizanski spretno, uvalio nekim zenama u kucu. A ja i jaranica S, savladani umorom i nikotinskim otrovom, zaspali smo ko klade na neugodnom sjedistu prvog jutarnjeg busa.
I nema nista misticno u svemu ovom, nista sto bi od znacaja bilo, nista sto vec nije receno. Ovo je samo sjecanje na jednu epizodu zivotnu i drage prijatelje. Nazvat cu je, odrastanje.
Sunday, 12 December 2010
Saturday, 11 December 2010
Carlos
Carlos je dugometrazni film, a moze se pogledati i kao mini-serija. Bio je na programu ovdasnjeg oktobarskog filmskog festivala, dobio kritike pozitivne, ali zbog duzine i obaveza( procrastination...op.a), nisam otisao, vec sam od poznanika posudio skinutu (downloaded) kopiju. Uglavnom, CD je bio sklonjen u stranu za neko drugo/mirnije vrijeme. Ipak, 6 sati filma vala pogledati, nije mala zajebancija. Vrijeme je povoljno doslo, kisni vikend bez planova, petak vecer i subota jutro, rezervisani su za Carlosa. Odgledan je na miru i natenane.
Odmah da se izjasnim. Film je dobro uradjen, pun pogodak i ja ga toplo preporucujem. Zanrovski; politicki triler, moze i akcija. Radnja; spletke i intrige, teroriste Carlosa. Dogadjaji i likovi; stvarni, ali i fikcija. Gluma na nivou, dinamika u skladu. Napet, iako dugacak, drzi te do kraja.
Kostimografija, rastura. Namjestaj, televizori, frizure. Volkswagen kombi, karirani sako i pripijena kosulja sa debljom kragnom. Zene u mini-suknjama, visoke cizme, muskarci sa solufama. Seksualnost prozima, desnicarski liberalizam, u stopu, prati ga. Originalna kopija sedamdesetih. Soundtrack, prijatno iznenadjenje filma.
Medjutim, ima nesto u filmu sto odmah primjecujem. Fenomen vremena, kulturoloski pecat ili sam jednostavno u toj fazi, ali, cigara je u skoro svakom kadru! Nevjerovatno. Ama bas svugdje! Na aerodromu, u autu, ispred saltera, u hodniku, u skladiste oruzja, u teroristickom kampu, ispod stola, ispod tusa, prije seksa, poslije seksa, sa picem, bez pica, u avionu, ma nema gdje nema, svi puse, stiklaju jednu za drugom i tako sest sati. Cigara kao zastitini znak filma. Buntovnistvo, stres relief, fashion statement 70-tih. Ah, bivsi pusac u meni sjetno progovara. Zar je takvo vrijeme zaista i postojalo?
I kud bas sad kad prolazim kroz krizni period preispitavanja, pusenje i zdravlje, zapaliti ili ne, gledam Carlosa, a oni se ubise nikotinom, zamotani u dim cigarete i teroristicke planove. Nije mi bilo lako, nije.
Dodatno. Glumice ne da su dobre, isijajavaju seksulanoscu i neskrivenom pozudom. Pouka filma. Pusenje nije stetno za zdravlje, para vrti gdje burgija nece, a zene se pale na ideju revolucionarnu, teroriste i vatrenog oruzja dodir. I 'ajd ti sad blogiraj...
Odmah da se izjasnim. Film je dobro uradjen, pun pogodak i ja ga toplo preporucujem. Zanrovski; politicki triler, moze i akcija. Radnja; spletke i intrige, teroriste Carlosa. Dogadjaji i likovi; stvarni, ali i fikcija. Gluma na nivou, dinamika u skladu. Napet, iako dugacak, drzi te do kraja.
Kostimografija, rastura. Namjestaj, televizori, frizure. Volkswagen kombi, karirani sako i pripijena kosulja sa debljom kragnom. Zene u mini-suknjama, visoke cizme, muskarci sa solufama. Seksualnost prozima, desnicarski liberalizam, u stopu, prati ga. Originalna kopija sedamdesetih. Soundtrack, prijatno iznenadjenje filma.
Medjutim, ima nesto u filmu sto odmah primjecujem. Fenomen vremena, kulturoloski pecat ili sam jednostavno u toj fazi, ali, cigara je u skoro svakom kadru! Nevjerovatno. Ama bas svugdje! Na aerodromu, u autu, ispred saltera, u hodniku, u skladiste oruzja, u teroristickom kampu, ispod stola, ispod tusa, prije seksa, poslije seksa, sa picem, bez pica, u avionu, ma nema gdje nema, svi puse, stiklaju jednu za drugom i tako sest sati. Cigara kao zastitini znak filma. Buntovnistvo, stres relief, fashion statement 70-tih. Ah, bivsi pusac u meni sjetno progovara. Zar je takvo vrijeme zaista i postojalo?
I kud bas sad kad prolazim kroz krizni period preispitavanja, pusenje i zdravlje, zapaliti ili ne, gledam Carlosa, a oni se ubise nikotinom, zamotani u dim cigarete i teroristicke planove. Nije mi bilo lako, nije.
Dodatno. Glumice ne da su dobre, isijajavaju seksulanoscu i neskrivenom pozudom. Pouka filma. Pusenje nije stetno za zdravlje, para vrti gdje burgija nece, a zene se pale na ideju revolucionarnu, teroriste i vatrenog oruzja dodir. I 'ajd ti sad blogiraj...
Thursday, 9 December 2010
A funny guy
Prica druga, poenta je ista. Jos jedan fenomen drustva u kome zivim, a ne prihvacam ga lako. Ne znam kako je kod nas, ali ovdje, zadnjih nekoliko godina, jedan od najpopularnijih "sportova" je mlacenje jedan drugog do iznemoglosti iliti UFC, ultimate fighting championship. Drustvo koje nije osjetilo rat, drustvo koje je bazirano na toleranciji, suzivotu, zastiti prava covjeka i zivotinje, drustvo koje te nece ruzno pogledati, a kamoli reci neku grubu rijec, obozava da gleda okrvavljene glavuse i deformisana lica aktera ove "borilacke" vjestine. Uzbudjenje, stisnuti zubi i pesnice, bodrenje iz dubine grla. To se prepricava na poslu, kod kuce, ulici, obicni ljudi pretvaraju se u zvijeri. Djavo ih obuzmima, adrenaline rush, to se strucno zove. I 'ajd ti mene sad uvjeri da je to normalno.
Onda ja lijepo pitam. Kakva je razlika u borbi, tih takozvanih atleta i zivotinja, recimo, pasa? I jedne i druge strpaju u kavez i puste ih da se tuku dok prvi neiskrvari odnosno potpuno slomljen fizicki bude.
Ko je ovdje pusten s lanaca? Psi, moral ili gledaoci(drustvo)? Kako to da, ustirkani manageri, slatkorjecivi univerzitetski profesori, moralni glasnogovornici i sportski zaljubljenici (sve sami strucnjaci), vecinom, zauzimaju zastitni stav u ovom masakru humanizma i ljudskih vrijednosti . Kazu, nista neobicno, takav je sport.
Eh, lijepi moji eticari, usiljenih osmijeha, vi cete meni pricati da je to sport? Plemenita vjestina? Plemenita je jedino kita druga Tita, sve ostalo je kloaka ljudske brutalnosti i drustva. Istetovirani momci zajebana izgleda, slomljenih noseva i izvrnute realnosti, su vasi idoli? A da ja nesto vama kazem. Oni su vi, a vi ste oni. Jedino sto oni imaju muda, a vi prodajte muda za bubrege. Gladijatori 21-og vijeka, entertainment za frustrirane i dokone. U redu. Platite i gledajte.
"Eh, ti to ne razumijes. UFC ima pravila, kategorije, nije bas tako kako ti hoces da prikazes.", pravdanje zapocinje.
Ma sta nije? 'Ajde onda mi ti reci, zasto borbe pasa smatras brutalnim i drustveno neprihvacenim, a ovaj cirkus, sto se oficijelno zove, ultimate fight, odobravas i zadovoljstvo pronalazis?", zila na celu mi iskace.
"Pa zivotinje su nezasticene, ne odlucuju same, dok ultimate fighters voljno ulaze u borbu."
"Ma nije to poenta covjece. Govorim o brutalnosti i drustvenim normama. Iza nasmijana lica prosjecnog gradjanina, doktor Jekill se krije."
"Boks je brutalniji, ljudi uzivaju i vise povreda ima"
"I moja je cuna brutalna, ali ne uzivaju svi u njoj"
"You're a funny guy."
"Funny how?"
Onda ja lijepo pitam. Kakva je razlika u borbi, tih takozvanih atleta i zivotinja, recimo, pasa? I jedne i druge strpaju u kavez i puste ih da se tuku dok prvi neiskrvari odnosno potpuno slomljen fizicki bude.
Ko je ovdje pusten s lanaca? Psi, moral ili gledaoci(drustvo)? Kako to da, ustirkani manageri, slatkorjecivi univerzitetski profesori, moralni glasnogovornici i sportski zaljubljenici (sve sami strucnjaci), vecinom, zauzimaju zastitni stav u ovom masakru humanizma i ljudskih vrijednosti . Kazu, nista neobicno, takav je sport.
Eh, lijepi moji eticari, usiljenih osmijeha, vi cete meni pricati da je to sport? Plemenita vjestina? Plemenita je jedino kita druga Tita, sve ostalo je kloaka ljudske brutalnosti i drustva. Istetovirani momci zajebana izgleda, slomljenih noseva i izvrnute realnosti, su vasi idoli? A da ja nesto vama kazem. Oni su vi, a vi ste oni. Jedino sto oni imaju muda, a vi prodajte muda za bubrege. Gladijatori 21-og vijeka, entertainment za frustrirane i dokone. U redu. Platite i gledajte.
"Eh, ti to ne razumijes. UFC ima pravila, kategorije, nije bas tako kako ti hoces da prikazes.", pravdanje zapocinje.
Ma sta nije? 'Ajde onda mi ti reci, zasto borbe pasa smatras brutalnim i drustveno neprihvacenim, a ovaj cirkus, sto se oficijelno zove, ultimate fight, odobravas i zadovoljstvo pronalazis?", zila na celu mi iskace.
"Pa zivotinje su nezasticene, ne odlucuju same, dok ultimate fighters voljno ulaze u borbu."
"Ma nije to poenta covjece. Govorim o brutalnosti i drustvenim normama. Iza nasmijana lica prosjecnog gradjanina, doktor Jekill se krije."
"Boks je brutalniji, ljudi uzivaju i vise povreda ima"
"I moja je cuna brutalna, ali ne uzivaju svi u njoj"
"You're a funny guy."
"Funny how?"
Subscribe to:
Posts (Atom)