Iznenadi me

Ko je kriv?

Ko je kriv sto je vec druga polovina aprila, a zima jos uvijek traje?  Vec sam sest mjeseci umotan u debele jakne, carape i cizme, umoran sam, kise mi je preko glave. Gdje je to toplo vrijeme, nestat ce mi behar sa drveca , proljeca budjenje. Ko je kriv sto nisam ove godine bio na skijanju, mada sam zelio zarko, a sada kukam sto proljece jos nije ugrijalo kako treba,  i jos gore,  ne znam kada ce. Mogu da krivim, tsunami, havariju nuklearnu i pomjeranje zemlje, ali necu.  Ko je kriv sto sam se sinoc prejeo (po starom dobrom obicaju), i svu noc,  ko nasukani se camac po krevetu prevrtao. Danas mi je muka, neispavan sam i tesko se krecem. Ko je kriv? Oci moje gladne, petak aprilske veceri i izobilje masne hrane. Pretpostavljam.

Sinoc, pozvao me prijatelj, Kanadjanin pravi,  na veceru, bbq i druzenje neobavezno. Poceo je hockey  play-off, a to ovdje prati svi:  starosjedioci i oni koji su dosli poslije njih, mlado i staro, kljakavo i sportsko, oni koji se razumiju  pravo i oni koji  apsolutno pojma nemaju. Samo nek se navija za klub, za ponos grada.
Skupilo se nas dvadeset i vise, nagurali se ispred televizora, sa punim tanjirima, supljom pricom i picem u znojavim rukama. Na trenutke, napeto je bilo ko u canifi, na kraju, nasi pobjedise tijesno. Urlik zadovoljstva prozima sobu, atmosfera radosna,  a meni svejedno je.  Ko je kriv sto ne kontam hokej niti cu ga ikad skontat u sustini? Mozda korijeni juznoslavenski, univerzalne psovke,  filmske drame, fudbaleri i slicice. Sta mozda? Nema druge...

Suoni dalle ombre oltre

Na putu

Sinoc sam gledao Na Putu, posljednji film bosansko-hercegovacke reziserke, Jasmile Zbanic. Svidio mi se, i vjerovatno cu ga uskoro pogledati ponovo, jer kod mene mozak radi na principu pohranjivanja detalja i uskrsnuca istih kad pogodno vrijeme za to se ukaze. Zasto je to tako, jos nisam skontao, ubi me neizdrz. Uglavnom, moracu jos jednom proci kroz film, kako bi mi mozak mogao safatati skrivenosti sto nisam  prvi put uspio upratiti.

Zanrovski, film je drama, ali, (barem kod mene) to ne igra presudnu ulogu. Detalji su ti sto odlucuju, sve ostalo kako poredas domine u glavi. Svijet te filma pogodi u sridu ili ostavi ravnodusnim. Sjeda direktno na utrobu, uznemiri ili jednostavno, nakon gledanja zaboravis. Nema tu pretjerane filozofije.
Ono sto primjecujem kod Jasmile u njenim filmovima su (sto sam  osjetio i u Grbavici) kadrovi sto traju. Mocni, emotivni do srzi. Na momente bas iznenadjuje. Uzet cu samo nekoliko primjera: kadar jezera, kamera polako klizi, hvata prirodnu ljepotu zemlje, koju obicno ne primjecujes ili ne obracas paznju kada si zauzet obavezama zivotnim.  Kadar kada muskarac uci, mada ne razumijes rijeci arapske, melodija glasa pod kozu se uvlaci, osjecas toplinu, postovanje. Kadar kada zene na mostu, pod blagim utjecajem alkohola i sjete,  razgovaraju o dobu ratnog odrastanja, kada se prigusena svijetla grada odbijaju od povrsinu rijeke, za koju znas da po danu ne izgleda tako lijepo,  ali kamera, noc i igra svijetla prosjecno pretvaraju u nesto za pamcenje. Kadar stoji, zelis da se uhvatis, naslonis na zeljeznu konstrukciju mosta, promatras cutke grad i titraje svijetlosti u daljini.

 Dobro osmisljen film. Takodjer, iznenadjen sam ugodno sto su glavni akteri filma (ili sto bi uceni ljudi rekli, protagonisti), glumacki par iz Hrvatske, koji su  odlicno odradili (osjetili) ulogu mladog ljubavnog para danasnje Bosne, a samim time doprinjeli nekom univerzalnom osjecaju da duhovno preisiptivanje lezi u svima nama, bez obzira na porijeklo, ubjedjenja i prebivaliste.

Look inside...

Paralelni svijetovi

Subota je, vrijeme ko rinaka, meni se ne radi nista. Odgledao sam Chelsea-Wigan, nazvao telefonom stari kraj (u pripovjetkama znan kao zavicaj), iznervirao se, po obicaju, blago. Neispijena kafa jutarnja ispred mene na pola soljice stoji, uskoro ce vijesti na BBC-ju, sagnuti reporteri u pancirnim prslucima, humana zastita naroda,  tomahawk rakete i ostala demokratska sredstava ubjedjivanja. Praznina je u meni.
A zasto je tako? E, pa reci cu. Sinoc citam clanak na netu sarajevskog univerzitetskog profesora, dva zivota po cijeni jednog, o fenomenu imigracije ljudi zrele dobi. Covjek jednostavno, bez unosenja emocija, logicnim razmisljanjem, profesorski precizno, lingvisticki maestralno,  poredi, vaga , ukazuje. Imigracijom se sve oko i u tebi promjeni: prostor, ljudi, vrijeme. Pocinjes da zivis dva zivota.
 
I tako, po ko zna koji put , nadjem dio sebe u prici. Nikad nisam napustio (mislima) stari zivot, nikad u potpunosto prihvatio novi. Mucim se. Jer, koji mi kurac treba da pisem na svom jeziku, a vec vise od deset godina zivim na engleskom govornom podrucuju? Ko to mene slusa, cita? Kanadjani? Sta ce mi facebook account da budem u kontaktu sa ljudima koji me pamte kakav sam bio i koje ja nosim u mislima onakve kakvi su bili. Gdje su godine izmedju? Mene vise nema tamo i nisam prosao promjene koji su prosli oni niti su oni prosli ono kroz sta sam ja prosao i prolazim jos uvijek. Sta ce mi taj bestjelesni dodir, virtualni svijet, socijalna mreza, gdje ce me se neko sjetiti samo kada ga elektronska poruka podsjeti da je meni sutra rodjendan i da bi bilo lijepo cestitati. Sta ce mi sve to? Moje je vrijeme stalo onog trenutka kada sam otisao i taj je zivot trajno fiksiran u mom sjecanju. Sada zivim dva zivota. Nesto kao paralelni svijetovi koje pokusavas da spojis u jedan i nikako ti ne ide. I ne znas da li je do tebe ili to jednostavno tako je. Sta bi na sve ovo rekao Darwin? Prilagodi se sredini i opstat ces.
Eh, moj Charlie. Ovo ti je prokletstvo imigracije zrelih godina zivota.  Oba se zivota, prethodni i sadasnji,  ometaju, preplicu. Ne mozes da zaboravis stari, a ovaj te drugi mezeti ko suhoparna obecanja lokalnih politicara koji te uvjeravaju da ce s njima, napokon, krenuti na bolje. Sav si u vakumu,  hermeticki povucen, a zelis sto vise novom svijetu da se otvoris. Zapocinjes razgovor recenicom,  in my former country, pokusavas da budes zanimljiv sugovornicima, da im ukazes kako negdje drugdje neko drugi zivi i razmislja drugacije. I tu stanes.

Ljude, generalno, tvoja prica  ne zanima. Nije ih briga. Ovdje, a i tamo. I ja ih razumijem. Jer, sto bi rekao i sam autor clanka, ciji cu link sa tekstom ostaviti (mada znam da ce rijetko ko procitati do kraja), kada navratim u stari kraj, ionako niko ne pokazuje znatizelju, a kamoli brigu u vezi sa mojim novim zivotom. Jednostavno, iz prakticnih razloga, vi ste za njih nestali.
http://www.6yka.com/bosanacamerika

Gori