Thursday, 13 June 2013
Sunday, 9 June 2013
Incendies
Nedjeljno je jutro, drugo u mjesecu junu. Vrijeme je cudno. Nekako tesko, tmurno sa kratkim intervalima kise. Skiljim kroz prozorska okna , napinjem ocne duplje, skrto se sunce iza oblaka nazire.
Sta se u grada desava , pitam samog sebe? Razmisljam gdje bih se mogao danas zaputiti, lagano, u setnju neobaveznu. Ocigledno, dan se razvedrava i ugodan ce biti.
Listam lokalnim dnevnim novostima, an Italian Day se odrzava nedaleko od mene. To bi moglo zanimljivo biti. Ulicni festival, meso sa rostilja i poneki komad pizze. Da napisem par rijeci, pa dizem sidro.
Vratio sam se Dancima. Tacnije, pocetkom sedmice odgledao sam In a Better World. Solidno uradjen film, odlicna fotografija, gluma na nivou. Ipak, u usporedbi sa The Hunt, nije u istoj ravni. The Hunt mi se znatno vise svidja kao filmsko ostvarenje. Ne kazem da je In a Better World los film, stavise, toplo ga preporucujem , samo zelim da naglasim da me je the Hunt vise pomjerio i trajni utisak ostavio.
Medjutim, ono sto zelim da ukazem danasnjim javljanjem je jedan drugi film, iznenada otkriveni dragulj, malo remek-djelo. Dodatno, film je kanadski sto jos vise naglasava moju iznenadjenost, u ovom slucaju , prijatnu. Tako da mogu seretski uzviknuti, a Canadian (French) movies kick ass.
Naziv je filma Incendies, sto bi na francuskom trebalo znaciti, Fire. Film je drama, pocinje citanjem oporuke, porodicna se tajna odmotava. Mocan film, minute prolaze, osjecas puls sto raste, dramaturski odlicno povezan, drzi te. Incendies.
Gledam oblake. Pomjeraju se, lebde prostranstvom nebeskim , mjenjaju oblike. Svijetlo plava boja pocinje da dominira, odguruje sivilo jutra, igra bjelinom dana sto u podne prelazi. Sunce je snazno i ne mogu da usmjerim pogled prema pravo. Dizem sidro...
Sta se u grada desava , pitam samog sebe? Razmisljam gdje bih se mogao danas zaputiti, lagano, u setnju neobaveznu. Ocigledno, dan se razvedrava i ugodan ce biti.
Listam lokalnim dnevnim novostima, an Italian Day se odrzava nedaleko od mene. To bi moglo zanimljivo biti. Ulicni festival, meso sa rostilja i poneki komad pizze. Da napisem par rijeci, pa dizem sidro.
Vratio sam se Dancima. Tacnije, pocetkom sedmice odgledao sam In a Better World. Solidno uradjen film, odlicna fotografija, gluma na nivou. Ipak, u usporedbi sa The Hunt, nije u istoj ravni. The Hunt mi se znatno vise svidja kao filmsko ostvarenje. Ne kazem da je In a Better World los film, stavise, toplo ga preporucujem , samo zelim da naglasim da me je the Hunt vise pomjerio i trajni utisak ostavio.
Medjutim, ono sto zelim da ukazem danasnjim javljanjem je jedan drugi film, iznenada otkriveni dragulj, malo remek-djelo. Dodatno, film je kanadski sto jos vise naglasava moju iznenadjenost, u ovom slucaju , prijatnu. Tako da mogu seretski uzviknuti, a Canadian (French) movies kick ass.
Naziv je filma Incendies, sto bi na francuskom trebalo znaciti, Fire. Film je drama, pocinje citanjem oporuke, porodicna se tajna odmotava. Mocan film, minute prolaze, osjecas puls sto raste, dramaturski odlicno povezan, drzi te. Incendies.
Gledam oblake. Pomjeraju se, lebde prostranstvom nebeskim , mjenjaju oblike. Svijetlo plava boja pocinje da dominira, odguruje sivilo jutra, igra bjelinom dana sto u podne prelazi. Sunce je snazno i ne mogu da usmjerim pogled prema pravo. Dizem sidro...
Tuesday, 4 June 2013
Kumare
Kumare je dokumentarni film koji sam odgledao prije par dana. Muskarac, kasne tridesete, rodjen i odrastao u New Yersey-u, Indijac/Hindu po porijeklu. Kako to biva sa drugom generacijom imigranta , njegovi su ga roditelji pripremali za zivot u novoj zemlji, ali i zahtjevali da ne zaboravi jezik, religiju i duhovne vrijednosti svojih predaka. Tako je i odgojen.
Medjutim, jednom kad se pocnes pitat o svemu tome (kao sto se i sam znam zapitkivati), izmedju ostalog i o duhovnosti, spiritualizimu, sta je istina, a sta zesca budalstina, hiljadu pitanja po glavi se mota, a odgovora , malo je.
Uglavnom, Vikram, tako mu je pravo ime, pusta kosu, bradu, skida bakin akcent engleskog, oblaci narandzastu odoru na sebe i postaje izmisljeni lik, spiritualisticki guru, Kumare. Sa par jaranica odlazi u pustinju Arzione, grad Phoenix i pocinje da "propovijeda". Ubrzo, nalazi grupu sljedbenika i tu pocinje sva komi-drama.
Prvi dio filma nalik je na Borata, vise mi lici na zajebanciju, i prosto fascinira kako ljudi padaju na fazon duhovnosti, kako se najednom osjecaju "bolje" u blizini samoproglasenog gurua. Uzimajuci u obzir da su samo u Americi , razneYoge, Ashrami, duhovna utocista, industrija teska $ 5 biliona, onda i nije cudo kako se lako neko navuce na "duhovnost". Sto bi nasi ljudi rekli dok ima ovca bice i vune.
A sad, drugi dio filma. Tu pocinje da bude gutavo, jer i sam autor dokumentarca, uvidja kakve se moralne dileme javljaju u njemu i oko njega. Kako tim ljudima, sljedbenicima, otkriti svoj pravi identitet ? Vjeruju mu, osjecaju se bolje, nadom i duhom, ispunjeni su.
I sam prolazim kroz slicna iskustva. Nikad se ne sjecam dobro u takvom okruzenju. Ne vjerujem prorocima, guruima, a new age grupama . A zasto ne vjerujem ? Zato sto ne osjecam osjecaje sto mi neko drugi uvjerava da osjetim. Ne vjerujem, zato sto sam odrastao u sredini, gdje smo svi skeptici, prema sebi, okolini, bliznjima, pa cak i da je nesto i istina, odmahujemo rukom, govorimo da je to samo za budale, dizemo se iznad. Koliko je to dobro ili nije, ne znam. Svi tezimo duhovnoj zadovoljstini, tezim i ja, a da to cinim na silu, ne ide.
Dokumentarac nije los za pogledat. Uglavnom, na kraju, glavni se lik razotkriva, i nije mu nimalo lako. Ipak, obmanuti nekoga, nije mala zajebancija. Svaki se normalan covjek osjeca ko idiot, popisan. I znam sigurno da bi se nasi ljudi pravo uvrijedili, neki bi ga garant i namlatili. U ovom slucaju nisu ga namlatili (ili barem ne prikazuje na filmu), medjutim, par njih je demonstrativno napustilo prostorije i prekinule sve kontakte. Ostali su bili iznenadjeni, zadovoljni iskustvom, neki cak i ushiceni.
Ovaj "eksperiment", kao i mnogi do sada, nisu upalili kod mene. Ja se i dalje drzim bosanske duhovnosti i filozofije zivotne, preuzete iz klasika filmskog , Sjecas li se Dolly Bell, a koji ide ovako: "Drugi jebu, a ti se Muzafere kupaj. Eto kako ti je to."
A sinoc sam odgledao film od onog ludaka Almodovora, Skin That I Live In. Znao sam da me nesto gutavo ceka cim sam odlucio da nastavim sa filmovima spanskog govornog podrucja, medjutim, kontam, neca valjda one njegove seksualne akrobacije. Nema toga vise sto me kod Almodovara iznenaditi moze. Ipak, uspio je trznuti me. Po ko zna koji put...
Medjutim, jednom kad se pocnes pitat o svemu tome (kao sto se i sam znam zapitkivati), izmedju ostalog i o duhovnosti, spiritualizimu, sta je istina, a sta zesca budalstina, hiljadu pitanja po glavi se mota, a odgovora , malo je.
Uglavnom, Vikram, tako mu je pravo ime, pusta kosu, bradu, skida bakin akcent engleskog, oblaci narandzastu odoru na sebe i postaje izmisljeni lik, spiritualisticki guru, Kumare. Sa par jaranica odlazi u pustinju Arzione, grad Phoenix i pocinje da "propovijeda". Ubrzo, nalazi grupu sljedbenika i tu pocinje sva komi-drama.
Prvi dio filma nalik je na Borata, vise mi lici na zajebanciju, i prosto fascinira kako ljudi padaju na fazon duhovnosti, kako se najednom osjecaju "bolje" u blizini samoproglasenog gurua. Uzimajuci u obzir da su samo u Americi , razneYoge, Ashrami, duhovna utocista, industrija teska $ 5 biliona, onda i nije cudo kako se lako neko navuce na "duhovnost". Sto bi nasi ljudi rekli dok ima ovca bice i vune.
A sad, drugi dio filma. Tu pocinje da bude gutavo, jer i sam autor dokumentarca, uvidja kakve se moralne dileme javljaju u njemu i oko njega. Kako tim ljudima, sljedbenicima, otkriti svoj pravi identitet ? Vjeruju mu, osjecaju se bolje, nadom i duhom, ispunjeni su.
I sam prolazim kroz slicna iskustva. Nikad se ne sjecam dobro u takvom okruzenju. Ne vjerujem prorocima, guruima, a new age grupama . A zasto ne vjerujem ? Zato sto ne osjecam osjecaje sto mi neko drugi uvjerava da osjetim. Ne vjerujem, zato sto sam odrastao u sredini, gdje smo svi skeptici, prema sebi, okolini, bliznjima, pa cak i da je nesto i istina, odmahujemo rukom, govorimo da je to samo za budale, dizemo se iznad. Koliko je to dobro ili nije, ne znam. Svi tezimo duhovnoj zadovoljstini, tezim i ja, a da to cinim na silu, ne ide.
Dokumentarac nije los za pogledat. Uglavnom, na kraju, glavni se lik razotkriva, i nije mu nimalo lako. Ipak, obmanuti nekoga, nije mala zajebancija. Svaki se normalan covjek osjeca ko idiot, popisan. I znam sigurno da bi se nasi ljudi pravo uvrijedili, neki bi ga garant i namlatili. U ovom slucaju nisu ga namlatili (ili barem ne prikazuje na filmu), medjutim, par njih je demonstrativno napustilo prostorije i prekinule sve kontakte. Ostali su bili iznenadjeni, zadovoljni iskustvom, neki cak i ushiceni.
Ovaj "eksperiment", kao i mnogi do sada, nisu upalili kod mene. Ja se i dalje drzim bosanske duhovnosti i filozofije zivotne, preuzete iz klasika filmskog , Sjecas li se Dolly Bell, a koji ide ovako: "Drugi jebu, a ti se Muzafere kupaj. Eto kako ti je to."
A sinoc sam odgledao film od onog ludaka Almodovora, Skin That I Live In. Znao sam da me nesto gutavo ceka cim sam odlucio da nastavim sa filmovima spanskog govornog podrucja, medjutim, kontam, neca valjda one njegove seksualne akrobacije. Nema toga vise sto me kod Almodovara iznenaditi moze. Ipak, uspio je trznuti me. Po ko zna koji put...
Sunday, 2 June 2013
Gle, cudo. Predivan, suncan dan nagradjuje nedjeljno poslijepodne i ulice ozivjelog grada . Prognoza za sljedecu sedmicu, optimisticna je. Vrijeme je i bilo, juni mjesec zapocinje. Ljeto je pred vratima kalendarskim i meni, milo je.
Tipkam po blogu i gledam najnovije BBC vijesti. Poplave u srednjoj Evropi, uzbuna na sve strane, a pravo se i zakuhalo na ulicama Istanbula. Lete Molotovljevi kokteli i poneka kaciga , strucno se pomjeraju rebra demonstranata . Revolucija socijalna , suzavac i poneki pendrek revnosnog cuvara reda po ledjima. Turska je na nogama.
Ma garant su to zakuhali oni lezihljebovici, atesiti, komunjare, socijalisti, lezbo-gay kamarila i ostala bagra liberalna. Vazda oni nesto palamude. Cuj hoce park, zelenu povrsinu u centru grada, socijalnu zastitu, ? Pa sta vam je ba ljudi ?, Jeste l' se opet lose trave naduvali ? Aman jarabi, sto se nasekirah.
Nista vise ne kontam. Umrtvila me ova rutina zivotna, nedostatak energije i cangrizavost unutrasnja. Ne zivim na starom kontinetu, ne znam kako stoje stvari, u cemu je problem: recesija globalna, nezaposlenost, takmicenje za pjesmu Evrovizije ili nesto deseto ? Ali, kad sam vidio da se Slovenci i Svedjani bune, e jebiga jarane moj, onda stvarno nesto i nije bas potaman.
Medjutim, tjesim se da je kod nas u Bosni pravo dobro. Ekonomsko blagostanje, zadovoljna srednja klasa i rahatluk duhovni, obiljezja su drzava u kojima za demonstracije socijalne mjesta nema. Vidim, citam, kod nas se ljudi ne bune, sto ce reci , super nam je. Samo neka 'vako potraje.
Elem, sinoc bi u mom komsiluku neki karneval, tacnije, a neighborhood day, muzika, ulicni performans, igre za djecu i odrasle. Odrzava se svake godine, prva subota u junu mjesecu, saobracaj se zaustavlja i razne se aktivnosti nude. Malo prosetali s prijateljima i upotpunili neradni dan. Navecer sam se opet oduzeo hranom u iranskom restoranu. Nikad pameti doci necu.
Nego, svoju sam filmsku sezonu nastavio djelima sa spanskog govornog podrucja. Prije par dana sam odgledao No, cileanski film za koji sam imao namjeru ici u kino, medjutim, nadjoh ga na netu lako.
I tako, odgledah ga. I mogu slobodno reci dobro osmisljen film. Kamera je aktivna sve vrijeme i stalno te drzi napetog , iako film sam ima jasno odredjenu temu. Plebiscit za demokratske, legalne, izbore.
Drugi film koji sam skinuo bijase argentinski ,The Secret in Their Eyes. Citao sam o njemu i htio sam davno vec da odgledam, ali, da sad ne pravdam sebe i lijenost moju, i on je dosao na red. Odlicna gluma, perfidni dijalozi, emocije.
Bacam pogled na grad. Lijep je uistinu i steta bi bilo da ne izadjem jos jednom i prosetam noge. Odoh.
Tipkam po blogu i gledam najnovije BBC vijesti. Poplave u srednjoj Evropi, uzbuna na sve strane, a pravo se i zakuhalo na ulicama Istanbula. Lete Molotovljevi kokteli i poneka kaciga , strucno se pomjeraju rebra demonstranata . Revolucija socijalna , suzavac i poneki pendrek revnosnog cuvara reda po ledjima. Turska je na nogama.
Ma garant su to zakuhali oni lezihljebovici, atesiti, komunjare, socijalisti, lezbo-gay kamarila i ostala bagra liberalna. Vazda oni nesto palamude. Cuj hoce park, zelenu povrsinu u centru grada, socijalnu zastitu, ? Pa sta vam je ba ljudi ?, Jeste l' se opet lose trave naduvali ? Aman jarabi, sto se nasekirah.
Nista vise ne kontam. Umrtvila me ova rutina zivotna, nedostatak energije i cangrizavost unutrasnja. Ne zivim na starom kontinetu, ne znam kako stoje stvari, u cemu je problem: recesija globalna, nezaposlenost, takmicenje za pjesmu Evrovizije ili nesto deseto ? Ali, kad sam vidio da se Slovenci i Svedjani bune, e jebiga jarane moj, onda stvarno nesto i nije bas potaman.
Medjutim, tjesim se da je kod nas u Bosni pravo dobro. Ekonomsko blagostanje, zadovoljna srednja klasa i rahatluk duhovni, obiljezja su drzava u kojima za demonstracije socijalne mjesta nema. Vidim, citam, kod nas se ljudi ne bune, sto ce reci , super nam je. Samo neka 'vako potraje.
Elem, sinoc bi u mom komsiluku neki karneval, tacnije, a neighborhood day, muzika, ulicni performans, igre za djecu i odrasle. Odrzava se svake godine, prva subota u junu mjesecu, saobracaj se zaustavlja i razne se aktivnosti nude. Malo prosetali s prijateljima i upotpunili neradni dan. Navecer sam se opet oduzeo hranom u iranskom restoranu. Nikad pameti doci necu.
Nego, svoju sam filmsku sezonu nastavio djelima sa spanskog govornog podrucja. Prije par dana sam odgledao No, cileanski film za koji sam imao namjeru ici u kino, medjutim, nadjoh ga na netu lako.
I tako, odgledah ga. I mogu slobodno reci dobro osmisljen film. Kamera je aktivna sve vrijeme i stalno te drzi napetog , iako film sam ima jasno odredjenu temu. Plebiscit za demokratske, legalne, izbore.
Drugi film koji sam skinuo bijase argentinski ,The Secret in Their Eyes. Citao sam o njemu i htio sam davno vec da odgledam, ali, da sad ne pravdam sebe i lijenost moju, i on je dosao na red. Odlicna gluma, perfidni dijalozi, emocije.
Bacam pogled na grad. Lijep je uistinu i steta bi bilo da ne izadjem jos jednom i prosetam noge. Odoh.
Friday, 31 May 2013
Cetvrtak
Cetvrtak je vecer. Dan mi prolazi bez vecih uzbudjenja, rutina. Malo mi se rame smirilo, rekoh sebi, mogao si na yogu, nisi dugo, zavrsi dan smisleno.
Vracam se sa yoge. Mislim da je 9:30 pm. Glad me hvata, gledam da li da uzmem nesto lagano, zalogaj ili dva, neki sendvich da si napravim.
Na sporetu, omanji lonac sa grahom. Mirise kobasica skrivena u njemu. Podizem poklopac, zatvaram oci, udisem duboko. Ma mali tanjiric , nije beg cicija, nece mi naskoditi. Jedan je tanjir smiren, drugi se priprema, pola vekne hljeba vec je nestalo. Gladan sam , sta cu sad, dizna mi se otcepila. Nakon yoge, pun sam energije, apetit mi , ocigledno, ne nedostaje. Neprimjecujem koliko je sati i koliko sam pojeo.
Deset je i trideset, pun sam i ne spava mi se. Odoh pogledat jedan film, valjda ce san doci, a i da grah malo provari. I to i bi.
Kad se meni grah upalio negdje oko 3 ujutro ! Joj, Tito dragi, mislio sam, gotovo je. Evo, to je to, ovako srcani nastaje. Ceka, vreba iz potaje, pusta da se covjek napuca teske hrane pred spavanje i da ga jednim udarom dokrajci ko pikador malaksalog bika uz gromoglasno odobravanje mase.
Koprcam se u snu, tresem, mlataram rukama, tjeram demone neprovareneg graha od sebe. Ni sam ne znam koliko dugo sam u ovom stanju. Sanjam brata i oca kako zive u nekoj staroj, trosnoj kuci, a ja im palamudim da trebaju popravit krov jer zima dolazi, a ni drva za ogrjev jos nisu nabavili. Samo nijemo slijezu ramenima i u cudjenju gledaju me. Budim se.
A ljudi dragi ne mogu disat. Trzam se , okupan u znoju i strahu da ne izdahnem, bacam sa sebe jorgan, cebe, sta li je vec na meni, otvorenih usta hvatam tezak zrak. Sve me gusi.
A ne da mi je muka ! Udrvenio sam se , lezim na na ledjima, ne micem. Najradje bi da se samo okrenem na stranu, stavim dva prsta u usta i izbacim iz sebe sav taj beton od hrane sto mi zeludac stisce i od koje bez zraka ostajem. Pa sto sam se opet napuco ovako ko krme ? Pa dokle cu padati u zamke vecernjih obroka i unesene kolicine? Pa jesam tele bez manire i mjere. Mogao sam lijepo uzeti zdjelu onih pahuljica sa mlijekom, a ja udario po grahu ko da je rat opet poceo. Katastrofa.
I tako, neispavan, sa konstantnom mukom u zelucu, odlazim u ralje korporativih osmijeha. Petak zapocinje...
Vracam se sa yoge. Mislim da je 9:30 pm. Glad me hvata, gledam da li da uzmem nesto lagano, zalogaj ili dva, neki sendvich da si napravim.
Na sporetu, omanji lonac sa grahom. Mirise kobasica skrivena u njemu. Podizem poklopac, zatvaram oci, udisem duboko. Ma mali tanjiric , nije beg cicija, nece mi naskoditi. Jedan je tanjir smiren, drugi se priprema, pola vekne hljeba vec je nestalo. Gladan sam , sta cu sad, dizna mi se otcepila. Nakon yoge, pun sam energije, apetit mi , ocigledno, ne nedostaje. Neprimjecujem koliko je sati i koliko sam pojeo.
Deset je i trideset, pun sam i ne spava mi se. Odoh pogledat jedan film, valjda ce san doci, a i da grah malo provari. I to i bi.
Kad se meni grah upalio negdje oko 3 ujutro ! Joj, Tito dragi, mislio sam, gotovo je. Evo, to je to, ovako srcani nastaje. Ceka, vreba iz potaje, pusta da se covjek napuca teske hrane pred spavanje i da ga jednim udarom dokrajci ko pikador malaksalog bika uz gromoglasno odobravanje mase.
Koprcam se u snu, tresem, mlataram rukama, tjeram demone neprovareneg graha od sebe. Ni sam ne znam koliko dugo sam u ovom stanju. Sanjam brata i oca kako zive u nekoj staroj, trosnoj kuci, a ja im palamudim da trebaju popravit krov jer zima dolazi, a ni drva za ogrjev jos nisu nabavili. Samo nijemo slijezu ramenima i u cudjenju gledaju me. Budim se.
A ljudi dragi ne mogu disat. Trzam se , okupan u znoju i strahu da ne izdahnem, bacam sa sebe jorgan, cebe, sta li je vec na meni, otvorenih usta hvatam tezak zrak. Sve me gusi.
A ne da mi je muka ! Udrvenio sam se , lezim na na ledjima, ne micem. Najradje bi da se samo okrenem na stranu, stavim dva prsta u usta i izbacim iz sebe sav taj beton od hrane sto mi zeludac stisce i od koje bez zraka ostajem. Pa sto sam se opet napuco ovako ko krme ? Pa dokle cu padati u zamke vecernjih obroka i unesene kolicine? Pa jesam tele bez manire i mjere. Mogao sam lijepo uzeti zdjelu onih pahuljica sa mlijekom, a ja udario po grahu ko da je rat opet poceo. Katastrofa.
I tako, neispavan, sa konstantnom mukom u zelucu, odlazim u ralje korporativih osmijeha. Petak zapocinje...
Subscribe to:
Posts (Atom)