Nesto kao flash...

Kod mene je kisa. I dani su sve kraci. I noci su duze. I jutra su teska. I neki behut, u meni je.
Bezvoljno surfam netom u potrazi za cvrscim zvukom, mozda me to trgne, ali samo se zaustavljam na nekakvim nostalgicnim sjecanjima. A kakva sjecanja mogu i biti izuzev nostalgicna ? Raspilavis se ko da si popio omeksivac za rublje iliti ves, a nijedno ni drugo nisi.

Sto mi to treba?. Elektronski svijet, brutalan je. Opterecuje me (kao da meni fali puno da se necim novim ne opteretim). Navratim sa namjerom da potrazim neku korisnu informaciju, a zavrsim na forumima, youtube, blogovima...Sad bi ja kompjuter razvalio sakom, ma sta sakom, kroz prozor ga degazirao. Sutno bi ga tako slatko da mi palac poplavi, nokti otpadnu, prsti slome. I to lijevom nogom. Neka leti ko galeb pacificki. Rasiri krila jarane, lakse ce ti biti.
A lijepo je nekad osjetiti bol. Onu, tupu, kad se nehatom puknete sa dva,zadnja, nozna prsta od stok vrata ili nogaru fotelje koja nemarno stoji ispred tebe. Aha, jelde, boli? Pa se previjate, naglas psujete i cvrstim rukama olakasanje kroz zrak trazite. To bi mi bas sad trebalo. Ali, cim ja razmisljam o tome, dogoditi se nece.

I dalje surfam netom. Dzaba je sve ovo pisem. Sve neke epizode sjecanja u glavi mi se vrte. Nesto kao flash:
"...jutro obilazi scenu rutinski...s duznim postovanjem ja se uklanjam sa puta...". Johnny vrati se, jebe me kisa...

Zarjavele Trobente

Rather be

Io sono Italiano !

Nedjelja je jutro

Nedjelja je jutro, mjesec je oktobar. Moj bioritam slican je radnim danima, ne spavam mnogo, jednostavno kad oci otvorim, ne izlezavam se, iz kreveta se izvlacim, dizem se.
Osjecam kako sunceve zrake, sto kroz poluotvorene zastore, put do dnevne sobe pronalaze. Otvaram vrata balkona, na njemu sam. Moj pogled, maglovit je. Ja to figurativno...


Ako mi ima sta ljepse , ako mi ima sta draze, to je pogled sa balkona sobe u jutro sto tek pocinje. Uvijek neki novi detalji, neke druge boje, nesto to prije vidio nisam, nesto sto ne ocekujem. Magla...
Prijatni niski, bjelicasti trag, sto lebdi, vijuga i nestaje. Umotana u mirnocu nedjeljnog jutra, cini se nestvarna, ja je gledam, ona pogled uzvraca.


Miran sam. Moj pogled prepreka nema. Obrisi downtowna u daljini, plavetnilo okeana lezerno naslanjeno na njega, kranovi u blizini, cuju se ptice...jutarnje sekvence magle sto se mijenja i nestaje. Ima neki naziv za ovu scenu. Ma sve mi se nesto vrti po glavi. Kako se to ono kaze, aha, vinjete. Da, upravo to, vinjete jutra jedne oktobarske nedjelje.
Sad bi kao neka lagana muzika u backgroundu trebala da ide...

Svi tvoji poljupci

Freedom