Dobih komentar na blogu da li sam ziv ? Jesam, ziv sam, mada bih volio da sam zivlji. Hiberniram. U redu je sve, daleko od idealnog, ali, to je valjda zivot, konstanta, bez obzira na meridijane. Kad me vec ljudi spominju ili u sjecanju nose, red je onda da se oglasim, napisem recenica par i trgnem iz ovog letargicnog stanja.
Prosli su bozici, Nove godine, rasprodaje koje to nisu, praznici, neradni dani i ostale frtutme. I uvijek u tom periodu covjek misli da ce se malo odmoriti, presabrati i promijeniti neke stvari, navike, sto mu ne stimaju ili ga tiste. Uvijek nekako u tom periodu covjek misli da ce donjeti odluke od znacaja na koje je cekao, eto, bas kraj godine da bi to i ucinio. Jah.
U medjuvremenu dodje jedna prehlada, pa blaga gripa, pa suhi, hronicni, kasalj koji ne prolazi i sve kontas, to je normalno, sto razbijas glavu razmisljanjem . I onda prodje deset dana i moras se vratit na posao od kojeg ti se guzne dlake kostrijese, a nisi fizicki oporavljen, a da ne govoirm da ti je duh davno razvaljen i da ti malo fali da u konflikt udjes. I nakraju, sa crijevama se mucis odnosno stolicom, hoce, nece, mora, daj, povuci, potegni, jebem ti ljudsko tijelo, vazda mu nesto fali.
I onda jos malo dodanog stresa na poslu, atmosfera ko u hali, pa onda i bracna druzica sa istim problemima, ako ne i gorim, pa i ovo vrijeme zimsko kad su jutra bez svijetla, dani kratki bez sunca, kad energije nemas ni iz glave. I tako se to sve sastavi, okrenes se, bacis pogled na kalendar i vec je januar na polovini.
I neka je. Nisam si zadao niti jednu rezoluciju tako da ga i ne pratim niti me zarezuje. Volio bih da sam zadovoljniji, ali, ne mogu protiv vjetrenjaca i misli sto me zarobiti znaju. A te nas misli kreiraju, igraju nasim raspolozenjem, mezete. I ko za inat, umjesto da nadjes neki video koji ti podize spirite i tjera misli sejtanske, neki drugi video klip ti se ukaze sam, kliknes na njega, pogledas do kraja i pronadjes sebe u istom. I onda ne znas je li ti drago ili nije ?
Wednesday, 16 January 2013
Wednesday, 28 November 2012
Novembar je pri kraju svom
Uh, zar je vec kraj novembra ! Brzo mi nesto vrijeme prolazi, monotono i bez veceg uzbudjenja. Kratki su dani preuzeli uzde, dosadne jesenje kise i vlaga mjenjaju se naizmjenice. Bude , necu da lazem, i kratkih predaha sa suncem i jutarnjim maglama sto dan uljepsati znaju, ipak, zadnje vrijeme, pritajena tjeskobnost u meni je. Jos jedna je godina na izmaku, razmisljam vise, umor uma me muci, tjesim se, nisam jedini, takvo je doba godine.
Tek sad vidim da se vise od mjesec dana nisam oglasavao preko valova bloga, tako da su mi cak i password promjenili. Mislio sam nastaviti svoj putopis iz NewYork-a, ali, nekako sam stao, ispuhao. Utihnule su muze spisateljske. Osjecam se kao koleteralna steta, neminovnost elektronskog doba, sve je dostupno, a sve se udaljenijim cini. Prezasicenost medijima, drustvenim mrezama, forumima, druzenjima bez dodira. Prezasicenost mislima i samim sobom.
I sta covjek da radi kad su dani kratki, a razmisljanja duga i bez kraja? I sta covjek da radi tijelu kad ne pusi, ne pije i ne konzumira medikamente sto smiruju? Cime da ponudi bujicu razmisljanja, ugasi zedj za odgovorima? Evo ja mu nudim meditaciju i strpljenje, ali, nesto se bas ne hvata na moj , juznoslavenskom dramaturgijom , izrezbaren mozak i njegove vijuge.
Odmor! Kratkotrajan ili vremenski dug, ovdje, tamo, tuda, ili negdje deseto, nije bitno. Odmor, stanka, predah od zrvnja svakodnevnice sto melje sistematicno i bez prisile. Odmor za masu koja nas oblikuje, odmor za atome, molekule i celije. Odmor za dusu koja se ne vidi, ne mirise, mozda i ne postoji, a pjesnici i potenicijalne poete je rado spominju. Novembar je pri kraju svom...
Tek sad vidim da se vise od mjesec dana nisam oglasavao preko valova bloga, tako da su mi cak i password promjenili. Mislio sam nastaviti svoj putopis iz NewYork-a, ali, nekako sam stao, ispuhao. Utihnule su muze spisateljske. Osjecam se kao koleteralna steta, neminovnost elektronskog doba, sve je dostupno, a sve se udaljenijim cini. Prezasicenost medijima, drustvenim mrezama, forumima, druzenjima bez dodira. Prezasicenost mislima i samim sobom.
I sta covjek da radi kad su dani kratki, a razmisljanja duga i bez kraja? I sta covjek da radi tijelu kad ne pusi, ne pije i ne konzumira medikamente sto smiruju? Cime da ponudi bujicu razmisljanja, ugasi zedj za odgovorima? Evo ja mu nudim meditaciju i strpljenje, ali, nesto se bas ne hvata na moj , juznoslavenskom dramaturgijom , izrezbaren mozak i njegove vijuge.
Odmor! Kratkotrajan ili vremenski dug, ovdje, tamo, tuda, ili negdje deseto, nije bitno. Odmor, stanka, predah od zrvnja svakodnevnice sto melje sistematicno i bez prisile. Odmor za masu koja nas oblikuje, odmor za atome, molekule i celije. Odmor za dusu koja se ne vidi, ne mirise, mozda i ne postoji, a pjesnici i potenicijalne poete je rado spominju. Novembar je pri kraju svom...
Tuesday, 16 October 2012
Sunday, 14 October 2012
Astoria
Stizem na JFK, centralni aerodrom, sto bi rekli, medjunarodna zracna luka grada New York-a. Rutinska kontrola, par carinskih pitanja,
vec sam na izlaznim vratima. Jutro je rano, nocni let, kisa lije ko iz
kabla. Jesenji pljusak se spustio, poklopio grad, vidiljivost je mala. Mada, temperatura je
vise nego ugodna za ovo doba godine. Ulazim u taksi, koji staklenim zidom (ili
pleksiglasom, ne znam tacno) razdvaja vozaca od putnika. Mali otvor na
sredini , odskrinut stidljivo, sluzi za neusiljenu komunikaciju i placanje.
Medjutim, kako se i dalje osjecam imigrantom bilo gdje da odem, bez obzira sto sam vlasnik kanadskog pasosa, i kad
vidim ljude da po govoru ili izgledu vuku porijeklo i sudbine put
odnekud drugdje, zapocinjem razgovor i razbijam led.
Prijatan covjek, kasne cetrdesete, rodom iz Nepala. Drago mu je da sam otvoren, samim time, on postaje komunikativniji, za razgovor raspolozen. Pricamo o nasim bivsim drzavama, poslovima s kojim nismo zadovoljni, zeljama i mogucnostima. Kisa i dalje lije, ne vidi se puno s autoputa, nakon 45 minuta stizemo do stana, na nase odrediste. Astoria, Queen.
Astoria se nalazi u Queens-u, a Queens u New York-u, a New York je opet New York i ne treba ga posebno predstavljati.
Vec duze sam vrijeme imao namjeru da vidim New York. Kako to biva, previse zelja, malo vremena (i finansija) vise neangazovanosti, ipak, dosao je red i na njega. Gotham City iliti velika jabuka.
Vrijeme kraj septembra, pocetak oktobra, idealno za posjetu. Rutinski pretrazujem net, kuce, stanove za iznajmljivanje. Trazim da nisu pretjerano skupi, a da opet imaju tu, preko potrebnu, tranzitnu povezanost, neophodnu za velike gradove. I nalazim. Cijena prihvatljiva, 15 minuta podzemnom od Manhatten-a, kvart ugodan, ime mu je Astoria. Ne trazim vise.
Astoria je u pocetku bila naseljena talijanskim i jevrejskim doseljenicima, da bi se godinama struktura stanovnista mijenjala, neizbjezan proces, sasvim normalan za ovo podneblje. U 60-tim, postaje centar grckih useljenika i dobija naziv little Athens. U 70-tim, velik priliv dolazi sa Kipra i Malte, tako da je i danas , mada ne u tolikom broju, zadrzala prepoznatljiv helenisticki smek sa brojinim crkvama i malim biznisima.
U osamdesetim veci broj latino amerikanaca nalazi svoj dom u Astoriji, a turbulentne 90-te dovele su i nase ljude u ovaj kvart, zajedno sa Bugarima, Albancima, Makedoncima. Zadnje desetljece biljezi znacajan priliv ljudi iz arapskih zemalja, tako da je cak jedan dio Astorije dobio naziv little Egypt. Mnogobrojni kafici sa tradicionalnim vodenim lulama, hookah, samo su dio kolorita sto cine ovaj kvart zanimljivim.
Sve u svemu, zivopisan kvart. I sto je meni najvaznije, ugodan, otvoren, siguran. Ljudi su na ulicama, restorani puni, osjeca se zivot. To je ono sto New York cini posebnim gradom. Pripadnost svom kvartu i nenametljiva otvorenost prema drugim ljudima i kulturama.
Prijatan covjek, kasne cetrdesete, rodom iz Nepala. Drago mu je da sam otvoren, samim time, on postaje komunikativniji, za razgovor raspolozen. Pricamo o nasim bivsim drzavama, poslovima s kojim nismo zadovoljni, zeljama i mogucnostima. Kisa i dalje lije, ne vidi se puno s autoputa, nakon 45 minuta stizemo do stana, na nase odrediste. Astoria, Queen.
Astoria se nalazi u Queens-u, a Queens u New York-u, a New York je opet New York i ne treba ga posebno predstavljati.
Vec duze sam vrijeme imao namjeru da vidim New York. Kako to biva, previse zelja, malo vremena (i finansija) vise neangazovanosti, ipak, dosao je red i na njega. Gotham City iliti velika jabuka.
Vrijeme kraj septembra, pocetak oktobra, idealno za posjetu. Rutinski pretrazujem net, kuce, stanove za iznajmljivanje. Trazim da nisu pretjerano skupi, a da opet imaju tu, preko potrebnu, tranzitnu povezanost, neophodnu za velike gradove. I nalazim. Cijena prihvatljiva, 15 minuta podzemnom od Manhatten-a, kvart ugodan, ime mu je Astoria. Ne trazim vise.
Astoria je u pocetku bila naseljena talijanskim i jevrejskim doseljenicima, da bi se godinama struktura stanovnista mijenjala, neizbjezan proces, sasvim normalan za ovo podneblje. U 60-tim, postaje centar grckih useljenika i dobija naziv little Athens. U 70-tim, velik priliv dolazi sa Kipra i Malte, tako da je i danas , mada ne u tolikom broju, zadrzala prepoznatljiv helenisticki smek sa brojinim crkvama i malim biznisima.
U osamdesetim veci broj latino amerikanaca nalazi svoj dom u Astoriji, a turbulentne 90-te dovele su i nase ljude u ovaj kvart, zajedno sa Bugarima, Albancima, Makedoncima. Zadnje desetljece biljezi znacajan priliv ljudi iz arapskih zemalja, tako da je cak jedan dio Astorije dobio naziv little Egypt. Mnogobrojni kafici sa tradicionalnim vodenim lulama, hookah, samo su dio kolorita sto cine ovaj kvart zanimljivim.
Sve u svemu, zivopisan kvart. I sto je meni najvaznije, ugodan, otvoren, siguran. Ljudi su na ulicama, restorani puni, osjeca se zivot. To je ono sto New York cini posebnim gradom. Pripadnost svom kvartu i nenametljiva otvorenost prema drugim ljudima i kulturama.
Friday, 21 September 2012
Jesen stize
Kalendarski, evo, jesen je stigla. Medjutim, moram odmah da naglasim, posto volim da pisem epopeje o pacifickoj klimi, i to vecinom u negativnom kontekstu, ovom prilikom to necu cinit. Ovaj je septembar nevjerovatan. Nevjerovatan ! Topli, prijatni, suncani dani u nizu, njegova su karakterstika. Dosao je nekako kao nadomjestak za juni mjesec i, evo me, danima ne izlazim iz kratkih rukava. Isto kao da neka nevidljiva prirodna sila kazaljke godisnjih doba pomjera unazad, pa mi se sve cini drugacijim, nestvarnim. Ne pamtim kad je zadnji put kisa padala.
Sinoc mi je dan bio uzbudljiv, nazvat cu ga , vrijedan spomena. Kad covjek udje u kolotecinu zivotnu, ne primjecuje sitne stvari oko sebe, ucahuri se. Mora se desiti nesto krupnije da ga malo trgne iz letargije dana, natjera da isti memorise i zivot sam malo vise da vrednuje.
Elem, nalazim se na poslu, razgovaram sa prijateljem o ljepoti jutra sto pocinje, ne radim nista svrsishodno, nasi bi ljudi rekli, hvatam krivine. Odnekud osjecam blag, opor miris u zraku, sitno ujedanje za nepce. Nije smrad, jest da malo tukne, tek toliko da te pomjeri iz mjesta i natjera na razmisljanje. Kontam, mozda je ko od ovih mojih ispustio tihonenka, pa se sad pravi mutav. Ne zamjeram nikom, ali, brate dragi, nije u redu, ipak je ovo normalno radno mjesto.
Okrecem se drugom covjeku, maloj grupi ljudi ,od njih mozda tri. Da li vi mozete osjetiti da nesto neobicno u zraku ima? Miris ili smrad? Tup pogled , sirom otvorene oci i zabrinut glas radnog kolege dopiru do mene:" Ovo je sto-posto gas".
Kakav ba gas? Mislis, plin? Je l' onaj zemni, prirodni, onaj sto se za sporete i upaljace koristi. Je l' taj? De ba nemoj meni panike, garant je neko kuhana jaja jutros na brzinu doruckovo, pa sad po hodniku miomirise ostavlja. "Ne, ne, ovo je gas, siguran sam, hajmo odavde, sto brze, to bolje", rijeci su njegove.
Vidim, ljudi uzurbano, na nekima se cak i strah osjeti, napustaju prostorije. Oglasava se alarm, uzbuna prava, evakuacija citave zgrade i okolnih blokova. Sta je bilo ? Pukla gasna cijev do nase zgrade ! Tacnije, gradjevinski radovi, bager, rovokopoc, buldozer, sta li vec, zakacio glavnu cijev prilikom iskopavanja, plin izasao ko duh iz Aladinove boca, havarija ziva. Bjezi ba sto dalje, bugija, bude li neko cigaru u blizini zapalio slucajno ima da letim u nebeska prostranstva ko simpaticni junaci iz crtanih filmova.
Izlazim na svjezi zrak, vrti se ko meni malo u glavi, mada je to vise teatralno nego stvarno, ali dovoljno da osjetim ozbiljnost situacije. Svi su vec tu, prava, mala drama, akcioni holivudski film B- produkcije. Vatrogasna kola, policija, blokirana raskrsnica i prilazni putevi, hitna pomoc, lokalna tv-e ekipa, masa sto se okuplja, slucajni prolaznici i upaljene sirene. Sve mi se cini da necu uskoro u zgradu se vratiti.
Tako i bi. Prvo su nam rekli da se razidjemo, malo prolunjamo kvartom i vratimo za par sati. Vracam se nakon par sati, informacije su sture i nepotvrdjene. Niko ne zna vise nego sto se vec zna. Uglavnom, radni je dan zavrsen, slobodni smo, mozemo da idemo kucama ili , kako se to kaze, svojim putem.
Zovem zenu, pitam jesi li cula sta se desilo kod mene, svugdje sam na vijestima, a od tebe ni mukajet da barem upitas svog covjeka kako si i je li sve u redu?
"Cula sam, sta te imam zvati. Da je bila eksplozija, nazvala bi" odgovor je njen kratak.
To je sad neko ko duhovit? Mogo sam se zaglavit ko petobanka, mogo me je onaj plin ko anakonda amazonska zadavit, mogo sam na zadnjoj stranica novina osvanut, mogo sam...ona ceka eksploziju da me nazove ?! O Tito dragi, cujes li ti svoje omladine? Sve sam filozof do filozofa. Marx, Engels, Emerson, Lake & Palmer.
Danas je stanje normalno. Povratak u rutinu, na posao, petak je prosao ubrzano, vecinom, prepricavali se dogadjaji od sinoc.
Ispracam dan sto nestaje, sunce se povuklo, ipak, temperature su i dalje prijatne. Zuckaste boje lisca polako pocinju da dominiraju, slika grada sa mog balkona, mijenja se. Jesen je kalendarski stigla, septembar, na moju radost, nastavlja da iznenadjuje.
Sinoc mi je dan bio uzbudljiv, nazvat cu ga , vrijedan spomena. Kad covjek udje u kolotecinu zivotnu, ne primjecuje sitne stvari oko sebe, ucahuri se. Mora se desiti nesto krupnije da ga malo trgne iz letargije dana, natjera da isti memorise i zivot sam malo vise da vrednuje.
Elem, nalazim se na poslu, razgovaram sa prijateljem o ljepoti jutra sto pocinje, ne radim nista svrsishodno, nasi bi ljudi rekli, hvatam krivine. Odnekud osjecam blag, opor miris u zraku, sitno ujedanje za nepce. Nije smrad, jest da malo tukne, tek toliko da te pomjeri iz mjesta i natjera na razmisljanje. Kontam, mozda je ko od ovih mojih ispustio tihonenka, pa se sad pravi mutav. Ne zamjeram nikom, ali, brate dragi, nije u redu, ipak je ovo normalno radno mjesto.
Okrecem se drugom covjeku, maloj grupi ljudi ,od njih mozda tri. Da li vi mozete osjetiti da nesto neobicno u zraku ima? Miris ili smrad? Tup pogled , sirom otvorene oci i zabrinut glas radnog kolege dopiru do mene:" Ovo je sto-posto gas".
Kakav ba gas? Mislis, plin? Je l' onaj zemni, prirodni, onaj sto se za sporete i upaljace koristi. Je l' taj? De ba nemoj meni panike, garant je neko kuhana jaja jutros na brzinu doruckovo, pa sad po hodniku miomirise ostavlja. "Ne, ne, ovo je gas, siguran sam, hajmo odavde, sto brze, to bolje", rijeci su njegove.
Vidim, ljudi uzurbano, na nekima se cak i strah osjeti, napustaju prostorije. Oglasava se alarm, uzbuna prava, evakuacija citave zgrade i okolnih blokova. Sta je bilo ? Pukla gasna cijev do nase zgrade ! Tacnije, gradjevinski radovi, bager, rovokopoc, buldozer, sta li vec, zakacio glavnu cijev prilikom iskopavanja, plin izasao ko duh iz Aladinove boca, havarija ziva. Bjezi ba sto dalje, bugija, bude li neko cigaru u blizini zapalio slucajno ima da letim u nebeska prostranstva ko simpaticni junaci iz crtanih filmova.
Izlazim na svjezi zrak, vrti se ko meni malo u glavi, mada je to vise teatralno nego stvarno, ali dovoljno da osjetim ozbiljnost situacije. Svi su vec tu, prava, mala drama, akcioni holivudski film B- produkcije. Vatrogasna kola, policija, blokirana raskrsnica i prilazni putevi, hitna pomoc, lokalna tv-e ekipa, masa sto se okuplja, slucajni prolaznici i upaljene sirene. Sve mi se cini da necu uskoro u zgradu se vratiti.
Tako i bi. Prvo su nam rekli da se razidjemo, malo prolunjamo kvartom i vratimo za par sati. Vracam se nakon par sati, informacije su sture i nepotvrdjene. Niko ne zna vise nego sto se vec zna. Uglavnom, radni je dan zavrsen, slobodni smo, mozemo da idemo kucama ili , kako se to kaze, svojim putem.
Zovem zenu, pitam jesi li cula sta se desilo kod mene, svugdje sam na vijestima, a od tebe ni mukajet da barem upitas svog covjeka kako si i je li sve u redu?
"Cula sam, sta te imam zvati. Da je bila eksplozija, nazvala bi" odgovor je njen kratak.
To je sad neko ko duhovit? Mogo sam se zaglavit ko petobanka, mogo me je onaj plin ko anakonda amazonska zadavit, mogo sam na zadnjoj stranica novina osvanut, mogo sam...ona ceka eksploziju da me nazove ?! O Tito dragi, cujes li ti svoje omladine? Sve sam filozof do filozofa. Marx, Engels, Emerson, Lake & Palmer.
Danas je stanje normalno. Povratak u rutinu, na posao, petak je prosao ubrzano, vecinom, prepricavali se dogadjaji od sinoc.
Ispracam dan sto nestaje, sunce se povuklo, ipak, temperature su i dalje prijatne. Zuckaste boje lisca polako pocinju da dominiraju, slika grada sa mog balkona, mijenja se. Jesen je kalendarski stigla, septembar, na moju radost, nastavlja da iznenadjuje.
Subscribe to:
Posts (Atom)