Zuco

Pocele su olimpijske igre u Beijingu. Augusta osmog dvije hiljade i osme, tacno u osam sati, lokalno vrijeme. 08.08.08 . Ovaj datum izgovoren na Cantonese trebao bi da zvuci nesto kao make money. Kinezi nista ne prepustaju slucaju.

Narednih par sedmica imat cemo olimpijske igre. Vec duze vrijeme oko ovih igara vrte se neke druge igre, politicke i ine. Tibet, nepostivanje ljudskih prava, sloboda govora, kretanja, doping, zagadjenost zraka i prirode. Samo su neka pitanja, a svijet posmatra.

Uvijek sam volio da gledam atletiku i plivanje, jer mi te dvije discipline najblize utjelovljuju (utjeloviti, uh, skoro sam si jezik slomio...op.a) olimpijski duh, zelju za pobjedom, za rekordom, za slavom. Sekunde, stotinke, centimentri sto odlucuju.
Volim to prolazenje kroz liniju cilja, uzdignute ruke, grimase iscrpljenosti, hvatanje zraka, plac, stisnuta pesnica uspjeha u zraku. Pobjeda.

Legenda tuzlanskog sporta, tadasnji drzavni rekorder u bacanju kugle i potencijalni olimpijac, bijase, Zlatan Saracevic, zvani Zuco. Bio je krupan, crvenkaste, duze kose, kretao se sporo, bacao kuglu daleko. Mi smo ga djeca gledali sa strane i divili se iskreno. Izgledao je kao Blek Stena, tek izasao iz crtanih romana sto smo mjenjali izmedju sebe.
Pricalo se da je mogao 25 kuhanih jaja pojest za dorucak, a kad djeci lopta ode pod auto, on ga jednom rukom podigne i loptu sutne nazad. Takve scenu, rasirene djecje oci zauvijek pamte.
Mogao je cak i na olimpijske ici, ali, neka afera sa dopingom sprecila ga u tome. Naravno, mi djeca nismo vjerovali glasinama, kakav doping, kakvi bakraci. Zlaja je bio heroj ulice, covjek iz naroda, veci od olimpijskog pobjednika.
Olimpijade su dolazile i u istoriji nestajale. Zuco svoju kuglu vise bacao nije. Neki drugi putevi zivotni za njega su bili odredjeni. Nije ga zanimala slava i svijetla reflektora velikih stadiona. Volio je on svoju Tuzlu, setnju Ilincicom i rahatluk nedjeljnog prijepodneva.