Monday 26 March 2012

Proljece je tu

Netom sam zavrseni vikend proveo na obroncima lokalne planine i to na skijama. Tako inace biva kod mene, sve je obrnuto, kad je bila zima i kad je normalno da se ide na skijanje, nisam isao, a sada, proljece je stiglo (barem  kalendarski) i kad se ceka na behar da propupa,  ja zapucao na planine.
Da rastabirim na brzinu. Slab sam ja sa skijama. Nemam namjeru da analiziram nasiroko zasto je to tako, jal sam smotan, jal mi mrsko, medjutim, bez obzira na moje (ne)znanje, krivo mi bude kad ne iskoristim dar prirode i ostanem u kuci, gradu, umjesto da sam koji kilometar dalje, na svjezem zraku. Poslije kukam kako se ove sezone nijednom nisam spustio niz obijelile padine i da mi jos jedna godina prolazi uzalud.  A one su tu, na domak ruke, prosto te zovu, ime tvoje na glas izgovaraju.

Prije neki dan dobijem poziv par zena prikladnog izgleda , nazovi kolegica radnih, diskretan, naravno, kako to samo musko-zenska prijateljstva znaju da ferceraju,  da bi mogli poslije posla na skijanje. Kao, dani su duzi, vrijeme idealno, snijega u izobilju. Ma moze, sto da ne, skocio sam od dragosti ko oprzen iliti bicem sibnut. Odoh sa zenama na planine, zeza, budalastine, kud ces bolje ! Al', cekaj malo, kakve ste vi u ovom sportu, skijaskom, pitanje laicko postavljam? Mislim, ja sam, onako,  srednja zalost, vise drustven nego sa skijama vjest.  Elem, ispostavlja se da su sve odlicne, skije ili snowboard, svejedno je, uglavnom, vise nego dobre, da ne kazem da odskacu od prosjeka. Mislim na skijanje, a i  usputna opservacija muskim okom snimljena, na odmet nije.
I tu proradi onaj moj balkanski gen iskrivljene svijesti, onaj tsunami razmisljanja,  kad sve mjerimo, vagamo i unaprijed formiramo negativane slike sta ce drugi misliti o nama ako nismo dobri u necemu ili necem. Hocemo li se provaliti i izvrgnuti ruglu biti?
I umjesto da samo zapucam sa zenama na planinu , makar se isprovaljivo, izrazbio, izlomio, osramotio, u drvo zabio, ja nekakve isprike pronalazim. Satro,  vrijeme nije bas cemu, mrsko mi i tako to. I ne odoh. Ma budaletina zesca, sujeta, nije ni cudo sto me pritisak visok muci.

I da ne bi zasro do kraja i da barem jednom ove godine na skije stanem, sa ili bez zena, odem jucer s jaranom na obliznju planinu  imena Cypress. Vrijeme suncano, rano je jutro, a parking skoro pa ispunjen. Kao da su svi osjetili da bi ovo mogao biti zadnji vikend u godini, kad je sve potaman: sunce, snijeg, odlicno pripremljene staze,  sjatilo se svijeta mnostvo na obronke planine olimpijske.
I dobro bi. U pocetku drven ko totem, na kraju savitljiv ko lastis. Iako oprezan, proso sam se par puta muski,  isfrustriran na momente bio.  Ne zalim. Danas brojim masnice, masiram upaljene butine i udisem zrak sto na proljece mirise. Stiglo je...

2 comments:

Aleksandar said...

Bane, molim te pazi se martovskih skijackih avantura, veoma su opasne. Secam se dobro, ja sam zadnji put bio na skijankju na Cypress u martu 2006, a vec sam se u aprilu iste godine preselio u Edmonton... i jos sam tu i sanjam o pogledu na suncani Burrard Inlet sa vrha skijacke staze. Ko bi pomislio da cu u Edmontonu zaglaviti, crni Sasha, gde ti je pamet bila...

sretno dijete said...

Vidim da je Edmonton obijelio za uskrsnje praznike. Neka, neka, hoces ti da ides tamo gdje je suncanije:)
Kod nas je malo zatoplilo, nedavno smo vratili iz Seattle/Portland gdje smo proveli jedan od natoplijih aprilskih vikenda od kako pamtim da zivim na ovom podrucju.

pozdrav veliki
SD