Roads

Prekojucer sam zavrsio na koncertu. Ime banda, Portishead, grad Vancouver, obala pacificka. Uglavnom, htio sam da ih cujem/vidim uzivo, uzeo kartu i zaputio se sa jaranom svojim, muzickim istomisljenikom i velikim obozavateljem trip sounda i indijske konoplje.
Krvni  me pritisak zadnje vrijeme muci, tacnije, nivo secera je tu negdje na granici normale, vid me ne slusa,  i sve me to iritira da ne kazem upozorava da malo vise paznje obratim na zdravlje. Upravo radi navedenog na koncert mi se nije bas ni islo posto osjecam slabu nesvjesticu,  a ni guzva mi ne godi nikako. Medjutim, ne mogu sad ni da se zatvorim u stan, jebaji ga, sta je tu je, odoh na Portishead.

Na koncertu, atmosfera se dobra polako stvara. Mladjahna predgrupa nepoznatog mi imena vec prasi pola sata. Mogu ih okarakterisati kao zanimljive,  zesci noise sa elementima psihodelije Ubrzo, evo i njih, brojkama sedam, Portishead.
Klasika, bez puno najave, uvodni tonovi, glas koji prodire. Beth, pjevacica, krhkog izgleda i mocnih vokalnih sposobnosti, zastitini je znak banda, a i same muzike sto iz njihovih instrumenata izlazi (joj jesam ovo lijepo izreko,  pjesnik pravi).
I tako je raja pocela da izvlaci iz rukava, skrivenih dzepova, konoplju, poznatu u narodu i kao weed, dzoint iliti travulja. S moje lijeve strane , dvije cure duze kose i azijatskih crta lica zadimile ko ciro uz brdo, jaranu glavu vise ne vidim od oblaka dima, neki procelavi, nabildani redneck ispred mene udrvenio se ko totem, ne mice (sad barem znam istinitost izraza, get stoned) momak s lijeve strane samo sto nije i prste povukao u usta zajedno sa uzarnim smotuljkom. Ma nema, pusi se travulja na sve strane, a ja u sredini, pasivni promatrac i jos pasivniji skupljac dima.
Kad je meni srce pocelo lupat, skakutat, glava pulsirat ! Tito dragi, mislio sam, evo belaja, riknut cu ko najveci papak i to na rock koncertu! Da barem pusim, ne bi mi bilo krivo, nego me ova balavurdija napala travom i nesputanim neoliberalizmom, a ja uzimam lijekove i, generalno, ne osjecam se bas najbolje.
Vrti se meni, pjesme prolaze, zvuk me samara, sta cu sad, malo cu se odmaknut od guzve, uhvatit cistog zraka, valjda cu doci cu sebi. Bilo mi je bas neugodno na pocetaku, ali, ubrzo dodjoh  sebi.

Suma sumarum. Sto je koncert odmicao, tako se i moje stanje poboljsavalo, srce se vratilo u normalu, da bi na kraju bi potpuno zadovoljan , hepi i pun energije. Samo nisam siguran , je l' od Portisheada nastupa ili dima second hand travulje ?

P.S Snimak nije moj,  grad i atmosfera su autenticni.