Elvis

Misli me vode prema Partizanu, jednom od klubova (nazovi ga disco ili nocni), tadasnje Tuzle. Tacnije, sportsko drustvo ili zgrada u kojoj su se odrzavale razne kuturno-sportske priredbe omladine socijalizma, nosila je to ime slobodarsko, a u sklopu njenom nalazio se i istoimeni klub. U kuloarima tinejdzerskim slovio je kao rockerski ili sto bi danas rekli, underground.

Partizan je bio skroman kao i vrijeme u kome smo odrastali. Sama sala, gdje se pustala muzika i poneki koncert odrzavao, uvijek je krcata bila i zagusljiva do granica izdrzljivosti. Mix-pult, platneni ekran i disco kugle sto svjetlost prigusenu odbijaju, cjelokupan inventar bio je.
Izvan sale, nezaobilazna garderoba i naslonjeni muzjak na isaranom zidu sto se upucava curama koje su za trenutak od duhanskog dima pobjegle. Uz stepenice, kad se krene na gornji sprat, cekao te miomiris wc-a sto nagriza nepce i siroki sank-bar sa standardnom ekipom lokalnih mangupa kojih muzika bas i nije zanimala. To je bio Partizan.

Nekako u to vrijeme na sceni se pojavise bandovi sto imidzom i lirikom razbise standardnu rock formu i socijalne tabue. Izgledali su cudno, obuceni u demodirane, karirane, gastarbajterske sakoe, imali su cudna imena i jos cudnije frizure. Izgledali su kao raja s kojom se druzis, a pjevali su jezikom kojim se ti svakodnevno sluzis. Neko ih je prozvao slucajno ili s namjerom, novi primitivci.

Primitivci su posjetili i nas. Vijest se brzo siri gradom, veceras u Partizanu, Elvis svira. Nije Presley, a kamoli tamo neki drugi stranac, vec je nase gore list, preziva se, J. Kurtovich.
Na koncert smo dosli ja i prijatelj moj. Dva golobrada tinejdzera u spenser, antilop cipelama, izlizanim, teksas jaknama i malo duze kose. Dva radoznala djecaka slicnih interesa i zeljni zive svirke. Da prica ima autenticnost pravu svoga cu prijatelja nazvati D. Steta bi bilo da zaborav prekrije sjecanje.
Predgrupa je bio Hidrant, legendarni tuzlanski band, i moj se prijatelj otuznim cinio. Mogao sam osjetiti povrijedjenu sujetu djecacku , jer te se je noci na bini mjesta i za njega trebalo naci. Da, moj drug D, sa basom u rukama i adrenalinom adoloscenta u venama, te je noci trebao biti predgrupa Elvis J. Kurtovicha. Ali, cudni su putevi tinejdzerski. Ne znam sta je ustvari i bilo, nesporazum mozda ili je garant management bio los. Kakogod, sto nije sudjeno, nije moglo ni da se desi.

Svirku Elvisa i ne pamtim bas dobro. Sjecam se dobro pjevaca, Rizo, kako pozdravlja raju iz Skojevske i tihog, ljepuskastog, gitariste, Ricl Drazena, koji ce ubrzo Elvisa zamijeniti Jabukom sto su je crvenom zvali i iznenada izgubiti svoj mlad zivot u saobracajnoj nesreci , tamo negdje, nize Jablanice.
Mada i nisam nesto bio u tom fazonu new primitivizma, Elvis je bio unikatni muzicki proizvod jednog podneblje i jedne generacije. Bili su podcijenjeni, ili mozda neozbiljno shvaceni, nikad veliku slavu stekli, uvijek ostali raja, spremni za jednostavnu svirku i neobavezno zezanje. Isto kao i te noci , jednog davnog decembra, u zagusljivoj sali Partizana. Godina je proslo dvadeset i pet.

Javna kupatila

Mozda, mozda

Spoon

Spoon je indie band iz Texas-a, a sinoc je bila nedjelja. Intrigantno, zar ne? Ovakvog uvoda ni Agatha Christi se postidjela ne bi.

Naime, prijatelj moj, Kanadjanin pravi, Vancouverite rodjeni, prezimena anglosaksonskog i humora prihvatljivog, za koncert me njihov racuna. Spoon je veceras u nasem gradu. Gle, Kanadjanin, divnog li cuda zar i takvi ovdje postoje, pitam samoga sebe? Postoje, postoje cak i mene, namrgodjenog Balkanoida oscilatornih raspolozenja i visoka cela , prijateljem svojim zovu. Brz telefonski razgovor, jos brzi odgovor. Idem.

Nisam bas i neki fan doticnog banda, sve mi je te previse mlako, ali, eto, izlazak je nedeljni zasto ga ne upotpuniti. Kao pravi muzjak slavenski, ostavljam zenu kod kuce, a ja odoh u noc neonsku. Ionako nece da ide sa mnom nigdje, garant sam joj dosadan svojom svakodnevnom pricom, zna sve moje folove i provale, pa je ovo nacin da se i malo odmori od mene.
I bas ko u inat danas sam naletio na neki clanak (vazda mene gluposti internetske pronadju) koji kaze da ako si u braku 50 godina, dnevno progovoris sa supruznikom dva do tri minuta. Ko biva, sve ste vec rekli jedan drugom za te godine tako da vec znate napamet ko sta misli, a kamoli jos da pricate o necemu drugom.
I pravo se ja sad zabrinu. Em zena ne razgovara sa mnom pola minute dnevno, em me pusta na koncerete samog, em ne kontrolise kakve sve gluposti po netu valjam, em me trpi i sutke klima glavom na sve moje nervoze i nezadovoljstva. Tito dragi, sta me tek ceka za pedestogodisnjicu braka? Vostane figure Madam Tussaude i prikljucak za internet? Joj, jest' me krenulo pozitivno razmisljanje.

Evo, nas na koncertu. Samo sto poceo nije. Smirili smo par piva i zavalili se u zadnje redove sale koja vise lici na teatralnu pozornicu nego rock binu (pa bina i pozornica je jedno te isto, zar ne? Jebu te sinonimi, ha? Autor teksta samo-zakljucuje).
Ima kao i nekih predgrupa. Nikako mi ne leze. Sve je to nesto eksperimentalno, melankonlicno, sporo, otuzno. Smor zivi.
Nisam u moodu za takvo sto, treba mi sirova energije, gitaristicki napad, pulsiranje basa, prodornost vokala. Hocu PJ Harvey!
Druga po redu predgrupa je toliko otegla da sam mislio da su Spoon vec odsvirali svoje. I jos sam prijatelja svog totalno pitanjima zbunio, rekavsi u vise navrata, hajmo odavde, vidis da je koncert gotov.
Dosli su i Spoon na red, ali, ja sam vec bio gladan, umoran, oci su mi se sklapale i skoro zaspah stojeci. Nisu oni los band, ali, fakat, neke grupe nemaju tu snagu zivog nastupa. Vise sam zijevao nego bila kakav drugi osjecaj u sebi imao i jedva cekao da se koncert zavrsi. Eto, kako mi je zanimljivo bilo.

Da se nije nesto desilo sa mnom ili unutar mene? Da me nije onaj clanak poremetio? Preispitivanje? Sa partnerom zivotnim razgovaras efektivno samo dva, tri minuta dnevno? Ima li tu doza istine ili suplja prica novinarska pronalazi u eteru ovakve zrtve kao sto sam ja?
Vala od sad samo citam vremensku prognozu i rezultate engleske fudbalske lige. Navukli su me, djubrad elektronska, ko oni trac-magazini ispred kase u supermarketima. Htio ili ne, moras barem pogled da skrenes i naslove procitas. Misija je uspjesno zavrsena. Postajem dio mejnstrima :Britney Spears nalemala novog momka, Jessica Simpson bez sminke, Tiger Woods se vratio na teren i ubacio pobjednicki od prve. O golfu se ovdje raspravlja...

Brko

Sloboda ili nista

Oni sto dolaze za nama

Petak se blizi kraju, vani je predivan suncan dan, lokalne planine savijaju se pod snijeznim pokrivacem sto nepozvan dodje. Malo se prohladnim cini.
Sve mi se nesto po mislima vrte stihovi legendarnih Puljezana, stihovi, sada vec nekog davnog vremena, cija je poruka aktuelnija vise nego ikada. Isli bi nesto kao ovako:"...oni sto dolaze za nama imat' ce WC-e i u WC-u televiziju, putem kucnog kompjutera sklapat ce prijateljstva. Oni sto dolaze za nama imat' ce sterilizirane osjecaje bez klica?!...".
Vizionarstvo ili jednostavno tekst sto pronalazi mjesto svoje jednog petka mjeseca proljetnog sto tek zapocinje. Mislim da znam odgovor.


Citam sinoc clanak na sarajevo-x, u vezi tehnoloskih dostignuca, modernih vidova i mreza komuniciranja (facebook, e-mail, mobilni telefon...). Elem, ljudi cesce putem istih "idu na sijelo", kafenisu, odrazavaju prijateljstvo i rodbinske veze nego face to face. Pa dobro, to je posast elektronskog doba. Sta cemo sad?
Uglavnom, istrazivanja pokazuju da vecina ljudi danas, da ne postoje ove stranice sa "drustvenim umrezavanjem" rijetko bi se culi s rodbinom/prijateljima, a kamoli veze odrzavali.
I sad pitanje meni brzinom munje hita. Da li je poplavom ovih tehnoloskih dostignuca doslo do veceg zblizavanja ili totalnog otudjenja? Da li onaj, koji je po svojoj prirodi asocijalan, ovim vidom komunikacije pronalazi sebe ili, onaj, cija je narav socijalna sama po sebi, svoj drustveni zivot samo nadogradjuje? Da li je lakse napisati nesto preko neta nego reci lice u lice? Da li su to mozda oni sterilizirani osjecaji bez klica sto u misli su mi navratile?

Kako to biva, bolje od samog clanka su komentari citaoca, koje uvijek sa sirokim osmijehom i zadovoljstvom citam. Vow populi, neukroceni duh nacije i zdrave zajebancije:" A mozes li ti komsinici stavit' u ruku preko Facebooka?". Narod se pita.
Zima se vratila, nemir je u meni, vikend zapocinje. Oni sto dolaze za nama imat ce barem priliku da odu sutra na skijanje...