Odlican psiholoski triler sa Jodie Foster u glavnoj ulozi. Upotpunjen dobrim soundtrackom. Preporucujem...
Monday, 28 January 2008
Sunday, 27 January 2008
Mecava
Danas sam upoznao snijeznu mecavu. Mada su najavljivali snijeg ,iznenadan nalet snijezne oluje potpuno me iznenadio i umalo me sudara kostao. Na srecu, uspio sam zadrzati kontrolu nad autom i parkirati u obliznji trzni centar.
Mecva snijezna dosla je onako kako to biva samo na filmovima. Vozis auto, muzika sa radija se cuje, opusteni razgovor se vodi. U daljini, tamnije je, ne vidi se bas puno, ali, niti ista lose se ne naslucuje.
Odjedanput, ulazis u neku drugu dimenziju. Zona sumraka. Snijeg je, ali mu se ne radujes. Vidljivost smanjena, ne vidis skoro nista. Cesta ispred tebe, gubi se. Nervoza. Auto pocinje da klizi lijevo-desno. Smanji brzinu, ne koci, ispravi volan. Sreca, nema puno ljudi iza i pored mene, pokusavam da zadrzim pribranost. Nekako vracam auto u normalu, ukocen sam, vozim kao da sam na iglama.
Priblizavam se trznom centru. Neznatna je uzvisina ispred mene. U normalnim uvjetima uopste ne bih ni primjetio, sada, osjecam, sreca mi treba vise nego ikada. Auto mi je malen, nema snazan motor, gume su mu ljetnje, a ni ja nisam neki vozac.
Uspinjem se polako. Ne smijem stati. Semafor. Crveno je ispred. Ne, samo to ne. Stao sam.
Pokusavam da krenem ponovo. Lagano na gas, ne ide. Jace na gas, ne ide. Klizim u mjestu. Panika me hvata. Zena vice:"Smiri se, idi nazad".
Vozim unazad, nema nikog iza mene Zaustavljam se ispod jednog nadvoznjaka gdje nema toliko snijega. Pokusavam jos jednom, polako na papucicu gasa, krenulo je. Uspio sam se napokon parkirati. Osjecam vlaznost znoja na ledjima. Ne volim mecave.
Eto, zamalo zavrsih ko vlak u snijegu, a Mato mi Lovrak ime nije. Narednih par sati proveo sam u trznom centru. U medjuvremenu snijeg je prestao, izaslo je sunce, putevi se poceli da tope, kuci se vratih bez problema. Nedjeljno je jutro bilo.
Mecva snijezna dosla je onako kako to biva samo na filmovima. Vozis auto, muzika sa radija se cuje, opusteni razgovor se vodi. U daljini, tamnije je, ne vidi se bas puno, ali, niti ista lose se ne naslucuje.
Odjedanput, ulazis u neku drugu dimenziju. Zona sumraka. Snijeg je, ali mu se ne radujes. Vidljivost smanjena, ne vidis skoro nista. Cesta ispred tebe, gubi se. Nervoza. Auto pocinje da klizi lijevo-desno. Smanji brzinu, ne koci, ispravi volan. Sreca, nema puno ljudi iza i pored mene, pokusavam da zadrzim pribranost. Nekako vracam auto u normalu, ukocen sam, vozim kao da sam na iglama.
Priblizavam se trznom centru. Neznatna je uzvisina ispred mene. U normalnim uvjetima uopste ne bih ni primjetio, sada, osjecam, sreca mi treba vise nego ikada. Auto mi je malen, nema snazan motor, gume su mu ljetnje, a ni ja nisam neki vozac.
Uspinjem se polako. Ne smijem stati. Semafor. Crveno je ispred. Ne, samo to ne. Stao sam.
Pokusavam da krenem ponovo. Lagano na gas, ne ide. Jace na gas, ne ide. Klizim u mjestu. Panika me hvata. Zena vice:"Smiri se, idi nazad".
Vozim unazad, nema nikog iza mene Zaustavljam se ispod jednog nadvoznjaka gdje nema toliko snijega. Pokusavam jos jednom, polako na papucicu gasa, krenulo je. Uspio sam se napokon parkirati. Osjecam vlaznost znoja na ledjima. Ne volim mecave.
Eto, zamalo zavrsih ko vlak u snijegu, a Mato mi Lovrak ime nije. Narednih par sati proveo sam u trznom centru. U medjuvremenu snijeg je prestao, izaslo je sunce, putevi se poceli da tope, kuci se vratih bez problema. Nedjeljno je jutro bilo.
Saturday, 26 January 2008
Subota je predvecer
Nista mi se ne pise. Nista zanimljivo u mislima nemam. Nista vrijedno paznje. Uostalom, zasto moram da trazim vrijednost? Ovo je virtualni svijet, ljudi slucajno navrate, ne zadrzajavu se puno, idu dalje. Vjerujem da mi paznja treba. Nesto kao ego-trip.
Gledam na preskoke po hiljaditi put "The Godfather II", slusam band The National, zena pravi neke skoljke za veceru, lagani snijeg pocinje da pada, trebao bih da se obrijem.
Cini mi se da nesto cujem? Osluskujem. Nista. Samo mi se cini. Mislim da sam preosjetljiv. Moze se razno protumaciti.
Prazan sam, a internet me opterecuje. Previse vremena online, premalo sa knjigom, partnerom, najmanje sa sobom. Samo postirem muzicke klipove, filmske inserte, rijeci mi slabo idu. Za koga da pisem? Sebe? Ko jos cita druge ljude?
Tako to biva kad se vratis sa odmora i onda ti treba odmor. Da, odmor, rijec od pet slova, a znacenja neizmjerna. Trebali bi uvesti, donjeti zakon, za sve nas imigrante, dijasporase, budalase, ljude koji misle i kad misliti ne treba, nazovi-kako-hoces, za sve nas koji, mukom zaradjene dane godisnjeg, utrosimo u posjetu kraju iz kojih dolazimo ili porijeklo vucemo. Gdje je tu odmor? Gdje je tu sadrzaj? da si nesto novo vidio? Dozivljaj dozivio. Sve se ponovlja i sve vec znas. Sta te ceka i sta ce biti. Subota je predvecer...
Gledam na preskoke po hiljaditi put "The Godfather II", slusam band The National, zena pravi neke skoljke za veceru, lagani snijeg pocinje da pada, trebao bih da se obrijem.
Cini mi se da nesto cujem? Osluskujem. Nista. Samo mi se cini. Mislim da sam preosjetljiv. Moze se razno protumaciti.
Prazan sam, a internet me opterecuje. Previse vremena online, premalo sa knjigom, partnerom, najmanje sa sobom. Samo postirem muzicke klipove, filmske inserte, rijeci mi slabo idu. Za koga da pisem? Sebe? Ko jos cita druge ljude?
Tako to biva kad se vratis sa odmora i onda ti treba odmor. Da, odmor, rijec od pet slova, a znacenja neizmjerna. Trebali bi uvesti, donjeti zakon, za sve nas imigrante, dijasporase, budalase, ljude koji misle i kad misliti ne treba, nazovi-kako-hoces, za sve nas koji, mukom zaradjene dane godisnjeg, utrosimo u posjetu kraju iz kojih dolazimo ili porijeklo vucemo. Gdje je tu odmor? Gdje je tu sadrzaj? da si nesto novo vidio? Dozivljaj dozivio. Sve se ponovlja i sve vec znas. Sta te ceka i sta ce biti. Subota je predvecer...
Friday, 25 January 2008
Thursday, 24 January 2008
Wednesday, 23 January 2008
Tuesday, 22 January 2008
Monday, 21 January 2008
Atonement
Atonement je odlican film. Gledao ga veceras. Malo me podsjeca na The English Patient, zabranjena ljubav, drama, rat, iskupljenje. Rezija i gluma na razini Oscara. Kamera besprijekorna. Svidja mi se kad vojnik koraca livadom punom maka...
Sunday, 20 January 2008
Mt. Seymour
Mt.Seymour je jedna od lokalnih planina grada Vancouvera. Pola sata voznje od mog stana, vec sam na vrhu, u zagrljaju zime, minusa i snijeznog pokrivaca. Danas je bio predivan suncan dan. Iskoristio sam ga i nedjelju proveo na Mt. Seymouru.
Zaboravih reci. Isao sam na skijanje. Mada nisam neki vrstan skijas, daleko od toga, svaka fizicka aktivnost prijeko mi je potrebna. Iako smo ranije krenuli, deset je sati ujutro, guzva se velika vec pocela da stvara. Lijep dan, sta ces, izaslo staro i mlado. Mt Seymour njedra svoja otvara.
Zima je bila pravo. Nisam ocekivao bas takvu. Narocito neki vjetar siba, kad prodje kroz tebe isto ko da te je neko minusom opekao. Lice ne osjecam, prsti na rukama isto stalaktiti pred napuknucem, oni na nogama, priloska odredba za proslost, nestali.
Ali, dan je suncan. Predivno je. Udisem duboko, gledam u pognute jelke oko sebe, zaboravljam na sve fizicke nedace. Silazim sa lifta i polako se spustam niz padine Mt. Seymoura. Juuure Fraaanko...
Zaboravih reci. Isao sam na skijanje. Mada nisam neki vrstan skijas, daleko od toga, svaka fizicka aktivnost prijeko mi je potrebna. Iako smo ranije krenuli, deset je sati ujutro, guzva se velika vec pocela da stvara. Lijep dan, sta ces, izaslo staro i mlado. Mt Seymour njedra svoja otvara.
Zima je bila pravo. Nisam ocekivao bas takvu. Narocito neki vjetar siba, kad prodje kroz tebe isto ko da te je neko minusom opekao. Lice ne osjecam, prsti na rukama isto stalaktiti pred napuknucem, oni na nogama, priloska odredba za proslost, nestali.
Ali, dan je suncan. Predivno je. Udisem duboko, gledam u pognute jelke oko sebe, zaboravljam na sve fizicke nedace. Silazim sa lifta i polako se spustam niz padine Mt. Seymoura. Juuure Fraaanko...
Hyde Park
Bio u Londonu, a nije bio u Hyde Parku. Gdje to ima, nigdje? Odmah da kazem, nista narocito. Park ko park. Prostran, uredan, sa jezerima i bez njih. U redu je, ali nista da kazem wow. Mogu reci samo, meow. To bi valjda trebalo duhovito da zvuci. Ocigledno nije. Evo slike da se iskupim...
Uglavnom, prvo sto mi pada na pamet, kad se spomene Hyde Park, jeste Speaker's Corner. Obicni ljudi, prolaznici u parku i oni koji sa namjerom se pojave u njemu, izadju na govornicu i debatuju. Od dnevnih politickih dogadjanja, budalasanja do religijskih pitanja i filozofije. To sam ja volio da vidim, atmosferu da osjetim.
Medjutim , to je samo odredjenim danom u sedmici, ne znam kojim, tako da sam bio uskracen za taj dozivljaj. Nema veze. Nastavljam da setam. Eno patki...
Rekoh, zima je,ne bas ugodno za setnju. Sunce je skrto, malo izadje, pa ga opet za dugo nema. A i park sam, ogroman je. Treba ti vremena, gubis se, a zelis jos negdje da ides. Upucujem se prema jednim od izlaznih vrata. Odlazim iz Hyde Parka. Eno labuda...
Uglavnom, prvo sto mi pada na pamet, kad se spomene Hyde Park, jeste Speaker's Corner. Obicni ljudi, prolaznici u parku i oni koji sa namjerom se pojave u njemu, izadju na govornicu i debatuju. Od dnevnih politickih dogadjanja, budalasanja do religijskih pitanja i filozofije. To sam ja volio da vidim, atmosferu da osjetim.
Medjutim , to je samo odredjenim danom u sedmici, ne znam kojim, tako da sam bio uskracen za taj dozivljaj. Nema veze. Nastavljam da setam. Eno patki...
Rekoh, zima je,ne bas ugodno za setnju. Sunce je skrto, malo izadje, pa ga opet za dugo nema. A i park sam, ogroman je. Treba ti vremena, gubis se, a zelis jos negdje da ides. Upucujem se prema jednim od izlaznih vrata. Odlazim iz Hyde Parka. Eno labuda...
Shibboleth
Shibboleth je egzibicija, umjetnicki izraz,pukotina uzduz glavnog hola muzeja Tate Modern u Londonu. Djelo kolumbijske vajarke Doris Salcedo, Shibboleth predstavlja nesto kao istorija rasizma, moja jednostavna interpretacija. Chasm...
Saturday, 19 January 2008
Pupusas
Pupusas su debele , na tavi przene, kukuruzne tortilje, ispunjena svim i svacim, vecinom sirom, mljevenim grahom ili nekom kombinacijom sa mesom.
Moj sinocnji izlazak zavrsio je odlaskom u salvadorski restoran.
Zavucen,sitan, neugledan, the hole in the wall. Ali, cim otvoris vrata , osjetis toplinu obiteljskog truda i miris domace hrane. Mjesto za mene.
Volim da probam nesto novo, listam menu i vidim pupusas se nude. Sta je ovo? Nikad cuo za njih. Zovem konobara/vlasnika, postavljam pitanja, on ljubazno objasnjava. Pupusas su karakteristicne za Salvador, a svoje ime vuku od urodjenika. Neizbjezene su u njihovoj kuhinji.
I'll go for it. Miris przene ribe i glas Julio Iglesiasa dopire do mene...Pupusas.
P.S Posudio fotku sa Wikipedie...
Moj sinocnji izlazak zavrsio je odlaskom u salvadorski restoran.
Zavucen,sitan, neugledan, the hole in the wall. Ali, cim otvoris vrata , osjetis toplinu obiteljskog truda i miris domace hrane. Mjesto za mene.
Volim da probam nesto novo, listam menu i vidim pupusas se nude. Sta je ovo? Nikad cuo za njih. Zovem konobara/vlasnika, postavljam pitanja, on ljubazno objasnjava. Pupusas su karakteristicne za Salvador, a svoje ime vuku od urodjenika. Neizbjezene su u njihovoj kuhinji.
I'll go for it. Miris przene ribe i glas Julio Iglesiasa dopire do mene...Pupusas.
P.S Posudio fotku sa Wikipedie...
Friday, 18 January 2008
Strolling down the Thames
Bilo se malo u Londonu. Bio je decembar i bilo je hladno. Ziva se igrala negdje oko nultog podioka. Neuobicajeno za London.
Velika je carsija to. Svasta nesto za vidjeti. Uz obalu Temze uvijek je zivo. Jedna strana obale, suncana je, druga nije. Tamo gdje je sunce, ugodnije je. Odakle mi pamet ovolika...
Temza je mocna. Masa tamnosmedje vode na svom putu ka okeanu. Temza ima svoju plimu i oseku. Ja se zatece kad bi oseka, a turista ko turista, ide tamo gdje gradjani Londona nemaju potrebe. Sidjoh niz stube i zakoracih po rijecnom sljunku sto ce uskoro pod vodom biti. Nije lose, zar ne? Galebovi i vlaga me prate...
Nailazi covjek iz suprotnog smjera i pitanje postavlja meni:"Did you find any pipes?". Kakve ba cijevi, o cemu starac pricas ti. A, pipes, mislis lule, ostaci pusacke navike devenaestog vijeka grada Londona. Kada su dokoni gradjani umjesto opuska bacali u Temzu pipes iliti lule.
Gazim sporo, gledam unaokolo, glavom pognutom prema sljunku Temze. I stvarno, pronalazim sitne komade necega sto bi trebalo da se lulom zove. Nasmijan sam. Isto dijete u potrazi za izgubljenim blagom djetinjstava, nastavljam svoju setnju uz obalu Temze...
Velika je carsija to. Svasta nesto za vidjeti. Uz obalu Temze uvijek je zivo. Jedna strana obale, suncana je, druga nije. Tamo gdje je sunce, ugodnije je. Odakle mi pamet ovolika...
Temza je mocna. Masa tamnosmedje vode na svom putu ka okeanu. Temza ima svoju plimu i oseku. Ja se zatece kad bi oseka, a turista ko turista, ide tamo gdje gradjani Londona nemaju potrebe. Sidjoh niz stube i zakoracih po rijecnom sljunku sto ce uskoro pod vodom biti. Nije lose, zar ne? Galebovi i vlaga me prate...
Nailazi covjek iz suprotnog smjera i pitanje postavlja meni:"Did you find any pipes?". Kakve ba cijevi, o cemu starac pricas ti. A, pipes, mislis lule, ostaci pusacke navike devenaestog vijeka grada Londona. Kada su dokoni gradjani umjesto opuska bacali u Temzu pipes iliti lule.
Gazim sporo, gledam unaokolo, glavom pognutom prema sljunku Temze. I stvarno, pronalazim sitne komade necega sto bi trebalo da se lulom zove. Nasmijan sam. Isto dijete u potrazi za izgubljenim blagom djetinjstava, nastavljam svoju setnju uz obalu Temze...
Thursday, 17 January 2008
The Hunting Party
Ja glupog li filma. Sta ces, navukli me. Mislim, citao kritike, pa rekoh, da ga odgledam. I odgledah ga...
Nema nista ljepse nego kad americki redatelj, uz neizbjeznu holivudsku teatralnost, vjecna borba good vs. bad guys, snima film o ratnim i postratnim desavanjima u Bosni.
Tri novinara u potrazi za ratnim zlocincem. Puni su srdzbe, narocito Richard Gere, nepravda ga nagriza pravo. Umjesto da oni nadju njega, on nadje njih. I pocese ih muciti. I taman da dzelat zamahne, sa tetovazom na celu i sjekirom u ruci,zvoni mobitel, cura ga zove. U to, pojavise se cia- nindze-specijalci, njega ukokase preciznim hicem u po cela i novinare oslobodise.
Ali, avaj,glavni zlocinac pobjeze. E, ne lezi vraze, naci ce njega novinari, nije film dzaba fikcija. Nisu oni pitschkitze, ne boje se oni nikog, a i zelja za pravdom jaca je od razuma. Predivna muzika u maniru "Prohujalo S Vihorom" prati ovu trojku do konacnog cilja. Nadjose oni zlocinca glavnog. I naravno, zarobise ga, u auto ga strpase i nasred sela izbacise.
Oj, Tito dragi, podari um, skriptu i kameru nekom drugom redatelju...
Nema nista ljepse nego kad americki redatelj, uz neizbjeznu holivudsku teatralnost, vjecna borba good vs. bad guys, snima film o ratnim i postratnim desavanjima u Bosni.
Tri novinara u potrazi za ratnim zlocincem. Puni su srdzbe, narocito Richard Gere, nepravda ga nagriza pravo. Umjesto da oni nadju njega, on nadje njih. I pocese ih muciti. I taman da dzelat zamahne, sa tetovazom na celu i sjekirom u ruci,zvoni mobitel, cura ga zove. U to, pojavise se cia- nindze-specijalci, njega ukokase preciznim hicem u po cela i novinare oslobodise.
Ali, avaj,glavni zlocinac pobjeze. E, ne lezi vraze, naci ce njega novinari, nije film dzaba fikcija. Nisu oni pitschkitze, ne boje se oni nikog, a i zelja za pravdom jaca je od razuma. Predivna muzika u maniru "Prohujalo S Vihorom" prati ovu trojku do konacnog cilja. Nadjose oni zlocinca glavnog. I naravno, zarobise ga, u auto ga strpase i nasred sela izbacise.
Oj, Tito dragi, podari um, skriptu i kameru nekom drugom redatelju...
Saturday, 12 January 2008
Subota je jutro
Rano sam se probudio. Uzimajuci u obzir da je subota. Sedam je sati tek. Odmoran se osjecam. U redu je, iako, jutro je subotnje.
Sinoc sam zaglavio u obliznjem indijskom restoranu. Jutros se oporavljam. Zacini mi izlaze na sve strane iliti otvore. Tako to uvijek kod mene biva. Znam da ce mi poslije lose biti, ali, opet, idem, jedem, davim se u kuriju, mlijecnim umacima i masnoj hrani sto zacepljuje vene. Nesto kao kulinarsko-mazohistica seansa.
Napolju je jos uvijek mrak. Svijetla grada; stidljiva su. Moja prva kafa; ispijena je. Moj drugi odlazak u kupatilo; sprema se. Subota je jutro...
Sinoc sam zaglavio u obliznjem indijskom restoranu. Jutros se oporavljam. Zacini mi izlaze na sve strane iliti otvore. Tako to uvijek kod mene biva. Znam da ce mi poslije lose biti, ali, opet, idem, jedem, davim se u kuriju, mlijecnim umacima i masnoj hrani sto zacepljuje vene. Nesto kao kulinarsko-mazohistica seansa.
Napolju je jos uvijek mrak. Svijetla grada; stidljiva su. Moja prva kafa; ispijena je. Moj drugi odlazak u kupatilo; sprema se. Subota je jutro...
Friday, 11 January 2008
Petak je vecer
Spremam se izaci. Sinoc sam spavao zacudjujuce dobro. Sedam sati u komadu. Nidje veze sa prvom recenicom, ipak, zelim da spomenem. Samo nek je dobrog sna. Petak je vecer...
Wednesday, 9 January 2008
Laku za predsjednika
Slusam i gledam spotove bosanskog muzicara Elvira Lakovica-Lake. Ne mogu se oteti dojmu, da od vremena SCH bolji koncept alternativnog, nezavisnog, umjetnickog izrazaja nisam vidio. U moru muzickog sunda, sto neumorno zapljuskuje siroke obale bez sluha, Laka je osvjezenje. Znam, vecina ne dijeli moje misljenje, ali tako je uvijek i bilo. Masa vlada, masa ce reci :"Eno jos jedne budale". Da, evo me.
O Laki malo znam. Citao sam o njemu prilikom moje nedavne posjete krajevima juznoslavenskim. Citao, ali slusao nisam. Evo, sada cinim i to. Slusam. Laka je neobican. Laka se razlikuje. Laka je buduci pobjednik Eurovizije. Ako ga Europa skonta...
O Laki malo znam. Citao sam o njemu prilikom moje nedavne posjete krajevima juznoslavenskim. Citao, ali slusao nisam. Evo, sada cinim i to. Slusam. Laka je neobican. Laka se razlikuje. Laka je buduci pobjednik Eurovizije. Ako ga Europa skonta...
Monday, 7 January 2008
Subscribe to:
Posts (Atom)