Thursday 23 August 2012

Muci me...

Sinoc sam vadio zub, kutnjak, muka ziva. Danas sam krepan, razvaljen, vilicu ne osjecam. Kao za inat, citav mi je cetvrtak nekako ubrzan, puno toga se trebalo obaviti, a tijelo i mozak nikako da uhvate tempo. Uspio sam ipak nesto, i sada, uvaljen u fotelju  ispred laptopa, sjedim iscrpljen kao vlazna krpa nemarno okacena o rucku vrata sudopera.
Podizem pogled. Obucen u sivkasti sorc sa neznatnim,  naradzanstim detaljima i smedju majcu kratkih rukava, koju neobicno rado volim da nosim,  hvatam zadnje zrake sunca dana sto nestaje. Jutro je bilo oblacno sa kratkotrajnom kisom, u medjuvremenu, proljepsalo se na moju srecu i radost, tako da sada uzivam u magicnoj toplini sto kroz odskrinuta balknoska vrata u sobu mi ulazi i blago pomjera teske zastore. Ljeto jos uvijek traje.

Muce me zadnji dani. Muce me razmisljanja. Covjek u sebi uvijek nosi pitanja koja sve treba procesuirati, a vremena nema ili jednostavno, ne zeli. Onda ona dodju sama, nenajavljena, i pocnu te salijetati, muciti.  I to je ono sto mi smeta, sto sam zarobljen ponekad i nemam odgovor,  protudar,  izuzev da se bacim na meditaciju, disajne vjezbe ili net pisanje. I kad te takva razmisljanja drze odredjeno vrijeme samo se negativan niz dogadjanja dnevnih nastavalja kao sto je i bio moj sinocnji odlazak kod zubara, jer da nije tako, ne bi mi tesko pao. A pao mi je  tesko.

Davno sam trebao vaditi kutnjak, medjutim, tipicno za ljude naseg kraja, dok mi se nista ne desi, ne treba da uradim, ne treba da mislim . U medjuvremenu, kutnjak se upalio, poceli su nesnosni bolovi, i morao sam da zakazem za vadjenje i dalju proceduru.
Ali, ima i druga strana, koju pokusavam da shvatim (ili potisnem) i ona mi slabo ide. Jos uvijek, i evo me vec u cetrdestim, jos uvijek, gledam idealisticki na svijet u i oko sebe. I to me muci. Kako taj svije da promijenim? Imam veliki respekt, neogranicen,  prema humanim znanostima, socijalnim ustanovama, zdravstvenom osoblju, medicini, doktorima, svemu sto pomaze covjeku, poboljsanju njegova zdravlja, tijlela i duha, klanjam im se i dizem ih u nebesa.
I onda se uvijek nadjem sokiran cinjenicom koliko te oderu zubari (mada znam da ce me oderat) i to pod krinkom da ti pomazu (sto ustvari i rade, jer nemas izbor) i dalje mi tesko bude da prihvatim cinjenicu da vadjenje zuba, laboratorijski rad, ugradnja mosta (umjetnog zuba) kosta $ 3500 ?!  I dalje mi tesko pada da me tretiraju kao kupca, a ne pacijenta, a ako me i za takvim smatraju neka to bude ljudski, otvoreno, a ne zakulisano, zavuceno, sa vjestackim osmijehom koji ne silazi sa lica. Vise ne znam ni koga da osudjem, (ako treba, mada znam da ne treba) sebe, kucni odgoj, drustvo u kome sam odrastao, koje me je ucilo tom nekom, socio-utopistickom pogledu na zivot , a koji ne postoji. Ne postoji !
I nije sad pitanje novca, osiguranje ce mi pokriti 80%, vec je pitanje u meni vise humanitarno, nemaju svi ljudi osiguranje. Gdje je nestala ideja ravnopravnosti socijalne. Halo, Che Geuvara, sta cemo sa njima?

Sad me muci i vilica, fizicki, i to dobro, valjda sam se previse uzbudio, pa zaboravio da mi je rana od sinoc jos uvijek bolna. I jos me nesto muci. Kad vidim male pse obucene u modne haljinice, ciji se vlasnici po ponasanju i izgledu ne razlikuju puno od njih samih. A ovdje ih ima koliko hoces. E to mi stvarno na jetru ide. Gadi mi se ta,  novopecena, umjetna elita, to plitko oponasanje, statusni simboli i drustvene ljestvice. Ako su oni elita, kakva je onda definicija snobizma?








No comments: