Friday, 30 December 2011
Jutro
Petak je poslije podne, oblacno, krmeljavo, skorog poboljsanja nema na vidiku. Kod kuce sam, dnevna kupovina obavljena, miris tople kafe siri se pored laptopa . Blago pogrbljen, sjedim na kaucu dnevne sobe, osluskujem dan. U toku je generalno ciscenje stana, usisivanje, glancanje, poliranje, ma sve ono sto te nervira, ali moras da uradis , sredis, jer su dani slobodni, neradni i kad ces ako ne sad. Zar ne ?
Ne ucestvujem u ovoj dobrovoljnoj obiteljskoj radnoj akciji, nekako smo uloge podijelili, najvaznije je da ne smetamo jedan drugom niti da ne negodujemo. Pricamo sebi u bradu.
Pa sta onda radim? Gledam filmove zaboravljene, utapam sarme kisele (iako ih ne smijem jesti) i razmisljam o rezolucijama novogodisnjim koje nikad zazivjeti nece. Prava predpraznicna atmosfera.
Zadnje dane ne radim. Korisitim blagodet datu da sam sto vise fizicki aktivan. Trcim ili sto bi nasi profesori fiskulture rekli, u zdravom tijelu zdrav duh. Kod mene se bas ni duh ni tijelo ne mogu pohvaliti da im je sve potaman, tako da se trudim da mi trcanje udje u dnevni red, navika, nesto neobavezno, nesto na sta ne treba da mislim i ne radim sa prisilom. Nekada mi je tesko, nekada mi godi, nekada skoro izdahnem, nekada se osjecam pun energije i to je ono sto me tjera dalje.
Dodatno, uzimam casove yoge. Tacnije, ispitujem koje mi vjezbe odgovaraju, a koje ne i koji mi instruktor navise lezi. Generalno, nisam ljubitelj yoge. Misljenja sam da je sve to sugestivno, da se sve nalazi u glavi i da je ce ti biti onako kako se osjecas i da nema druge. Tako da yogu vjezbam i na svoju ruku, uglavnom radi poboljsanja fleksibilnosti, pravilnog disanja i otklanjane negativnih misli kad me nepozvane posjete. E, posto sam u fazi yoge, red je da i prikladan sound prati moje disajne vjezbe. Sto ce reci, zavucem se u sobu, zaklopim oci, nabijem slusalice na glavusu i opletem po Tangerine Dream i Vangelis, pa da gdje me odvedu. Ohmmmm...
Ma nesto sam drugo htio reci. O jutru, da o jutru, ali ne o pocetku dana, vec o filmu. Kako sada covjek ima mogucnost , bez obzira gdje zivio, da svasta zanimljivo naidje na youtube, tako sam i ja ove praznicne dane posvetio ex-yu kinematografiji, tacnije filmovima kasnih 60-tih i ranih 70-tih. I prosto je nevjerovatno kako je to bogat kulturoloski period bio! Ne mozes da vjerujes da je jedna zemlja, socijalsticka , hajmo reci, zaostala za ostatkom zapadne Evrope, imala tako mocnu kinematografiju, plejadu nadarenih rezisera koji su , bez kompleksa, stvarali djela (i istoriju) koja su i dan danas neprevazidjena.
I tako sam zaredao: " Kad Budem Mrtav i Beo", Zike Pavlovica, "Tri", Ace Petrovica i sinoc, "Jutro", Purise Djordjevica.
Pravo su me rasturili i podsjetili da filmski izraz ne poznaje granice, formu ni godine. I kad te tako filmovi pomjere iz ucmalosti zapadnjacke letargije, ni yoga ne pomaze. Da ne potonem u razmisljanja bez dna, poslije sam odgledao, sebi za dusu i da se vratim cvrsto na zemlju, Ice Age i dvije epizode Seinfelda. Evo me, sad sam malo bolje. Sretna i bericetna godina vam Nova.
Ne ucestvujem u ovoj dobrovoljnoj obiteljskoj radnoj akciji, nekako smo uloge podijelili, najvaznije je da ne smetamo jedan drugom niti da ne negodujemo. Pricamo sebi u bradu.
Pa sta onda radim? Gledam filmove zaboravljene, utapam sarme kisele (iako ih ne smijem jesti) i razmisljam o rezolucijama novogodisnjim koje nikad zazivjeti nece. Prava predpraznicna atmosfera.
Zadnje dane ne radim. Korisitim blagodet datu da sam sto vise fizicki aktivan. Trcim ili sto bi nasi profesori fiskulture rekli, u zdravom tijelu zdrav duh. Kod mene se bas ni duh ni tijelo ne mogu pohvaliti da im je sve potaman, tako da se trudim da mi trcanje udje u dnevni red, navika, nesto neobavezno, nesto na sta ne treba da mislim i ne radim sa prisilom. Nekada mi je tesko, nekada mi godi, nekada skoro izdahnem, nekada se osjecam pun energije i to je ono sto me tjera dalje.
Dodatno, uzimam casove yoge. Tacnije, ispitujem koje mi vjezbe odgovaraju, a koje ne i koji mi instruktor navise lezi. Generalno, nisam ljubitelj yoge. Misljenja sam da je sve to sugestivno, da se sve nalazi u glavi i da je ce ti biti onako kako se osjecas i da nema druge. Tako da yogu vjezbam i na svoju ruku, uglavnom radi poboljsanja fleksibilnosti, pravilnog disanja i otklanjane negativnih misli kad me nepozvane posjete. E, posto sam u fazi yoge, red je da i prikladan sound prati moje disajne vjezbe. Sto ce reci, zavucem se u sobu, zaklopim oci, nabijem slusalice na glavusu i opletem po Tangerine Dream i Vangelis, pa da gdje me odvedu. Ohmmmm...
Ma nesto sam drugo htio reci. O jutru, da o jutru, ali ne o pocetku dana, vec o filmu. Kako sada covjek ima mogucnost , bez obzira gdje zivio, da svasta zanimljivo naidje na youtube, tako sam i ja ove praznicne dane posvetio ex-yu kinematografiji, tacnije filmovima kasnih 60-tih i ranih 70-tih. I prosto je nevjerovatno kako je to bogat kulturoloski period bio! Ne mozes da vjerujes da je jedna zemlja, socijalsticka , hajmo reci, zaostala za ostatkom zapadne Evrope, imala tako mocnu kinematografiju, plejadu nadarenih rezisera koji su , bez kompleksa, stvarali djela (i istoriju) koja su i dan danas neprevazidjena.
I tako sam zaredao: " Kad Budem Mrtav i Beo", Zike Pavlovica, "Tri", Ace Petrovica i sinoc, "Jutro", Purise Djordjevica.
Pravo su me rasturili i podsjetili da filmski izraz ne poznaje granice, formu ni godine. I kad te tako filmovi pomjere iz ucmalosti zapadnjacke letargije, ni yoga ne pomaze. Da ne potonem u razmisljanja bez dna, poslije sam odgledao, sebi za dusu i da se vratim cvrsto na zemlju, Ice Age i dvije epizode Seinfelda. Evo me, sad sam malo bolje. Sretna i bericetna godina vam Nova.
Wednesday, 28 December 2011
Tuesday, 27 December 2011
Just another year....
Ovo bi trebalo da bude nesto kao rekapitualcija godine na izmaku, ali, nista od toga. Kontam nesto, ono sto sam imao za reci u proteklim mjesecima, rekao sam, a za ostale, trivijalne stvari, sigurno cu se ponovljati, nesvjesno biti dosadan sebi i povremenim posjetiocima ove stranice, bloga, kojem je danas, rodjendan, godina peta.
Tu mogu da napravim neku retrospektivu, i vratim se na pocetak. U to vrijeme, koje opet nije tako davno, blog je bio jedan od novi vid, mreza povezivanja, izmjene rijeci i druzenja. Saznanje da te neko cita i pozitivne komentare o tvom stilu izrazavanjam ima, daje ti volju da nastavis dalje. Medjutim, bez nekog odredjenog plana ili strategije, covjek se zasiti, obeshrabri, ulazi u rutinu, nema novih ideja, zeljan je promjene. Ovo se nepisano pravilo moze primjeniti ili sto bi uceni ljudi rekli, aplicirati, u sve zivotne sfere: skola, posao, brak, veza, prebivaliste...
Sto ce reci treba mi promjena. Problem je sto nema pravu sliku sta da cinim s blogom, da li da ga ugasim ili jednostavno pustim da pluta beskrajem virtualnog svijeta, pa kad mi dodje da napisem sta, zabiljezim zapazanja, bez vece obaveze, da to i ucinim. Cinjenica je da sam lijen, da ne vjerujem dovoljno u sebe, i da nisam dovoljno istrazio blog zajednicu i mogucnosti potencijalne sto spomenuti svijet pruza, svijet ljudi koji su vicni peru, koji proizvode recenice i zive bez veceg stresa, od pisanja.
Mozda je problem sto ne pisem na engleskom, samim time, citalalcka publika je suzena na maternji jezik, kojim se, ruku na srce, najbolje sluzim, mislim i pisem. Svega pomalo ima tako da se ne zalim vec samo naglas razmisljam.
Ali, sta cu sa godinom sto se svome kraju blizi? U kratkim crtama, zapoceo sam renovaciju stana, nervirao se plaho i bez prestanka, ljeto je bilo kratko, sunca na skrge, hokej glavna tema u gradu, posao rutina, ne bas pretjerano zanimljivo, decembar je pun kise.
Poceo sam vise paznje obracati na zdravlje, pritisak me visi muci, promjenio sam ishranu, fizicki sam aktivniji. Ponekad odem na jogu, ponekad trcim, i dalje razmisljam puno i to je ono sto me muci. Sve navedeno covjek moze da izmjeni, ali ono sto nosis u glavi , misli , kako ih slazes ili se postavljas prema njima, uticu na tvoje sveobuhvatno stanje, cine te onim sto zadovoljnim sretnim, tjeskoban , duhom jak ili narusenog zdravlja. Sto ce reci, njih je najteze izmjeniti. Zato, pamet u glavu, kazem glasno sebi i drugima.
Ostakih zanimljivosti nema, izuzev sto mi je sinoc bila godisnjica braka, sto smo isli na veceru zajedno, sto sam se sredio, da bracnom suputniku izgledam, atrativan, zanimljiv, privlacan cak. Vjerovatno radi toga i postoje godisnjice, novogodisnje rezolucije, bozicni darovi, rodjendani, svetkovine razne. Biti sretan, zadovoljan onim sto imas, postivati sebe i druge, disati dan sto traje. Sve najbolje u Novog godini od mene.
Tu mogu da napravim neku retrospektivu, i vratim se na pocetak. U to vrijeme, koje opet nije tako davno, blog je bio jedan od novi vid, mreza povezivanja, izmjene rijeci i druzenja. Saznanje da te neko cita i pozitivne komentare o tvom stilu izrazavanjam ima, daje ti volju da nastavis dalje. Medjutim, bez nekog odredjenog plana ili strategije, covjek se zasiti, obeshrabri, ulazi u rutinu, nema novih ideja, zeljan je promjene. Ovo se nepisano pravilo moze primjeniti ili sto bi uceni ljudi rekli, aplicirati, u sve zivotne sfere: skola, posao, brak, veza, prebivaliste...
Sto ce reci treba mi promjena. Problem je sto nema pravu sliku sta da cinim s blogom, da li da ga ugasim ili jednostavno pustim da pluta beskrajem virtualnog svijeta, pa kad mi dodje da napisem sta, zabiljezim zapazanja, bez vece obaveze, da to i ucinim. Cinjenica je da sam lijen, da ne vjerujem dovoljno u sebe, i da nisam dovoljno istrazio blog zajednicu i mogucnosti potencijalne sto spomenuti svijet pruza, svijet ljudi koji su vicni peru, koji proizvode recenice i zive bez veceg stresa, od pisanja.
Mozda je problem sto ne pisem na engleskom, samim time, citalalcka publika je suzena na maternji jezik, kojim se, ruku na srce, najbolje sluzim, mislim i pisem. Svega pomalo ima tako da se ne zalim vec samo naglas razmisljam.
Ali, sta cu sa godinom sto se svome kraju blizi? U kratkim crtama, zapoceo sam renovaciju stana, nervirao se plaho i bez prestanka, ljeto je bilo kratko, sunca na skrge, hokej glavna tema u gradu, posao rutina, ne bas pretjerano zanimljivo, decembar je pun kise.
Poceo sam vise paznje obracati na zdravlje, pritisak me visi muci, promjenio sam ishranu, fizicki sam aktivniji. Ponekad odem na jogu, ponekad trcim, i dalje razmisljam puno i to je ono sto me muci. Sve navedeno covjek moze da izmjeni, ali ono sto nosis u glavi , misli , kako ih slazes ili se postavljas prema njima, uticu na tvoje sveobuhvatno stanje, cine te onim sto zadovoljnim sretnim, tjeskoban , duhom jak ili narusenog zdravlja. Sto ce reci, njih je najteze izmjeniti. Zato, pamet u glavu, kazem glasno sebi i drugima.
Ostakih zanimljivosti nema, izuzev sto mi je sinoc bila godisnjica braka, sto smo isli na veceru zajedno, sto sam se sredio, da bracnom suputniku izgledam, atrativan, zanimljiv, privlacan cak. Vjerovatno radi toga i postoje godisnjice, novogodisnje rezolucije, bozicni darovi, rodjendani, svetkovine razne. Biti sretan, zadovoljan onim sto imas, postivati sebe i druge, disati dan sto traje. Sve najbolje u Novog godini od mene.
Saturday, 17 December 2011
Friday, 16 December 2011
Subscribe to:
Posts (Atom)