Ponedjeljak je zadnji u mjesecu

Vikend je prosao ugodno. Vrijeme suncano, toplo, idealno za setnju, odlazak vani, bijeg od rutine.
Jucer, na svom putu stazama urbanim, posmatram zivotinje razne, sto nehajno plove na obliznjem jezeru: patke, guske, labudove bijele... Lijepo im je.
Kad, iznenada, ispred mene izleti nezgrapan stanovnik obliznjeg gaja, bandit sa prirodnom maskom na licu. Rakun.
Zaustavljam se i propustam ga. Vozi jarane, prednost imas. Divlja je to zivotinja i iako izgleda simpaticno, sa njima se ne salim.
Razidjosmo se u miru. Svako na svoju stranu. Ja prema obali okeana, a on do kante za smece.


Nekako mi zao , sjetan sam cak, sto je zadnji dan u mjesecu augustu. Ljeto bi kao , po nasem nametnutom uvjerenju, trebalo biti svrseno. Zavrsetak ili kraj mi uvijek tuzno zvuci.
Necu da razmisljam tako. Samo cu mahnut nevidljivo rukom u znak zahvalnosti na ugodne dane i nasmijati se blago. Auguste, do vidjenja do sljedece godine.

Bye bye Johnny

Wisdom Tooth

Vratih se od zubara. Zaplatio je umnjak. Kakvo lijepo ime za zub koji ne sluzi nicemu, zar ne?
Muti mi se u glavi, ne mogu usta da otvorim, gutam pljuvacku s mukom, vata uglavljena u svjezu ranu, vilicu mi cini duplom. Kad ce prestat moje muke stomatoloske?

Imao sam zakazano za nesto drugo. Barem sam tako mislio, kontam, sad ce mi nesto oko korijenskih kanala ceprkati, kad ono, mogli smo umanjak da ti izvadimo. Nije komplikovano. Hajde onda, kako vi kazete, kad sam vec dosao. Vadi.
Namjeste me u stolici, par uboda iglom sto smiruju zivac zubni, klijesta u zraku, zatvaram oci, mrak, blagi trzaj u desno. Umnjace, zbogom.
Pitaju , zelim li ga sacuvati? Ne, odgovor je moj. Sta ce mi zub? Jest da je umnjak ali garant necu nista pametniji biti.

Sad sam ogladnio, kafa mi se pije takodjer. Utrnuce vilice popusta, nelagodu u ustima osjecam. Dolazi druga faza. Povratak zubala u normalno stanje. A to zna da boli.
Vecer pocinje polako da pada...

Ljeto mi se vraca

Nakon dvije sedmice promjenjljivog vremena, sunce se vraca na obalu Pacifika. Prognoza kaze, naredni su dani slicni. August jos zadnju rijec rekao nije, majce kratkih rukava jos uvijek nose se. Ljeto, ponovo, sa nama je.

Malo sam usporio sa fizickim aktivnostima zbog vremena, a i mrsko mi nesto. Lijenost, dosada, rutina, ne bih znao reci. Dodatno, neka me slabost safatala zadnjih dana, tezina u plucima, glavi, hoce na prehladu , tako da se sada ko prebijena vreca bezvoljnosti po sobi vucem. Prilazim balkonskim vratima, otvaram ih sporo, sunceve zrake prodiru kroz odskrinute zastore. To mi treba. Odmah se osjecam bolje.

Izlazim na balkon, toplo je, ne pretjerano vruce. Priguseno se cuje saobracaj u daljini, grad se prostire koliko ti oku drago. Namjestam stolicu, gnijezdim se ko macak sneni. Pogledom prelazim preko cvijeca, blagi se vjetar igra liscem suhim. Zatvaram oci, toplina me miluje po svjeze obijanom licu, mirise ruzmarin u saksiji. Neka ljeta...

Ovo malo duse...

Mladost rasirenih krila

40 years ago...