Prekidi stvarnosti

Down south

Nema ovdje sunca ni iz glave. Oduzila se zime, evo, skoro ce kraj aprila, a vlaga Pacifika iz mene ne izlazi. Ajd sto je zima duga, kisna, nego nisam, prakticki, imao slobodan dan od novogodisnjih praznika.  Konstantan osjecaj umora nagna me da uzmem par slobodnih dana, sastavim sa uskrsnjim praznicima, sjednem u auto i zapucam, down south, u sjedinjene mi drzave americke, Seattle & Portland.  Valjda ce tamo sunce granut malo, a ja svoje kosti balkanske  napokon ugrijat .

Grad Seattle, drzava Washington. Uglavljen na obali okeana, okruzen bogatim ostrvima i zanimljivim ljudima , sjediste svjetski poznatih firmi: Microsoft, Boing, Starbucks, uvijek mi se cini privlacnim. Pored toga,  meni, kao turisti, svi se drugi gradovi doimaju boljim  nego moj vlastiti. Valjda tako to ide, kada brzo zivis i radis, nemas vremena da udises svoj grad punim plucima i razgledas sirom, otvorenim ocima. Ovako, Seattle mi, bez obzira na vrijeme, uvijek zeli dobrodoslicu, otvara njedra i prespusta sebe na razgledanje.

Sve je ovo, regionalno receno, Pacific Northwest. Klima ista, stil zivota takodjer, demografija slicna. U ovom, zabacenom kutku jedne ogromne zemlje, u ovom, nazovi ga, izoliranom dijelu, backwater podrucju, nastao je svjetski priznat  muzicki pravac koji je promjenio tok istorije. Masa bendova duge, masne kose, u slampavim pantalonama i kariranim , radnickim kosuljama dugih rukava, nepovratno je izbrisla liniju sto dijeli alternativu od mainstrema, a pjesma "Smells like a teen spirit" postaje himna jedne generacije i vremena.
Za sve one koji nisu sigurni o cemu ovdje pricam, grunge je kratak odgovor. I upravo zbog te neke zabacenosti od velikih, svjetskih muzickih centara, daleko od finansijske moci velikih record kompanija, grunge u sebi nosi dozu misticizma, fenomen koji je tesko objasniti.
Sta su to oni imali, a drugi nisu? Kisu? Cime su bili inspirisani? Tamnim oblacima i gustim, crnogorcinim sumama bez sunca? Ko ce ti ga sad znati. Ovo pitanje ostavljam sociolozima, rock kriticarima i necu da ulazim dublje. Jedno je sigurno,  kisa pada osam mjeseci u godini i ono malo pametno sto mozes da uradis u takvom klimatskom okruzenju je, zavuc se u stan ili neciju garazu, odvrnut pojacalo do daske i tamburat gitaru dok ti se komsija ne nagovori zenskog dijela familije.



Pozdravljam Seattle, masem mu iz auta. Vrijeme promjenjljivo, prohladno za ovo doba godine, nazad na put, pravac jos juznije. Drzava Oregon.
Nesto manje od tri sata voznje od Seattle-a, smjestio se Portland. Velicinom manji, demografijom kompaktniji, prijatan na izgled, sto bi nasi stari rekli, laid back carsija. Vec je postala tradicija,da svake godine, za uskrsnji vikend, idem u posjetu prijateljima. Vec je uobicajeno da ce biti neugodno hladno, mada bi trebalo biti ugodno toplo. Vec sam pripravan duhom i tijelom i nista me iznenaditi ne moze.
Ulazim u grad, saobraj sve gusci je, mladi na ulicama, Portland u predvecer. Za divno cudo, sunce grije, sve je procvalo, zive boje proljeca se osjetiti mogu. Siroki osmijesi prijatelja i cvrst zagrljaj razbijaju umor od puta momentalno, u sekundi.

Nista od veceg znacaja mi se nije desilo za ovo vrijeme kratkog odmora malo juznije. Vecinom sam se opustao uz koktel margaritu, prigusenu muziku moderno dizajniranog bara i pozamasne grudi konobarica sto cutke prolaze tik uz tebe. Nista nema da kazem o Portlandu , a da vec nisam davno rekao. Nista nema sto bih naglasio, ukazao, putnika namjernika posavjetovao. Nista.
Ipak, ostat ce mi u sjecanju predivna suncana subota Portlanda, toplina opustanja, vreva grada, jednog mjeseca, jedne godine. 
Ali, da ne bude bas sve idealno, da se bas ne obradujem previse, podsjetilo me njeno velicanstvo, pacificka kisa.  Vratila se preko noci i podsjetila da zadnje za ovu godinu jos nije rekla. To je ono, za sretan put i  sjecanje dugo.

Iznenadi me

Ko je kriv?

Ko je kriv sto je vec druga polovina aprila, a zima jos uvijek traje?  Vec sam sest mjeseci umotan u debele jakne, carape i cizme, umoran sam, kise mi je preko glave. Gdje je to toplo vrijeme, nestat ce mi behar sa drveca , proljeca budjenje. Ko je kriv sto nisam ove godine bio na skijanju, mada sam zelio zarko, a sada kukam sto proljece jos nije ugrijalo kako treba,  i jos gore,  ne znam kada ce. Mogu da krivim, tsunami, havariju nuklearnu i pomjeranje zemlje, ali necu.  Ko je kriv sto sam se sinoc prejeo (po starom dobrom obicaju), i svu noc,  ko nasukani se camac po krevetu prevrtao. Danas mi je muka, neispavan sam i tesko se krecem. Ko je kriv? Oci moje gladne, petak aprilske veceri i izobilje masne hrane. Pretpostavljam.

Sinoc, pozvao me prijatelj, Kanadjanin pravi,  na veceru, bbq i druzenje neobavezno. Poceo je hockey  play-off, a to ovdje prati svi:  starosjedioci i oni koji su dosli poslije njih, mlado i staro, kljakavo i sportsko, oni koji se razumiju  pravo i oni koji  apsolutno pojma nemaju. Samo nek se navija za klub, za ponos grada.
Skupilo se nas dvadeset i vise, nagurali se ispred televizora, sa punim tanjirima, supljom pricom i picem u znojavim rukama. Na trenutke, napeto je bilo ko u canifi, na kraju, nasi pobjedise tijesno. Urlik zadovoljstva prozima sobu, atmosfera radosna,  a meni svejedno je.  Ko je kriv sto ne kontam hokej niti cu ga ikad skontat u sustini? Mozda korijeni juznoslavenski, univerzalne psovke,  filmske drame, fudbaleri i slicice. Sta mozda? Nema druge...

Suoni dalle ombre oltre

Na putu

Sinoc sam gledao Na Putu, posljednji film bosansko-hercegovacke reziserke, Jasmile Zbanic. Svidio mi se, i vjerovatno cu ga uskoro pogledati ponovo, jer kod mene mozak radi na principu pohranjivanja detalja i uskrsnuca istih kad pogodno vrijeme za to se ukaze. Zasto je to tako, jos nisam skontao, ubi me neizdrz. Uglavnom, moracu jos jednom proci kroz film, kako bi mi mozak mogao safatati skrivenosti sto nisam  prvi put uspio upratiti.

Zanrovski, film je drama, ali, (barem kod mene) to ne igra presudnu ulogu. Detalji su ti sto odlucuju, sve ostalo kako poredas domine u glavi. Svijet te filma pogodi u sridu ili ostavi ravnodusnim. Sjeda direktno na utrobu, uznemiri ili jednostavno, nakon gledanja zaboravis. Nema tu pretjerane filozofije.
Ono sto primjecujem kod Jasmile u njenim filmovima su (sto sam  osjetio i u Grbavici) kadrovi sto traju. Mocni, emotivni do srzi. Na momente bas iznenadjuje. Uzet cu samo nekoliko primjera: kadar jezera, kamera polako klizi, hvata prirodnu ljepotu zemlje, koju obicno ne primjecujes ili ne obracas paznju kada si zauzet obavezama zivotnim.  Kadar kada muskarac uci, mada ne razumijes rijeci arapske, melodija glasa pod kozu se uvlaci, osjecas toplinu, postovanje. Kadar kada zene na mostu, pod blagim utjecajem alkohola i sjete,  razgovaraju o dobu ratnog odrastanja, kada se prigusena svijetla grada odbijaju od povrsinu rijeke, za koju znas da po danu ne izgleda tako lijepo,  ali kamera, noc i igra svijetla prosjecno pretvaraju u nesto za pamcenje. Kadar stoji, zelis da se uhvatis, naslonis na zeljeznu konstrukciju mosta, promatras cutke grad i titraje svijetlosti u daljini.

 Dobro osmisljen film. Takodjer, iznenadjen sam ugodno sto su glavni akteri filma (ili sto bi uceni ljudi rekli, protagonisti), glumacki par iz Hrvatske, koji su  odlicno odradili (osjetili) ulogu mladog ljubavnog para danasnje Bosne, a samim time doprinjeli nekom univerzalnom osjecaju da duhovno preisiptivanje lezi u svima nama, bez obzira na porijeklo, ubjedjenja i prebivaliste.

Look inside...