Jutro

Petak je poslije podne, oblacno, krmeljavo, skorog poboljsanja nema na vidiku. Kod kuce sam, dnevna kupovina obavljena, miris tople kafe siri se pored laptopa . Blago pogrbljen, sjedim na kaucu dnevne sobe, osluskujem dan. U toku je generalno ciscenje stana, usisivanje, glancanje, poliranje, ma sve ono sto te nervira, ali moras da uradis , sredis, jer su dani slobodni, neradni i kad ces ako ne sad. Zar ne ?
Ne ucestvujem u ovoj dobrovoljnoj obiteljskoj radnoj akciji, nekako smo uloge podijelili, najvaznije je da ne smetamo jedan drugom niti da ne negodujemo. Pricamo sebi u bradu.
Pa sta onda radim? Gledam filmove zaboravljene, utapam sarme kisele (iako ih ne smijem jesti) i razmisljam o rezolucijama novogodisnjim  koje nikad zazivjeti nece. Prava predpraznicna atmosfera.

Zadnje dane ne radim. Korisitim blagodet datu da sam sto vise fizicki aktivan. Trcim ili sto bi nasi profesori fiskulture rekli, u zdravom tijelu zdrav duh.  Kod mene se bas ni duh ni tijelo ne mogu pohvaliti da im je sve potaman, tako da se trudim da mi trcanje udje u dnevni red, navika, nesto neobavezno, nesto na sta ne treba da mislim i ne radim sa prisilom. Nekada mi je tesko, nekada mi godi, nekada skoro izdahnem, nekada se osjecam pun energije i to je ono sto me tjera dalje.
Dodatno, uzimam casove yoge. Tacnije,  ispitujem koje mi vjezbe odgovaraju, a koje ne i koji mi instruktor navise lezi. Generalno, nisam ljubitelj yoge. Misljenja sam da je sve to sugestivno, da se sve nalazi u glavi i da je ce ti biti onako kako se osjecas i da nema druge.  Tako da yogu vjezbam i na svoju ruku, uglavnom radi poboljsanja fleksibilnosti, pravilnog disanja i otklanjane negativnih misli  kad me nepozvane posjete. E, posto sam u fazi yoge, red je da i prikladan sound prati moje disajne vjezbe. Sto ce reci, zavucem se  u sobu, zaklopim oci, nabijem slusalice na glavusu i opletem po Tangerine Dream i Vangelis, pa da gdje me odvedu. Ohmmmm...

Ma nesto sam drugo htio reci. O jutru, da o jutru, ali ne o pocetku dana, vec o filmu. Kako sada covjek ima mogucnost , bez obzira gdje zivio, da svasta zanimljivo naidje na youtube, tako sam i ja ove praznicne dane posvetio ex-yu kinematografiji, tacnije filmovima kasnih  60-tih i ranih 70-tih. I prosto je nevjerovatno kako je to bogat kulturoloski period bio! Ne mozes da vjerujes da je jedna zemlja, socijalsticka , hajmo reci, zaostala za ostatkom zapadne Evrope,  imala tako mocnu kinematografiju, plejadu nadarenih rezisera koji su , bez kompleksa, stvarali djela (i istoriju) koja su i dan danas neprevazidjena.
I tako sam  zaredao: " Kad Budem Mrtav i Beo", Zike Pavlovica, "Tri", Ace Petrovica i sinoc, "Jutro", Purise Djordjevica.
Pravo su me rasturili i podsjetili da filmski izraz ne poznaje granice, formu ni godine. I kad te tako filmovi pomjere iz ucmalosti zapadnjacke letargije,  ni yoga ne pomaze. Da ne potonem u razmisljanja bez dna,  poslije sam odgledao, sebi za dusu i da se vratim cvrsto na zemlju, Ice Age i dvije epizode Seinfelda. Evo me, sad sam malo bolje. Sretna i bericetna godina vam Nova.