Tuesday 1 December 2009

Rodjak mali i prijatelja dva

Nisam siguran koje bi godisnje doba bilo, znam samo da je hiljadu devesto devedesta. Mozda je i prva.
Povlacim se besciljno hladnim hodnicima zgrade tehnoloskog fakulteta. Mucim samog sebe pitanjima. Sta cu ovdje? Sta mi sve ovo treba?
Silazim niz stepenice sporo, upucujem se prema izlaznim vratima. Sunce je visoko.

Iznenada, nenadano, kako to inace biva, ispred mene pojavise se prijatelja dva i djecko nepoznat. Generacijo smo, dobro se znamo, vjecnost citava, ako ne i duze. Osmijesi su nam siroki ko greatest hits Tereze Kesovije. Radost sto se vidimo, obostrana je.

"Hajmo na koncert", u glas ce ti oni.
"Kakav ba koncert?" odgovaram iznenadjeno.
"Motorhead...predgrupa Partibrejkers."
"Nemam para, a nisam niti konto da idem"
"Nema se tu sta kontat, a za pare cemo lako".
"Mrsko mi".
"Joj, sto i ti uvijek mozes srat"
"Dobro, dobro...mogli smo onda".
"Sa nama ce i moj rodjak", jedan ce ti od prijatelja mojih.
"Neka, neka, podmladka. Moze, sto da ne. Pa sta onda cekamo? Kreni..."

I tako, dogovor je brzi pao. Ja, rodjak mali i prijatelja dva. Na bus, pravac Sarajevo, Zetra. Lemmy, Cane, desetka u somun, eto nas.

Prvi je prijatelj poguzija. Srednje visine, crne, ravne kose i prstiju pozutjelih od duhana. Za sjest, popit, mezit, you name it, uvijek, spreman je. Nikakvi nagovori, a moljakanja jos manje. Daj mu paklo cigara i ostavi otvoreni litar "Badela" ispred. Sve ostalo, rutina je.
Drugi je prijatelj dobrica. Simpatican do bola, malo nezgrapan kad hoda. Vazda gladan i o skoli prica. Voli dobru sevdalinku. Ponekad harmoniku zasvirat zna. Koncerti ga i nezanimaju bas.
Rodjak mali, godina sedamnaest. Povucen u svoj oklop tinejdzerstva, ne prica mnogo. Kosa mu je duza, malo na Ramonse vuce. Ne pusi niti pije. Dobrim se momkom cini. Ima sestru u Sarajevu, navodno, pravo studira.

O koncertu samom nemam puno sta za reci. On u ovoj prici nije niti bitan. Znam da je prijatelj drugi, dobrica, kupio zbrirku zadataka iz matematike i imao pola hljeba zasnjiranog u torbi i kolut cajne kobasice. Tek toliko, da se nadje.
Prijatelj prvi, poguzija, njemu je ionako bilo svjedno. Samo nek se ide negdje i nek se radi nesto. Mada, sa iskrenim uzdahom na usnama progovorio je sebi u bradu tiho :" Jebala ga zbirka zadatka iz matematike. Mogli smo rahat te pare popit."
Rodjak mali je sve vrijeme bio tih, ja sam po obicaju kulirao, a ulice Sarajeva puste su bile. Bila je noc, malo hladno, ali, smetalo nam nije.

Danas, prijatelja dva i dalje zive u Tuzli, fala bogu, dobro su i zdravo. Rodjak mali Toronto svojim domom zove. Ja sam u Vancouveru i nekada mi sjecanja u misli navrate. Ovu pricu poklanjam njima. Grijeh bi bio da epizoda naseg odrastanja nezabiljezena ostane.

2 comments:

Svemir Putnik said...

Lijep priča...

Pozdrav!

sretno dijete said...

Hvala svemirko za posjetu i komentar.
Pozdrav sa obale pacificke...

SD