Prije tacno dvadeset i osam godina umro je tadasnji predsjednik, tadasnje nam zajednice republika , naroda i narodnosti, drug Tito. Takodjer, poznat u ilegalnim krugovima kao Joza, Valter, Saban...
Posto sam se u tom sudbonosnom trenutku za nasu zemlju tukao/hrvao s bratom u spajzu oko staklene flase kapitalisticke Coca-Cole od jedan litar (koje vise popio), a majka placeci stajala mirno u sobi ,pred televizorom, blagi val sramote me obuze. A mogao sam i batine dobre dobit.
E, posto sam ja bio dijete od jedno deset godina, meni je sve kasnije bilo oprosteno,jer u tako ozbiljnim situacijama djeca se ne znaju ponasati, svijet im je odraslih smijesan i preozbiljan za njihove dnevne probleme kao sto je: ko je popio vise Coca-Cole? Ili je bila Traubisoda, ko ce ti sad znat, stari se, mozak hlapi.
Uglavnom, u sjecanju nosim neizbrisiv fenomen masovnog plakanja. Odrasli, stari i mladi, studenti i radni kolektivi, intelektualci, sportasi i radnici. Hocu reci, kada neko od danasnjih politicara umre (mislim na zadnjih petnaest godina) poneko zaplace, kad je Tito umro, plakali su svi. Gdje su sada oni?
Svi ti zreli ljudi, tadasnji fundament i baza (ja lijepog li socijalistickog izraza) zajednicke nam drzave. Da li su njihove suze bile iskrene ili su bili samo dio jedne velike predstave? Da li se sada stide ili ne? Da li ih sjeta hvata? Da li su smijesni sami sebi? Da li se sjecaju fenomena masovnog plakanja u kome su ucestvovali?
Odoh si sarmu podgrijati...
No comments:
Post a Comment