Sjaj u Tami

Lose Vino

Nebo

Nedjelja je jutro

Nedjelja je jutro, tako barem kaze pacificko vrijeme. Na starom kontinentu, drugacije je. Ispred mene kafa, u ustima mi fali prednji zub, na ekranu fudbalska utakmica Liverpool-Everton. Atmosfera derbija. Gol. Fernanado Torres. Uskoro ce poluvrijeme.

Navikavam se na privremeni zivot bez prednjeg zuba. Ne ide mi lako. Jos uvijek sam samo na pokusajima, kad imam protezu (vjestacki zub) u ustima, tesko mi je, kad je izvadim, takodjer , tesko mi je. Teze jedem, teze pricam, imam neugodan osjecaj stranog tijela kako lebdi u usnoj supljini, strah me je da zagrizem, deminerski sam oprezan. Iritira me pravo, rekoh, tesko mi je. Vratite mi prednji zub.
Zeni sam smijesan. Kroz osmijeh kaze, simpaticno izgledam, sladak si. Hajd dobro sto kuham, sad joj jos i predstavljam nepresusan izvor nasmijavanja. Ali neka, cekam i ja svoj trenutak. Kad nagne neko pice, casu vodu, ja razvucem novi osmijeh svoj, ona se zagrcne, pocinje da davi, meni drago. Nasla svog covjeka-patnika zezat. E, ne moze to tako.

Ovdje nikako da proljece dodje iliti zima ode. Iako je behar poceo da siri miris znani, smjenjuju se ledena kisa, grad, sinoc je padao snijeg, temperature niske, a evo, jos malo i marta nema vise.
Pocinje mi drugo poluvrijeme...

Simpathy for the Devil

Punomoc

You can't go into space...

Res Nullies

Budi sam

Da li sam to ja...ili odsjaj

Tribute to...

Portland, OR...II

Predjes most preko rijeke Columbie, napustas drzavu Washington, ulazis u Portland, drzava Oregon. Tu je Drazen Petrovic, legendarni kosarkas , zapoceo svoju NBA karijeru. Portland Trailblazers.
Manji je od Seattla, sto ga cini pitomijim , manje hekticnim, lezernijim, ili sto bi nasi ljudi rekli, laid back city. Sad se ja smijem, a zubalo me boli.



Downtown grada Portlanda manji je,tako da su cak i blokovi zgrada, razmak izmedju dvije ulice, manji. Lagan je za hodati, a javni prevoz dobro organizovan.
Za Portland kazu da ima, kao i Seattle, mocnu muzicku indie scenu, kao i da je grad feministkinja i lezbejki. Odoh se ja malo prosetati, samo da ja provjerim je li to rekla-kazala ili je istina. Vec sam se vratio iz setnje. Istina je...



I tako dok sam ja setao komsilukom, u potrazi za lezbejkama i feminstickim speaker's kornerima, dok sam razgledavao kuce, dvorista, igrao se sa macorima, udisao svjezinu prvih znakova proljeca, neka djecurlija sa transparentima, iskoci ispred mene. Bucna, vesela, razdragana:"...make love...stop war...no Bush...".
Meni bi simpaticno, uzeh aparat i okinuh par fotografija.



Ukratko, Portland mi se svidja, kad bih birao, ne bih se bunio. Naravno, kakav bi to americki grad bio , a da nema nasih ljudi. Ili barem nekog znamenja njihova. Nisam ih prepoznao u lezbejskim i inim krugovima, ali crte lice, hod i natpisi restorana govore sve. The Balkan i ovdje zivi, radi, stanuje, trag ostavlja, pati i veseli se.

Seattle, WA...II

Seattle, drzava Washington, ubraja se medju prosperous (sad dok ja nadjem rijec na nasem, ode mi misao) hajde neka bude, imucnije, gradove Amerike.
U Seattle je smjesten Microsoft headquarters, postrojenja Boinga i coffe gigant, Starbucks. U Seattlu se dobro zivi, puno ljudi radi, ali i nekretnine/real estate su znatno skuplje nego u vecini drugih drzava /gradova Amerike. Bill Gates i dalje Seattle zove domom svojim. Saobracaj je uzas.


Kako je Seattle dobio ime? Ne zvuci bas anglo-saksonski. E, ovako. Bio jednom jedan lokalni poglavica imenom Seattle. Sta to znaci na jeziku prvobitnih stanovnika ovog podrucja, nisam uspio da zapamtim. Znam samo da su braca bijeli doseljenici dosli i kako to biva, lijepom rijeci , puskom i ostalim oruzjem, ubjedise lokalce da ih prihvate , a kasnije i pokorni da budu.Tako nastade naselje koje ce se kasnije nazvati Seattle.


Seattle je takodjer na obali Pacifika. Sto ce reci, kisa, kisa, ali, nadje se i koja zraka sunca. Ono malo sto sam proveo dovoljno je bilo da iskusim hladan vjetar pracen kisom i kratka suncana razdoblja.
Sto vecini ljudi pada na pamet, barem onima koji su u muzickim vodama/strujanjima, na spomen Seattla su: Nirvana, Pearl Jam, Alice in Chains...The Grunge.
Nastao krajem 80's, a svoj vrhunac dostigao pocetkom 90's, grunge ili the Seattle sound, prvobitno je bio alternativni muzicki pokret koji su pokrenuli Green River i Mudhoney, teske gitare, depresivna lirika, grunge/dirty imidz, da bi na kraju prerastao u mainstream i ubrzo nestao.


I tako, prosetao sam uz obalu, bio na marketu, gledao ribe i prolaznike, slikao se ispod svemirske igle, pokisao, smrz'o se, pa me sunce opet ugrijalo. Razgledavao sam downtown, grickao pecene bademe i ljesnjake, smirio kroasane u francuskoj pekari, uzeo chicken borek u turskoj radnji, napunio rezervoar gorivom i pravac Portland, drzava Oregon. Tri sata lagane voznje. Seattle, bye, bye...

Implant

Danas sam bio na operaciji. Danas sam proveo dan na zubarskoj stolici. Danas sam vadio prednji zub. Danas me boli sve: vilica, desni, usne. Osamucen sam i ostra bol svjeze rane, prozima me.
Danas sam ostao laksi za par hiljada dolara. Neka sam. Danas se ne osjecam bas najbolje. Proci ce. Danas sam ugradjivao implant, mislim, zubni. Kazu da traje vjecno.

Kratak izvjestaj. Dolazim u zakazano vrijeme. Jeste li spremni? Jesam. Sjednite i opustitie se. Sjeo sam. Vadjenje pocinje.
Kad me je gospodin specijalista implantni uhvatio mezetiti: injekcija jedna, pa druga, pa busi, pa udaraj. Prvo nekim instrumentima, ne moze, daj cekic drveni, macola zubna, sta li vec, ah. Vuci, pa guraj, pa opet udaraj, pa zasarafljuj, pa ne pustaj, pa ne disi, pa disi, pa otvori, pa zatvori...uh. Ne ponovilo se.

I tako, nakon visemjesecnih putesestvija sa mojim prednjim zubom, krunom, navlakom, ispadanjem, lomljenjem,ponovnim stavljanjem, na kraju sam morao da ga vadim. Nimalo ugodnom iskustvo.
Trenutno nosim umjetni zub. Kazu, privremeno iliti prelazni period. Nekakva proteza koja se zakaci za zubalo i onda izgledas kao da ti nije nista.
A vraga nije nista, bez prednjeg sam zuba, ni nalik na nekadasnjeg covjeka.
Cini mi se da imam limenu konzervu od pastete u ustima. Tuga.
Ovakav cu da budem do prve kontrole, da vide je li sve u redu, da li je korijen zuba implant prihvatio, da li ima infekcije. Naredne sedmice biti ce zanimljive. Jesam li vec rekao da me sve boli?

A ja sada gladan. Ne da sam gladan, umirem. Nekakve figurice mi titraju ispred ociju, zubna fatamorgana, ko novogodisnje prskalice, jedino sto jelke nema. Sta cu sad? Vratite mi prednji zub, evo vam implant natrag.

In memoriam

Sinoc je u snu, preminuo legendarni hrvatski glumac, Boris Dvornik. Otisao je zauvijek dimnjacar mog djetinjstva. Borise, pocivaj u miru.

Commercial Drive

Commercial Drive is one of the most colorful neighborhoods in the city of Vancouver. Commonly known simply as "The Drive".
A significant Italian community established the basis for today's Commercial Drive, which has been called "Little Italy" for decades.
If you're looking for an Italian bakery, pastry shop or simply to take a walk, The Drive is a perfect place to be visited.
Here you'll find the most diverse mix of people, dining, shopping and entertainment that Vancouver has to offer.


Commercial Drive je udaljen desetak minuta voznje od mog kvarta. Iako i kod mene ima sirok izbor italijanskih radnji, volim otici tamo zbog atmosfere. Raznih karaktera se moze vidjeti. Od univerzitetskog profesora, neotkrivenog umjetnika do lokalnog biznismena, narkomana i klosara. Sve je to izmjesano, svi oni furaju svoje furke, i sve to nekako funkcionise.


Naravno, tamo ima i nasih ljudi, narocito vikendom, kad slavenske crte lice, hod i glasovi, preplave italijanske radnje i kafice. Danas je jos uvijek praznik, barem za mene, tako da sam malo prosetao tim krajem. Bilo je prohladno, iako suncano,hodao sam uzurbano, a u daljini su se bijelile planine sa svjezim snijegom. Imao sam digitalnu kameru sa sobom, te napravio par snimaka.


I tako, smrz'o sam se, ali nije mi krivo. Volim prosetati Commercial Drive, vidjeti ljude, osjetiti zivost, udahnuti proljece. Nisam se puno zadrzao, samo sam svratio u lokalnu radnju sa svjezom tjesteninom, kupio nesto za veceru i vratio se kuci. Sutra se radi...

Portland, OR

Portland, drzava Oregon, susjedni je grad velikog brata Seattla. Tri sata udaljen od njega, smjesten izmedju obala dviju rijeka, Portland predstavlja, za ovaj kontinent, grad srednje velicine. Tamo zive moji prijatelji kod kojih redovno odlazim svake godine u posjetu. Otisao sam i ove.


Vrijeme je bilo, kako to i biva, promijenjljivo, jedan dan prohladno s kisom, drugi, suncan i ugodan za setnju. Pa, hajde onda da prosetam malo.
Portland ima sarm manjeg grada, odnosno starih kvartova. Kuce su raznovrsne, vecinom jednospratnice sa lijepim, prostranim dvoristem. Barem u ovom dijelu gdje zive moji prijatelji. Poznat je kao grad ruza, koje cvjetaju pocetkom proljeca. Ja, ili sam zakasnio ili jos pocele cvjetati nisu, ne nagledah se bas puno ruza. Ali, proljece je stiglo. Osjeca se u zraku.


Subota je, prijepodnevni su sati. Poneki prolaznik prolazi pored mene, klimanjem otpozdravljamo jedni druge. Neko je izasao sa bebom u kolicima, neko je u setnji s kucnim ljubicem, a neko, kao ja , lagano, turisticki, bez zurbe i odredjenog cilja. Lokalni macori izlezavaju se na ugrijanim verandama, jednostavno, prave se vazni. Na poziv, javljaju se i sporo prilaze. Zastajkujem prelazim rukom preko sjajne dlake, ceskim ih ispod vrata. Pokusavam da zvucim kao oni, kako se to kaze jezikom knjizevnosti, aha, onomatopeja. Ispustam zvukove da licim na njih. Imitiram ih.


Pozdravljam svoje nove zivotinjske drugare i ostavljam ih da uzivaju u toplini kucnog dvorista i proljetnog sunca. Kvart se polagano pocinje da budi, sve je vise ljudi vani i u bastama kafica. Kupujem kafu i nastavljam setnju. Miris behara prozima zrak, glasovi i cvrkut ptica dopunjuju jedan druge, a prohladan vjetar podsjeca... stiglo je proljece.

Seattle, WA

Bilo se malo u sjedinjenim drzavama Amerike. Kao svaki nevjernik drago mi je kad nastupe vjerski praznici. Ne radi se. Bio Uskrs, a jaja ofarbao nisam. Bruka & sramota. Odoh se spagetama trehat po ledjima da svi grijesi iz mene ne izadju.
Dosta suplje, u auto i pravac Seattle.


Seattle, drzava Washington, carsija je velika. Od Vancouvera udaljen je tri sata voznje, smjesten na obali Pacifika, mentalitet slican, klima ista, reljef takodjer. Granica je vise virtualna.
Panoramom downtowna dominira gradjevina imenom, a space needle. Ne znam kad je podignuta, koji je razlog bio, ko, sta ,gdje, kako, ali, znam da predstavlja nesto futuristicko, hajde da kazem, svemirski brod. Je l' dobro objasnjenje? Nije. Sta ja tu mogu, nisam ja Jurij Gagarin, pa da sad razvucem pricu o beskonacnosti svemira i letjelicama raznim. Idemo dalje. Gladan sam.


A kad te glad uhvati, nema boljeg mjesta od public marketa. Kako se na nasem kaze, pijaca, trznica iliti plac. Svakojakih dzidza mozes naci, vidjeti i probati. Prvo sam smirio dva kroasana, zatim malo prosetao, da bih se ubrzo umrsio istocnjackom brzom hranom- chicken shawarma,umotana u razne soseve i pita bread. Tako umascen i punih usta, probijao sam se kroz guzva public marketa.
U jednom dijelu marketa prodaju se plodovi mora. Riblja pijaca. E, tu je fazon, valjda izmisljen za nas turiste, kad neko kupi ribu, koje su, cca metar i po( ako ne i vise), trgovci je bacaju izmedju sebe dok ne dodje do vage. Oni nesto vicu, mi gledamo, poneko cak i slika. Seattle public market uskrsnjeg petka.


Zanimljivost marketa je jedan Starbucks coffee shop. On ne bi bio vrijedan paznje, malen je, skoro neprimjetan, da nije prvi otvoreni Starbucks coffee shop u Seattlu i Americi uopste. Predstavlja atrakciju, uvijek je guzva, tako da sam samo provirio i udahnuo atmosferu pocetka jednog giganta.
Za one koji ne znaju, Starbucks je jedan od najvecih sjevernoamerickih lanaca coffee shopova i ima ga na svakom koraku. Legenda kaze, dva dokona profesora lokalnog univerzitetu, nisi mogli naci ka(h)fedzinicu gdje bi oni malo citali, malo kolace grickali i u kafi uzivali. Odlucise da otvore svoju vlastitu...

Svemirci

Svijet u kome zivim

Zlatni Papagaj

Mecka

Kultur Shock

Sjecate li se Gine Banane? Sarajevski bend kraja osamdesetih i njihov ljigavi hit "Mace Moje Cupavo"? E, pjevac, za one koje ne znaju, Srdjan cini mi se Jevdjevic, vec godinama zivi i radi tj. svira u Seattlu, sjedinjenim nam drzavama Amerike. Ovo je njegov bend...Kultur Shock.
E, sad, meni to nesto bas i ne odgovara. Ukusi su razliciti, jelde? Taj imidz, melos,zestoki gitaristicki rifovi, prozeti, naizmjenicno, hard core-romsko-turskim ritmom, nazovi ga tako- the Balkan sound. Sve mi je to nekako pretenciozno,nedoreceno, neoriginalno. Zar Nele vec nije pokusao tako nesto?
Ili starim, pa nemam vise vremena ni volje da budem buntovan. Mada ovaj zvuk, jos manje lirika, nema puno veze sa buntovnoscu, vise mi izgleda kao juznoslavenski rock- folklor upakovan u neuspjesan pokusaj autenticnog muzickog izraza.

B92 net

Zadnje vrijeme gledam video klipove beogradske radio i tv kuce-B92. Odem na youtube, ukucam b92 net, nadje se dobrih dokumentaraca. Od malverzacija u srbijanskom fudbalu preko dnevno-politickih osvrta do kulturoloskog fenomena turbo-folka.
Danas sam bas pregledao cetiri epizode radjene na ovu temu. Turbo -folk. Kako je nastao, porijeklo, korijeni, uzroci,posljedice...
Ako imate vremena, pogledajte.

Zid

Stripovi

Vani je kisa, mrak polako pada, na malom ekranu NBA kosarka. Sjedim na kaucu, laptop ispred mene, okrecem stranice neta. Nedjelja je predvecer.
Mrsko mi citat, mrsko mi pisat, mrsko mi gledat, mrsko mi slusat, mrsko mi se na forume javljat, mrsko mi ovo, mrzi me ono. Tako je kad kisa pacificka sipa. Bezvoljnost, moje drugo ime je.
Ali, evo jedne stranice neta gdje svoje misli zaustavljam. To je ono sto mi treba sad. Stripovi. Opusatanje, lagano citanje, podsjecanje na djetinjstvo, slike junaka, staticni film. Odoh da vidim sta su Marti Misterija i Java zakuhali...

http://www.stripovionline.com/

Jesus Quintana...II

Hey & Oh

Intro

Jesus Quintana

Sat na kazaljke

Laka & Halid

Vratite mi sat

Nastupilo je ljetno vrijeme. Tacnije, racunanje vremena. U nedjelju ujutro, pomjeren je sat. Unazad ili unaprijed, ne znam ni sam vise, ionako uvijek zaboravim. Znam samo da mi nesto zadnja dva dana fali. Spava mi se, umoran sam vise nego sto treba biti. Hronican nedostatak sna. Vratite mi sat.

Kud sam ja jos jedan sat u stanu ostavio da ide po "starom" vremenu, tako da me jos vise buni koliko je ustvari sati. Sta je sada tacno vrijeme?
I mislim si u sebi da li trebam ici leci, kao vrijeme je, sutra se radi. Ili da li je vrijeme za veceru. Gladan sam. I onda ugledam onaj drugi sat sa "pravim " vremenom i nista ne kontam. Danasnje jutro, prespavao sam. Vratite mi sat.

Sada kafenisem i o veceri razmisljam. Prestao sam na satove gledati. Sada, kao moreplovac bez broda, samo u nebo gledam. Koliko bi to moglo sati da bude? Mozda 7:30pm.
Uzeo sam knjigu "A Brief History of Time". Citam, dok o veceri razmisljam. Garant tamo odgovori leze.

Ali, glad iznenadjuje, ne pita za vrijeme i promjenu sata. Pecene paprike lebde mi u mislima. Pokajmacene. Dodirujem ih usnama, vrele su, ne mogu cekati da se ohlade, uzmimam komad, pusem u njega, ustima prinosim, davim se.Cini mi se da je vani sve tamnije i tamnije, ni nebo mi pomoci ne moze. Vratite mi sat.

Injera

Danas, poslije subotnje kupovine, navratim u etiopijski restoran na rucak. Da, Etiopija, jedna od najstarijih civilizacija svijeta, nije samo znana po gladnima, Bobu Geldofu, Abebe Bikili vec i po jedinstvenoj kuhinji. Glavni prilog svakom jelu je injera, spuzvasto-kiselkasti hljeb u obliku ogromne palacinke.
Pravi se od brasna zitarice imenom tef/taf koja rasta na visoravnima Etiopije. Ne znam da li mi imamo nesto slicno da mogu usporediti, uglavnom, injera se stavi preko jedne tepsije ili tanjira, a preko nje, u obliku sake, idu razna dinstana mesa i povrce. Naravno, sve je to kuhano u raznim zacinima, vise manje ljutim.
E, fazon je da se injera kida i sa istom grabe ova jela. Drugim rijecima, sve se jede prstima, tako da sam i ja u restoranu sakama bio uronjen u svoju injeru i mesnu kombinaciju.
Bas sam se, kako kazu stari, lijepo namirio. Strugao sam injerom po tepsiji, grabeci dinstane nepoznanice, sve dok mi masnoca do laktova nije dosla. Dugo nisam bio u etiopijskom restoranu, pa mi ova subotnje podsjecanje na kulinarske visoravni africkoga roga, dobro dodje.
Sad me malo dize. Nisam siguran je li injera ili zacini. Povremeno podrignem da mi bude lakse, a cudnovata struja prodje mi kroz nosnice. Dodatno, oci gladne, garant sam utrpao vise nego sto mogu provariti. Noc bi mogla duga da bude...

Sezona je gripe

Gripa me dohvatila. Drzi me vec dva dana. Nije teska, ali dovoljna da se osjecam slab, nemocan, da mi glava nije cista. Nemam sta da pisem...
Sutra je Osmi mart. To se ovdje niti spominje. Znam da se kod nas slavi. Kupuje se cvijece, zene idu na frizuru, novi proljetni kompleti se isprobavaju. Uciteljice i nastavnice nose bukete i bombonijere, nasmijane su i kuci uzurbanim koracima idu. Radni kolektivi prestaju da budu radni. Ostaci mrskog nam socijalizma. Malo muzike, malo alkohola, malo mrdni guzovima. Samo nek se slavi, samo nek je veselo. Dobro onda, zene, virtualke, sretan Vam praznik i od mene.

In Memoriam

Sinoc u Zagrebu, u 72-oj godini,nakon posljedica mozdanog udara, umrla glumica Semka Sokolovic-Bertok.
Meni jedna od najdrazih scena je, iz filma "Stefica Cvek u Raljama Zivota" i njena uloga tetke iz Bosanske Krupe. Jedan od najjacih monologa. Semka, pocivaj u miru...

http://www.vecernji.hr/newsroom/culture/3027945/showPhotoSerie.do

Minka

Tko Pjeva Zlo Ne Misli

Pcelica Maja

Rainin' in paradize