Listening wind

Cetvrtak je podne

E nabijem lijepo grad ovaj , i kisu, i obalu i mjesec juni i ljeto sto ga nema i gripozne sline i desno koljeno sto me steka i drustvene mreze sto covjeka cine nedrustvenim i NBA draft kojeg vrte na kanalu i zbog kojeg ne mogu sada da gledam reprizu polufinala evropskog prvenstva u fudbalu.
Nabijem i vremenske zone i telemarketing i ego tripove i real estate cijene i spiritualisticke knjige i klonirane tv-serije i metereologe, sto usiljeno duhoviti pokusavaju da budu, i lokalne politicare, sto u nebesa dizu ovu parodiju od grada i mene zajedno sa njima sto zivim ovdje umjesto da dignem sidro i zapucam u tropske krajeve makar i privremeno.

 Dokle ba vise ovog sranja od vremena? Pa ne moze da sastavi dva, sugava, najobicnija, za ovo doba godine, normalna, suncana dana. I sta sad, 18, 19 stepeni, to bi ko bile ljetne temperature? I to ja sada treba sretan da budem? Evo me, topim se od srece. Evo odoh, upravo sad, samo da kafu popijem, pa da  pozurim da uzmem onaj air-conditioner, strah me da ne nestane sta cu onda jadan, pocet cu ujedat oko sebe,  nedaj boze, od vrucine mogu da pobudalim.
Pa deset mjeseci ne izlazim iz dugih rukava, jakni, carapa debelih, vise sam poceo sam sebe zaobilazit. Kupio novi rostilj prije mjeseca dana, kontam, sad kad pocnem obrtat cevape omamljen toplim zracima ljeta i vjesto spremljenim koktelima, ima da se preporodim. Oglanco bicikl, kontam, sad ce ljeto, duzi dani, malo da se rekreiram, kondicija i ti folovi, nista. I sta radim zadnjih mjeseca dana ? Promatram nebo ko vrac bez plemena, prizivim u sebi vise sile koje ne zele da me cuju ili ih nema. Nabijem...

 

Zauvijek

Ljeto je dan drugi

Drugi je dan ljeta, sunca, naravno, ni pod razno. Natjeram se jutros da odem na posao i pogrijesim. Kad gripa savlada, sve covjek misli, proci ce brzo i bezbolno, avaj. Kontam , ne mogu da sjedim u kuci bezveze, odoh nesto pametno uraditi, biti od koristi. I ovakav nikakav, slinav, malaksao, mutne glave, pokusavam da budem ucinkovit sebi, kompaniji, da ne kazem drustvu. Sve me nesto sramota da trazim vise dana slobodnih, sto bi nasi rekli, bolovanja.  A zasto da ne trazim? Zato sto me bivse drustvo, bivse drzave,  bivseg sistema vrednovanja, drustvo u kome sam odrastao i formirao se, naucilo da ako trazim nesto sto me slijedi nije u redu, da sam neradnik i ljencuga.  I budi sad pametan. Dok su nasi stari lopatama kubike cumura razvaljivali, a da nisu ni trepnuli, a kamoli znake slabosti pokazali, ja ovdje jaucem Toliko je to rada i novih pobjeda udarnickih zeljno bilo da ni do canife nisu isli vec niz nogavicu pisali. I vidi sad mene, lamentiram nad obicnom gripom, sram i stid da me bude. Je l' tako?

Nece me ovaj grad nikako. Mada, moram da priznam, ljubav je uzajamna. Ne mogu niti ja njega. Ide to u paketu, sto se on vise trsi i ponosi svojim vrlinama, ja mu sve vise mana pronalazim. A ima ih koliko hoces. Jer, kako se to voli reci, grad ne cine gradjevine, uredno poredani parkovi i restorani, vec ljudi. A ljudi su ovdje, vecinom , ignoranti. Ne zanima ih nista drugo osim njih samih i grada na koji su toliko ponosni, a zasto su ponosni, to samo oni znaju.
I to je ono sto mi smeta. Taj ignorantski odnos prema svemu drugome. Ta nezainteresovanost za svog bliznjeg, komsiju, radnog kolegu, a sve se pravi da zna i da razumije. Sve se nesto ukofrcilo multikulturalizmom i ostalim kozmopolitskom floskulama da mi se ponekad sere od muke, jer sve to moram da slusam, a da ne pokazujem emocije.  Sve je to nesto ustirkano, kulturno, nasmijano, neprirodno.... ali, razmisljam, tako je i kod nas bilo, Nemam razloga da se pretjerano nerviram oko toga. To je univerzalna karakteristika svih onih koji nigdje drugdje nisu bili, zivjeli, niti, imali iskustva da bi ta ista iskustva razmjenjivali i bogatiji duhom bili. Al' sto nema ljeta, a dan je drugi ? To je ono sto me ustvari muci...

Someone somewhere

Ljeto je na pocetku svom

Prvi je dan ljeta. Kalendarski. Ujedno, najduzi je dan u godini. I sunce je, u inat, zasjalo danas sirokogrudno i bez rezerve. U redu, sta zelis da ti kazem, hvala?  Pa dobro, hvala, vrijeme ti je i bilo. Tumacim ovo kao dobar znak, nagovjestaj toplijih dana , jer ovi dani  juna sto su se do sada vukli bili su sve samo ne pocetak ljeta. Bili su uzasni, grozni, depresivni, neprijateljski, normalnom covjeku neprihvatljivi.  Kazu metereolozi ovdasnji, ponosno, onako kako samo oni to znaju kad je neki rekord bezvezni u pitanju, da je ovo jedan od nahladnijih mjeseca juna zabiljezenih.
Bas lijepo. Bas mi je drago i milo za cuti, meni covjeku juznoslavenskog mentaliteta, tople krvi i podneblja ovakva mi saznanja nevjerovatno puno znace, stavise, ispunjavaju me do srzi. Ovaj mi rekord bas sjeda tacno u celendru,  u sridu, da poboljsam stanje psihe, nesto kao parce mozaika sto mi fali, da bi u potpunosti i plucima sirokim uzivao prebivaliste svoje. Ovakva saznanja uvijek mi dobro dodju da ugrijem kosti , pacifickom klimom nagrizene, i razmislim malo na sadasnjost, buducnost i moje mjesto u njoj. Sto se tice sadasnjosti, gripa me drzi zadnjih par dana , a o buducnosti slabo razmisljam, navodno ne valja,  barem tako kazu na casovima yoge koje uzimam.

Htio ili ne, moram se vratiti malo unazad, ovom odvratnom mjesecu junu, u kome nije sastavilo dva suncana dana. Toliko sam se bio raspizdio da sam htio zapucat sedam dana , last minute deal, negdje u tropske krajeve. Ne mogu vise ove kise i oblaka tmurnih. Dosta devet mjeseci dugih rukava i jakni. Dosta ! I normalan covjek se oneraspolozi, a gdje nece ovakava budala kao ja. Mozda me i ne bi ovo tako poremetilo da nisam bio u Evropi u mjesecu maju i uzivao u ljetnim temperaturama i kratkotrajnom odmoru. I onda , po nekom bioloskom satu, mislio sam da ce se lijepo vrijeme samo nastaviti i da naredni su mjeseci najbolji u godini. Mislio sam...

I onda me uhvate razmisljanja razna. Sta  radim ovdje kad mi grad, ljudi i klima ne odgovaraju? Zar ne mogu jednostavno dici sidro odnosno guzicu i potraziii neku bolju luku za zivot. Nista me ne veze, nista ne osjecam za ovu sredinu, a godina je proslo dosta. Sta cekam? Zanimaju me britanske krimi serije, pratim BBC vijesti, odusevljavam se britanskim obrazovanim programom, pratim nase dokumentarne serije o bivoj drzavi i sistemu, mucim se sa vremenskim razlikama pokusavajuci da uhvatim atmosferu sa evropskog prvenstva u fudbalu. Grohotom se smijem  na nase seksisiticke net komentare. 
I kad sve ovo navedeno pratim, a dio je nekog drugog podneblja, a ne ovog, ponovo me misao posjeti i sasijece i to u korijenu. Sta radis ovdje?
Fizicki sam na sjeverno-americkom kontinentu, a Evropa nikako ne izlazi iz mene. To bi kao trebalo da bude, seljak izadje sa sela, a selo nikada iz njega. Ako je to objasnjenje, prihvatam, tako se nekako i osjecam. Ili su tehnoloska dostignuca, internet, youtube, pruzila mogucnost da mogu da biram, a kad covjek ima izbor gubi se u njemu. Dosta vala i mene. Ljeto je na pocetku svom...

D- day

Hoce li sunce ikad zasjat u ovom gradu kako treba ? Legendarna je recenica, legendarnog Slobodana Aligrudica, oca u Sjecas li se Dolly Bel, ciju poruku preuzimam da opisem vrijeme i sebe u vremenu. Posrano.
Juni je sesti, a sunca vidio nisam ni na goblenu. Gdje je ljeto? Barem nagovjestaj istog? Uzas zivi, ma kakav D-day, ovo je katastrofa cesca. Sve nesto mislim da napisem, neko dogadjaj, detalj, sekvencu zivotnu, a sta imam da kazem? Danas je kisa padala, danas je oblacno, danas je prohladno, danas sam nosio jaknu (i sutra cu) danas je bilo oko 15 stepeni celizijusa, danas...sad bi zafijario ovu tastaturu (laptop) kroz poluotvorena balkonska vrata i zapuco s pasosem, obucen u donji dio trenerke i majcu dugih rukava purpurno tamne boje, negdje prema, ma ne znam ni sam gdje, mozda na jug, samo sto dalje od ove klimatske kloake.

Nije mi svjedno. Na evropskom sam kontinentu proveo blizu tri sedmice, vratio se na obalu pacificku prije tri i jos uvijek u sebi nosim toplinu neuobicajeno suncanog maja. Nosim toplinu koja ce, po svemu sudeci, jos dugo ostati u meni ne samo kao sjecanje, metaforicki, vec nesto sto mi treba u narednim danima, jer prognoza je vise nego porazavajuca. Oblacno i bez nagovjestaja suncanih dana.
 I ne volim ovaj grad. Ne samo zbog klime, ona je samo dio sto me tisti, ne volim ta pretjerivanja i vjecito trazenje potvrde da treba da budem zadovoljan, ako vec nisam sretan, sto zivim ovdje. Ne volim jer ga dizu u nebesa, na pijedestal mocnih gradova svijeta, a da druge nisu ni vidjeli, a kamoli osjetili  U junu mjesecu hodam ko mumija, obucen kao da je jesen duboka i sta sad, da mu se divim?

Yoga mi zato dobro dodje. Nekako sam uspio da je uguram, bez vece prisilie ili moranja, na svoj kalendar dnevni. Sto je najvaznije, ne osjecam se obavezan, kad zazelim, pristupim vjezbama, odredjenim pozama,  obnovim celije, budem energicniji, zasvijetilim cak. Vjerovatno sto sam veceras bio na jednoj od seansi, razvlacio se ko balerina na strunjaci, borio se sa ravotezom, osjecam da mogu preko tastature preci sa par rimisli pretvorenih u recenice. I to je dovoljno za veceras, dovoljno receno da moj D-day, jun sesti , ne bude poraz vec iskustvo vise pred bitku sto slijedi. Jao, jest neko puno fimova gledo...