Laci je bio muskarac u kasnim tridesetim ili mozda ranim cetrdesetim. Niskog rasta, crnomanjastog tena i cudnog naglaska, odavao je besprijekorno da mu porijeklo nije iz nasih krajeva.
Laci je drzao salon zabavnih igara ili sto bi danas rekli, entertainment center. Laci je bio gospodar flipera.
Nazalost, njegov je salon zabave bio smjesten na pet minuta hoda od moje zgrade. Sav mukotrpno skupljen dzeparac, svaki dobiveni dinar, svako dnevno monetarno sledovanje roditelja, namjenjeno za hljeb i mlijeko, zavrsavalo je kod Lacija.
Sam salon je bio skroman. Montazna kucica, vise nalik na ostavljenu kamp prikolicu nego na mjesto gdje nestaje tvoj novac i kratkotrajno uzbudjenje, nije pruzalo sliku privlacnosti i zelje da se tamo duze zadrzavas. Na samom ulazu prodavali su se zetoni gdje te je cekao zesci momak zajebanog pogleda koji je svoj posao shvacao ozbiljno i sa respektom. Odmah te je na pocetku upozorio da nema tiltanja odnosno drmanja flipera inace letis napolje bez daljnjeg raspravljanja.
U sredini su se nalazili karamboli odnosno stoni fudbal, a odmah do njih smjestio se dzuboks iz kojeg je dopirao hrapav glas Joan Jett. Dim cigare je bio sveprisutan.
Glavno su mjesto zauzimali fliperi. Uredno poredani uzduz jednog od zida, izgledali su kao staticni polubogovi sto cekaju svoje zrtve na oltaru zabave. Moderan dizajn, elektronsko brojanje i strani nazivi sto ih tesko pamtis, fliperi kod Laciju su, bez pretjerivanja, bili ispred svog vremena.
I kad prva kuglica krene i kad se upale sve lampice sarene i kad se cuju metalni zvukovi potencijalnog bonusa ili dobro odigrane partije, i kad adrenalin uzbudjenja proradi unutar tebe, najezis se sav. Drhtaj vaznosti, pripadanja necemu, u potpunosti, prozima te. Htio ili ne , naprosto, mamili su te. Imali su magicnu moc. I swear.
Pored onog koji je s fliperom u kostac direktno uhvacen bio, nalazila su se jos , najmanje dva, promatraca iliti kibica. Oni su svojim strucnim savjetima nagovjestali sljedeci potez ili su samo poluotovrenih usta nijemo promatrali fliperske loptice let.
U sjeni flipera, stidljivo, sa strane, nalazile su se video-igre, njih dvije, eventualno, tri. Nekakvi ratovi zvijeda, svemirske letjelice cudnog oblika, komanda milion, a meni najdrazi, bijase, Pacman.
Jednostavan za rukovanje i prepoznatljivog zvuka , Pacman se prosto lijepo za tebe. Tu sam znao cekati satima da bih dosao na red, a potom, cvrsto drzeci joystick u desnoj saci, trazio spas bjezeci od elektronskih duhova sto su pojesti me htjeli.
Nekako s krajem osnovne skole Laci se preselio u drugi dio grada. Nekako u isto vrijeme gramofonska igla i hormoni probudjeni preuzimali su primat nad fliperima. Ubrzo, prestao sam odlaziti kod njega.
Mada su sjecanja na gospodara flipera daleka i dan danas odem online, potrazim Pacmana i za trenutak bjezim od briga i sarenih duhova sto jos uvijek pojesti me zele.
No comments:
Post a Comment