On the road...V

Obala Kalifornije docekala me, hladno. Mislim, nisam ocekivao maglu, sitnu kisu, jesenje temperature. Sve sam imao sliku da ce, cim se docepam Kalifornije, narocito okeana, sunce grijati sa svih strana. Medjutim, nije tako, posebno ne, u sjevernim, obalnim, dijelovima. Vrijeme je varljivo cak i u augustu. Sljedeci put nosim sa sobom kisnu kabanicu i dzemper. No doubt.
Bez obzira na sve, obala ovog dijela Californije ima svoju car i ljepotu. Nenapucena, mala mjesta poredana uz glavnu cestu, umjerena voznja uz mnogobrojne krivine, okean nadohvat ruke, nepoznato polupustinjko raslinje, na trenutke sve se divljim, netaknutim, cini.
Pozdravljam obalu i ulazim u unutrasnjost. Sve se ubrzo mjenja. Blaga brda, toplija klima, uredno poredani vinogradi, zuti skolski autobus pun djece u nedodjiji, standovi sa sezonskim vocem, rekoh, Kalifornija je satkana od kontrasta. Vracam se nazad prema Oregonu.

Glavni me autoput nosi brzo i bez pauze. Nema guzve, mrak je odavno pao, uskoro pronalazim prenociste, Klamath Falls.
Smjesten na jugu Oregona, Klamath Falls je samo jos jedan od gradica sto sam odabrao slucajno, vise zbog pogodnosti, a ne nekog odredjeno itinerara (ovo bi ko bilo, plan puta, tako barem pise u krizaljkama...op.a).
Nakon ugodno prospavana noci, odmoran setam centrom grada. Pronalazim pristojan cafe, sjedam u bastu, promatram ljude. Vadim kartu i trazim tacke od interesa. Prst mi se zaustavlja na planinskom jezeru, tacnije ugaslom krateru. Cini se zanimljivo, a nije niti pretjerano daleko. Pravac, Crater Lake.

Crater Lake je bio pun pogodak i zato zavrsavam ovdje. Na vrhu ugaslog kratera, docekala me povrsina jezera, nestvarno, plave boje. Nisam takvo sto ocekivao. Nekako mi je plava boja rezervisana za nebo ili more, ali, jezero, neke druge slike u meni su bile. Povrsina Crater Lake-a, oduzima dah. Bukvalno. Sjedis, sutis i osjecas. Neko to zove meditacija, neko odbrambeni mehanizam za misli sto te stezu, a neko, u ovom slucaju ja, samo tiho progovori:" Joj, jest' lijepo."
Da rezimiram moju sedmodnevnu odiseju pacifickom obalom prije nego sto postanem dosadan i predjem u ponavljanje. Svaki odlazak iz mjesta boravka na odredjeno, barem za mene, predstavlja dozivljaj i iskustvo vise.
Nije mi se nista na ovom putu desilo da bih memorisao kao nesto vrijedno pamcenja i sto cu prepricavati odusevljeno drustvu kad se sastanemo kod nekog na kafi. Iskreno, nisam se niti odmorio koliko sam mozda zelju imao, iste me brige muce, ali to je vec druga prica, a nju ostavljam za neko drugo javljanje. Zelim samo da zabiljezim da i u prosjecnosti covjek moze naci zanimljive detalje i da mu moze biti dobro samo onoliko koliko mu misli dozvole.