Thursday 3 May 2007

Joza

Vecina nas, pioniri onoga doba, sjeca se lika znanog sto je krasio udzbenike nase i prostorije skolske. Ime mu je bilo Joza. O njemu je receno (skoro) sve, ovo je samo moj skromni doprinos, nostalgicni osvrt na jedno vrijeme.
Imao sam knjizicu o njemu, kratke price i zgode razne. Navise pamtim pricu, kad jednom prilikom, dok su mu roditelji bili van kuce i ukazali povjerenje da je na njemu briga o mladjoj braci, trebao da preuzme ulogu glave obitelji. Nemirni je Joza, ni pet ni sest, skinuo svinjecu glavusu iz susione i skuhao za veceru. Pravi revolucionar.
Onda su se oni svi napucali masne krmetine, djeca, gladno je to bilo, zeluci mali, a oci velike. Kasnije, svima pozlilo, dodje otac, vidi belaj, hoce Jozu da udara. Neda mati na njega, vika i komesanje u skromnoj zagorskoj kuci. Tako nastaju anegdote.

A najdraze mi kad procitah pricu da je ponavljao razred u skoli , prvi ili drugi, ne znam tacno, lafo imao problema s jezikom, djed ga naucio slovemski, tako da mi je ta epizoda bila vise nego idealan alibi kad mi roditelji prigovore da moram bolje ocjene imati:"...ali, tata, mama, ni Joza nije bio bolji...".

Sjecate li se sahrane? Kakva lady D, kakvi bakraci, Joza je jedan i jedini. Skupilo se raje iz citava svijeta, drzavnika, premijera, sekretara partija raznih, vodja pokreta revolucionarnih. Napolju ni muha da se cuje, svi su pored malih ekrana, na posljednji pocinak Joza se sprema. Moja mati stoji mirno, oca nema, suze liju same, intoniranje himne se cuje.
Buraz i ja, sutamo se u spajzu iliti ostavi ko je vise kole u staklenoj flasi od litar popio. Cista simbolika. Lider jedne epohe se sahranjuje, predpubertetska djeca marisu se za kapitalisticki simbol, flasu Coca-Cole.

I tako, buraz je za sljedeci rodjendan dobio od roditelja poklon(sa posvjetom), knjigu- "Bilo je casno zivjeti s Titom", a ja sam je listao i gledao slike kako Sandro Pertini ljubi zastavu drzavnu, Keneth Kaunda place, a Jaser Arafat krisom smeka kalasnjikove.
Uskoro, knjiga je postala bestseller svih vremena, uvijek vidno postavljena na navisu policu regala, nasih socijalstickih domova.
Jozi je sutra godisnjica. Godina je proslo dosta.

2 comments:

Anonymous said...

topli pozdrav s-di ... ovo postaje spooky, citam tvoj post koji je skoro pa prototip mojih jutrosnjih misli. Bilo je casno zivjeti s Titom je stari favorit :)

(ma nisi ti ostario, generacijo, vidis kako sve pamtis)

//Mo

sretno dijete said...

Ciao Mo...

Jos se sjecam kako je moj otac pokupovao sve moguce magazine i novine sa Titovim likom... puna ladica u regalu... isto sehara.
Otvaraj sa strahopostovanjem...