Sjedim na kaucu, televizor upaljen, laptop na krilu, svijetla grada u daljini svjetlucaju. Pomno pratim predsjednicke izbore u susjednim i prijateljskim drzavama, sto se americkim zovu. Zavrsnica samo takva. Nervozni tv-e reporteri i novinari, razni analiticari, pokusavaju, iz minute u minutu, barem priblizno, prenjeti situaciju sa terena. Ko vodi, a ko gubi? Gdje se glavna bitka vodi? Koje su drzave odlucujuce? Ko jos nije glasao, glasat ce.
Jedna od najskupljih izbornih trka priblizava se svome kraju. Izborna se mjesta polako zatvaraju , broje se glasovi, zvanicni rezultati se cekaju. Napeto ko u cenifi. Jos samo fali da Sarah Palin kaze nesto i mene ce srce strefit.
Iskren da budem, bio sam skeptican. Nisam uistinu ocekivao da ce Obama prezimena Barack stici tako daleko. Pred ciljem je, jos nije dodirnuo traku, ali, tu je, moze se vidjeti. Nisam ocekivao ovakav rasplet situacije, uzimajuci u obzir da vecina nas stereotipizira glavno glasacko tijelo Amerike: lower middle class, white-anglo-saxon protestants. Za koga ce oni glasat?
Nema tu bas puno izbora? Ili si za ili nisi. Patriotizam je marketinski isplativ. Ali, sta? Koja je dugorocna platforma? Izgleda da je vecini finansijska kriza dohakala, oci otvorila. Ili se je usitinu nesto promijenilo u politickoj svijesti Amerike danas. Sam izlazak na izbore, rusi sve rekorde. Jos malo i zavjesa pada.
Obama Barack, prvi covjek jedine svjetske velesile. Veceras se istorija stvara...
No comments:
Post a Comment