Tuesday 1 February 2011

Februar je prvi

Na danasnji sam dan emigrirao. Nista nemam za reci sto vec nisam rekao. Tako su se valjda zvijezde na nebu poredale, dodatno, emocije me zanijele i ja se na novi zivot odlucio.
Godine sam davno prestao da brojim.  Znam dobro koliko sam ovdje, ali, nemam snage za reci. Sve mi se cini puno. Poznavajuci sebe, zivio tamo ili ovdje, na Balkanu ili sjevernoamerickom kontinentu, iz ove perspektive, svejedno mi je. Znam da bi me iste brige morile, iste misli napadale, istim bih se glupostima smijao, iste bi me stvari radovale. Promjenjljivog bih raspolozenja uglavnom bio. Provjereno.
Nekako, kad tek dodjes, kad ti se desava nesto novo i kada zelis da vidis sto vise i kad  ne zelis da propustis nijedan dan, brojis sedmice, mjesece,  kalendar ti dobro ide. Obiljezavas obljetnice.
I to traje neko vrijeme.  Jednom  kad udjes u tu utabanu pravu liniju,  bez vecih uspona i padova, nazovi ga EKG-a zivota, sve ti je ravno kao i linija sama. Dobro, nisi umro, ali, nisi ni daleko od toga. To ja malo figurativno, da ukazem  na godine, na prolaznost, na februar prvi godine sto pocinje.

Inace, renovacija je i dalje aktuelna, stavise, u punom je mahu. Nalazim se na pola puta,  na prekretnici, dolaze odlucujuci dani, na napad smo spremni Kako to biva, majstori su me, ipak, uspjeli nanervirati. Dzaba ja njih gotivim ko malo vode na imigrantskom dlanu svom, grijem rakijom sljivom i strpljivim se cinim.  Neizbjezno za nas, muskarce juznoslavenskog porijekla, koliko god  se trudili da ostanemo cool i stalozeni, na kraju, ako ne ide po nasem, planemo.
Generalno, zadovoljan sam njihovim radom, ali, ima i problema. Da im to ukazem, moram da podignem ton, namrgodim facu i pocnem mahat rukama. I sve je to u redu, za mene, emotivac sam , nisam taraba bez duse, ne treba nista ni da progovorim, promjene se vide na meni. I po ko zna koji put, i znam da ce uvijek tako biti i znam da se ne mogu promijeniti, ulijecem u zamku anglo-saksonskog-white-trailer-trash filozofije zivljenja. Bulje u mene i .nista im nije jasno.
I sta cu sada? Sakom u glavu? Nije moja priroda, a  i nije u redu. Jednostavno, ljudi se ovdje ne znaju svadjati, prihvatiti kritiku, raspravljati normalno i to je ono sto me frustrira. Kako mu na lijep nacin reci da ono sto radi ne valja i da nije kako si ti zamislio?
Sve sami politicari. Koriste jedino intonaciju maternjeg jezika da naglase neslaganje, ali, nema tog jezika niti rijeci (barem za mene) tako djelotvornih kao sto je i popratni govor tijela . Uglavnom, ja sam im se nagovorio, a zena im je rekla sta treba da poprave. Ona je dizajner, a ja  sam zaduzen za "public relations". Ona je plus, a ja minus. Lako se palimo, a tesko gasimo. Valjda ce skontat do kraja renovacije.

4 comments:

salko said...

Koliko duluma ima taj stan?Ja bih do sad Alhambru renovirao.
Majstori svugdje isti.Nema zimi posla pa kad naleti zrtva poput tebe
(pogotov ima sarme i rakije)ne izlaze dok seva ne zapjeva.

sretno dijete said...

Ma stan je prihvatljive velicine, 1000 sqf (ne znam koliko je u dulumima) nego , zena ima dizajnerske krize, mora nesto rusit, mjenjat, makar samo zidovi bili. Prava revolucionarka.:)
Sto se tice majstora, u pravi si, svugdje su isti. Gori su od Jehovinih svjedoka. Jednom ih pustis u stan, budes ljubazan i vise ne izlaze...

Unknown said...

Kako je u Americi? Ona je moj ideal, zemlja slobode, zemlja individualizma. Mogao bi da napišeš neki post o Americi, čisto zbog nas koji ti zavidimo..;)

sretno dijete said...

Napisat cu jednom post o Americi, samo sto ne zivim tamo vec na kanadskog obali pacifickoj. Ali, isto ti to dodje, jelde? O kontinentu govorimo, zar ne?
Ovdje sam spletom zivotnih okolnosti, a ne nekom velikom zeljom. Drugim rijecima, ovo je podneblje daleko od mojih ideala,sto nas vodi na pitanje individualizma. Sve je do tebe( da ne nabrajam sada sta sve)bez obzira koji dio zemlje(kugle) svojim prebivalistem zvao.
Btw, u Slobodu sam davno prestao da vjerujem. Jos od vremena kad su prestali igrat Hukic, Secerbegovic, Kovacevic...:)

pozdrav veliki
SD