Friday 17 December 2010

S & S

Juni je mjesec. Povlacim se prasnjavim ulicama bez cilja, ista mjesta, ista lica. Neko ce na more, neko na prijemni za fakultet, a neko mozda cak i na odsluzenje vojnog roka. Klasicna monotonija jednog grada, jednog doba. Nazvat cu ga, zavrsetak srednje skole.

Niotkuda, onako kako to inace biva, u gradovima gdje monotonija caruje, a krv adolescenta u venama kljuca , pronalazi me skolski prijatelj moj, nazvat cu ga S.
Nasi karakteri, u suprotnosti su. Ja vazda nesto kuliram, on vazda negdje zuri. Ja vazda pametujem, on vazda nemirinim se cini. Vizljast, bistra uma, pun energije na granici normale (da ne kazem zivcan). Hiperaktivnost to bi mogla biti, zar ne?

"Sta se radi? Kuliras opet, ha?", njegovo je pitanje kratko.
"Sta cu radit? Dosadjujem se. Monotonija me mezeti", odgovaram tonom nadrkanim.
"Mogli smo kod H na ispracaj. Pozv'o me, a opet, bezveze mi samom da idem."
"Lijepo od njega. Sta ja imam s tim?"
"De ba mani se te price. Nego, 'ajmo na voz dok jos mozemo stici."
"Pa gdje je to mjesto?"
"Ko da je to vazno. Hoces l' se ovdje povlacit ko pomija il' se ko covjek napit?"
"Hm. Ispracaj u vojsku, ruralno okruzenje, zajebano zvuci. Hocemo l' se zivi vratit?"
"'Ajd ne seri. Dizi guzicu, ubit cemo se alkoholom i hranom i to za dzabe. Sta hoces bolje za dizanje raspolozenja i razbijanje , ove, kako ti kazes, monotonije?"

Voz. Jedva ga uhvatili na vrijeme tako da ni karte nismo uspjeli uzeti. Nailazi kondukter. Tipican muzjak Bosne, otkopcana gornja dugmad na plavkastoj kosulji drzavne zeljeznice, maljava se tapiserija nazire, nakrivljena sapka samo sto s glave nije pala. Kosa bujna, zubi nepravilni, malo zavija kad prica.
"'Ajmo karte na pregled!", dubok muski glas ispunjuje kupe.
"Nemamo. Izvinite. Zurili, bojali se da ne zakasnimo, nismo stigli kupit", pravdanje zapocinje.
"Opa, vidi mangupa. 'Ocemo l' kaznu pisat?"
"Sta ces pisat? Ko da mi ne bi kupili da smo mogli. Evo, imamo pare za kartu", nevoljno pruzamo zadnji dinar sto smo imali.

Nas novac za kartu zavrsava u jednom od dzepova revnosnog sluzbenika drzavne zeljeznice. A mi, niti karta niti kazne. Upoznaj domovinu uzivo da bi sto bolje razumio. Nepodnosljiva lakoca komunikacije jednog doba, jedne drzave. Ljubav dolazi kasnije
Silazimo. Ovo bi kao trebala biti nasa stanica, nazvat cu je, O. Cekaj malo, to nije nase konacno odrediste? Pjesacit sada treba dosta, medjutim, koga briga, mlado je to, nista nije tesko. Sve ti je lako i prihvatiljivo, stavise, dozivljaj za pamcenje. Cekaju nas potoci alkohola, miris zena i ritam guzova sto pored tebe cutke prolaze. Treba li sta vise?
Lokalni put. Pitoma brda, vocnjaci sa sljivom, uredno nadjidjana sela. Idila sa razglednica, a moze biti i udarna spica emisije za zemljoradnike.
Odrediste. Siroka osmijeha, ceka nas slavljenik H i drugarica skolska, nazvat cu je S. Ozbiljnija od nas, kako to samo cure istog godista znaju da budu, izaziva paznju i poglede lokalaca. Kosa duga, tamnosmedja, grudi punije. Iznenadjena sto me vidi (zna da se uvijek sa ovakvih druzenja izvlacim rado), vise nego drago joj je. Nerviram je malo, ali, znam da gotivi me pravo. Ako nista, barem ce imat nekog da je davi svojom pricom. Zadovoljstvo sto smo zajedno, obostrano je.
I tako. Dom kulture, prepoznatljiv zvuk sintisajzera, cika, vika, zabava zapocinje. Narodno veselje, jednoga doba, jedne drzave.

Ne pamtim u detalje sta se je sve dalje desavalo, a to sada i nije bitno. Sjecam se da mi se jaran S oduzeo alkoholom i da sam ga onako pijanog, partizanski spretno, uvalio nekim zenama u kucu. A ja i jaranica S, savladani umorom i nikotinskim otrovom, zaspali smo ko klade na neugodnom sjedistu prvog jutarnjeg busa.
I nema nista misticno u svemu ovom, nista sto bi od znacaja bilo, nista sto vec nije receno. Ovo je samo sjecanje na jednu epizodu zivotnu i drage prijatelje. Nazvat cu je, odrastanje.

6 comments:

Retka Zverka said...

Stvarno dobra slika iz rane mladosti. Morah naglasiti rane, da ne ispadne da te sada uvaljujem u starost. :) Kako si samo uspeo da izmemorišem tolike detalje, pitam se, pitam...

Džunglica said...

Sviđa mi se tvoj stil pisanja, topao i narodski :) Sećanja iz mladosti, ludi dani, ponovna sretanja, sve je to neprocenjivo vredno.

sretno dijete said...

Rana mladost, rana...:)
Sto se tice detalja, ne sjecam se gdje sam prekojucer bio, sta sam radio, a iz sarkofaga proslosti uvijek lako slike se stvore. A short term memory vs. long term...

sretno dijete said...

JQ drago mi je da ti se svidja stil. Svi se mi na neki nacin trudimo da izgradimo sopstveni stil izrazavanja nesto prepoznatljivo, sto nas razlikuje, ali, cesto zaglavimo, stanemo...
Blog nam s druge strane pruza mogucnost da opustimo, povucemo rucnu i opletemo toplo i narodski. Mozda se nekome cak i svidi..:)

salko said...

imao bih mnogo toga da napisem ali jedini lik s kojim bi te mogao uporediti je max demijan,uvijek si nekako prisutan bez obzira na udaljenost. pises fantasticno,pokusaj napisati scenario za neki film mislim da bi prosao

sretno dijete said...

Ko ti je taj Max something. Je l' igro u Barceloni? Zvuci mi poznato.:)
Hvala Salkana za pohvale, a za film, eh, da je vise pameti, a manje brige...

Imas mahanje saobale pacificke
SD