Saturday 9 April 2011

Paralelni svijetovi

Subota je, vrijeme ko rinaka, meni se ne radi nista. Odgledao sam Chelsea-Wigan, nazvao telefonom stari kraj (u pripovjetkama znan kao zavicaj), iznervirao se, po obicaju, blago. Neispijena kafa jutarnja ispred mene na pola soljice stoji, uskoro ce vijesti na BBC-ju, sagnuti reporteri u pancirnim prslucima, humana zastita naroda,  tomahawk rakete i ostala demokratska sredstava ubjedjivanja. Praznina je u meni.
A zasto je tako? E, pa reci cu. Sinoc citam clanak na netu sarajevskog univerzitetskog profesora, dva zivota po cijeni jednog, o fenomenu imigracije ljudi zrele dobi. Covjek jednostavno, bez unosenja emocija, logicnim razmisljanjem, profesorski precizno, lingvisticki maestralno,  poredi, vaga , ukazuje. Imigracijom se sve oko i u tebi promjeni: prostor, ljudi, vrijeme. Pocinjes da zivis dva zivota.
 
I tako, po ko zna koji put , nadjem dio sebe u prici. Nikad nisam napustio (mislima) stari zivot, nikad u potpunosto prihvatio novi. Mucim se. Jer, koji mi kurac treba da pisem na svom jeziku, a vec vise od deset godina zivim na engleskom govornom podrucuju? Ko to mene slusa, cita? Kanadjani? Sta ce mi facebook account da budem u kontaktu sa ljudima koji me pamte kakav sam bio i koje ja nosim u mislima onakve kakvi su bili. Gdje su godine izmedju? Mene vise nema tamo i nisam prosao promjene koji su prosli oni niti su oni prosli ono kroz sta sam ja prosao i prolazim jos uvijek. Sta ce mi taj bestjelesni dodir, virtualni svijet, socijalna mreza, gdje ce me se neko sjetiti samo kada ga elektronska poruka podsjeti da je meni sutra rodjendan i da bi bilo lijepo cestitati. Sta ce mi sve to? Moje je vrijeme stalo onog trenutka kada sam otisao i taj je zivot trajno fiksiran u mom sjecanju. Sada zivim dva zivota. Nesto kao paralelni svijetovi koje pokusavas da spojis u jedan i nikako ti ne ide. I ne znas da li je do tebe ili to jednostavno tako je. Sta bi na sve ovo rekao Darwin? Prilagodi se sredini i opstat ces.
Eh, moj Charlie. Ovo ti je prokletstvo imigracije zrelih godina zivota.  Oba se zivota, prethodni i sadasnji,  ometaju, preplicu. Ne mozes da zaboravis stari, a ovaj te drugi mezeti ko suhoparna obecanja lokalnih politicara koji te uvjeravaju da ce s njima, napokon, krenuti na bolje. Sav si u vakumu,  hermeticki povucen, a zelis sto vise novom svijetu da se otvoris. Zapocinjes razgovor recenicom,  in my former country, pokusavas da budes zanimljiv sugovornicima, da im ukazes kako negdje drugdje neko drugi zivi i razmislja drugacije. I tu stanes.

Ljude, generalno, tvoja prica  ne zanima. Nije ih briga. Ovdje, a i tamo. I ja ih razumijem. Jer, sto bi rekao i sam autor clanka, ciji cu link sa tekstom ostaviti (mada znam da ce rijetko ko procitati do kraja), kada navratim u stari kraj, ionako niko ne pokazuje znatizelju, a kamoli brigu u vezi sa mojim novim zivotom. Jednostavno, iz prakticnih razloga, vi ste za njih nestali.
http://www.6yka.com/bosanacamerika

10 comments:

Moj tzv. život said...

Dobar mu je tekst.
Svi mi koji smo odnekud "otišli" osećamo se slično, srazmerno izgleda, udaljenosti između država :)) Meni je u "novoj" sredini trebalo 10 godina da steknem drugaricu koja me je POZVALA U KUĆU, iako sam "emigrirala" na udaljenost od 80 km; Pa ipak, oduvek sam se osećala kao da mi je neko "ukrao" život i nekad pokušavam da zamislim kako bi on izgledao da su stvari bile drugačije. Možda bi bile bolje, a možda bi bile i gore. Nikad neću znati.
Mani se nostalgije, super ti je, samo ti to još ne znaš :))

sretno dijete said...

Nisam nostalgican, naprotiv. Nego, kao sto sam pisac kaze, imigranta psiholoski prema kuci vuce sila sjecanja, sto je generalno smetnja i jos gore, ta ista smetnja lingvisticka, duhovna, intelektualna, tvrdoglavo te prati i naseljava tvoj novi svijet, zivot. Ne da ti smiraj. Tako se ja znam osjecati i pitanja sam sebi postavljati:"Sta bi bilo da je bilo?"

pozdrav
SD

P.S Dobro je meni, samo jos to ne znam...:)

salko said...

O ovoj temi razmisljam vec duzi period pa bih mogao koju budalastu da kazem...
Procitao sam tekst od ovog profesora Miljenka(jel' se cujemo)i mogu ti rec' da mi ide na kurac.Razumijem ja te imigrantske nedace,ali on ne pise iz ugla imigranta.Vise mi djeluje kao disident,azilant...(mada nije nijedno)Tupan se poredi sa sefardima,ili spanskim muslimanima(od kojih i sam poticem)koji nikad nisu dobili sansu da se vrate na svoje(nabijem ih sve od
Izabele do Franka).
Dejtonskim sporazumom je omoguceno da se svako vrati na svoje,samo sto je on izabrao Dejton.Sta mi tu prosipa patetiku,ako mu je dokurcilo nek spakuje prnje pa pravac Sarajevo.Al' ne moze jarane i jare i pare,sto bi reko'domaci umjetnik"imas pare nemas zivot,imas zivot nemas pare.
Ma kakvi ba imigranti zrelih godina i imgracijski fazoni...
Stvar je prosta ko pasulj.Nasa generacija djeli zivot na prije,i poslije rata.Evo kako.
Unasem grsdu ima 3 puta vise stanovnika nego prije rata,od kojih 2/3 nisu domicilni(kojima je takodje Dejton obezbjedio povratak i kojima je vracena imovina inapravljene kuce a koji se takodje nisu vratili kao i doticni pametolog).
Mislis da je meni jednostavno hodati gradom a vecinu ljudi ne poznavati,ili slusati kojekakve dijalekte,ili da mi u geodetskoj upravi papire pravi neko ko nije isao u nasu skolu,da ti licnu izdaje neko koga ne poznajes,ili da na Bistarcu ne mozes raspalit rostilj jer ces cijeli dan slusati Maru i vesele fesice,itd itd.
Koliko god tebi nedostaje Bosna i prijatelji ,isto toliko i ti njima falis.Ja recimo nikad ne prodjem pored tvoje zgrade da ne pogledam u balkon.Licno bih najsretniji bio da je sve ostalo isto,al'nije,takva nam nafaka.
Sve u svemu situacija je takva da se tu ne moze nista promjeniti.
Suti i trpi.

pozdrav starom prijatelju

PS:Jos jedna od mog oca"PAMETAN ZIVI GDJE MU JE BOLJE A BUDALA GDJE SE RODIO".

prešlicavanje said...

Nemam emigrantskih iskustava, ali je mi (pre)veliki broj ljudi vec dugo predaleko... i to sto citam u ovim redovima prepoznajem i u njihovim recima i mailovima...

Sjajno napisano.

sretno dijete said...

Halo ba Salkane...mojne nime emotivnih tsunamija...bices poparen:).
Dobro, znam ja tebe, sve je pod kontrolom, samo ponekad imas prekide. Sminkeri te nerviraju pravo:).

Tekst je podugacak, pa si izvukao iz konteksta malo vise. Moja je poenta, bez obzira na ratna desavanja nasih prostora i promjena strukture stanovnistva (to bi se ionako desilo i bez rata) imigrarati u zrelim godinama nosi sa sobom zamrznuti dio zivota (sjecanja) koja ne mozes da potisnes i znaju da smetaju. Da sam mladji dosao, manje bi mi se stvari u zivotu dotadasnjem desilo , samim time, manje bi mentalno bio prisutan na nasim prostorima. Ovako, kad nazovem mati u subotu, saznat cu da se neko posro u haustoru, da komsija sa prvog sprata nije platio struju, da kona sa drugog nece iz inata platiti grijanje i da je sramota sto je preplata za televiziju tako skupa. I tako to ide...

pozdrav
SD


P.S. Kad vec prolazis pored zgrade, mahni ponekad mojim. Mislim, rukom, da do nezeljene zabune doslo ne bi...:)

sretno dijete said...

Hvala za javljanje P :)
Svako se moze na neci nacin pronaci u tekstu i ne treba to samo biti kroz prizmu imigracije. Dva zivota koja se non-stop ispreplicu, jedan ne zaboravljas, a drugi zivis.
To ja poceo i da filozofiram...:)

pozdrav veliki
SD

tracy said...

Mislim da te razumijem.
Također živim nekoliko paralelnih života. (To ti je kao Ana Karenjina i paralelne fabule.)
Jedan u kojem sam odrasla, drugi u koji sam odselila i treći u koji sam odselila iz odseljenog. Bakćem se svakodnevno s tri jezika. Možda bi trebao emigrirati u Argentinu ili Brazil po onoj klin se klinom...
Sve sam uvjerenija da je tajna bliskosti u djeljenju svakodnevnice, a ne u potpunom razumijevanju.

sretno dijete said...

Ma za juznu Ameriku Tracy, bez razmisljanja velikog. Dodaj jos jedan svijet u zivotni vijek svoj. Ja bih sad zapucao za Argentinu. Zaposlio bih se ko gonic goveda, gauco, obucen u otrcani fudbalski dres lokalnog tima, dodirujuci povremeno kaziprstom umasceni obod sesira, kaskao na sarenom doratu nepreglednim prostranstvima pampasa, prateci svoje stado dok bi me hladan vjetar Anda milovao po licu. Oblak crvenkaste prasine bi me pratio u stopu.
U pauzama bi provjeravao email, ispijao yerba-mate i blago nerviro zenu.

pozdrav veliki
SD

Anonymous said...

Slučajno nabasam na tvoj blog i evo već cijeli dan ga čitam,pišeš upravo tako da te gušt čitati,doslovce osjećam tvoju nostalgiju za zavičajem,ljudima ili nekim drugim vremenom.No tu istu nostalgiju bi osjećao i da živiš ovdje,sve je drukčije od nekad a najtragičnije je što su ljudi postali neki drugi.Al ipak dok čitam tebe lijepo je znati da ima još nas što slično razmišljamo,šaljem ti osmijeh iz vrele Dalmacije

sretno dijete said...

Hvala za javljanje i virtualno zaustavljanje. Zadovoljstvo je obostrano.:)
Drago mi je da ti se svidja moj stil, mada zadnje vrijeme slabijem pisem, ljeto je , a i ulijenio sam se. Ponekad, kad me uhvati zelja i tezina u stomaku, pustim da me misli ponesu, bez uljepsavanja i zvucnih rijeci. Sta ce mi sjecanja ako ne mogu da ih dijelim s drugim. Barem virtualno...

veliki pozdrav iz, za divno cudo, suncem okupanog Vancouvera.
SD