Friday, 30 January 2009
Thursday, 29 January 2009
Oni sto dolaze za nama
"...oni što dolaze za nama, imat će samo betonirane pejzaže,
nosit će na glavi, zelene kape i šešire,
a iz očiju, cvjetovi će da im vire...".
nosit će na glavi, zelene kape i šešire,
a iz očiju, cvjetovi će da im vire...".
Uzitak u ponavljanju
Nesto mene razmisljanje uhvatilo. Tako ti je to kad se previse vremena na netu provodi. Muci me nesto, da ne kazem nervira. To je banalnost i lakoca uspostavljanja ponovnog kontakta.
Mislim, nista lose u tomu, ali, uzitak u ponavljanju? Prepricavanje stvari koje stvaraju prolaznu ugodu ? Gdje je tu smisao, da ne kazem uzbudjenje. Zar vise covjek ne treba ni da se trudi, upoznaje , nego , obican klik misa, slike, likovi proslosti, ispred tebe su.
I opet kazem, sve je to lijepo, druzenje, evociranje, slatkasto sjecanje, ali...Zar nije prirodno da sazrijevanjem, poslom, interesima, promjenom nacina zivota, mijenjamo prijatelje i upoznajemo nove koji odgovaraju nasoj osobenosti?
I kakva je ovo komunikacija? Nezadovoljstvo samim sobom i polozajem u drustvu ili pokusaj da se prikazes onakvim kakvim zelis biti izbjegavajuci negativnost u sebi.
Serem...
Citam novine :"...trazenje prijatelja iz proslosti, zapravo je potreba da u njihovim ocima ispravimo sliku o sebi..."? Jebi ga sad, sta imam ispravljat. Slika je ista, samo malo potamnila. Jos uvijek se drzi na zidu sto se zivotom zove. Ponekad se iskrivi, ali, primjetim na vrijeme, nazad je na svoje mjesto vratim.
Eto, dokle je doslo, da se i nova grana psihijatrije javlja. Kako protiv ovisnosti neta iliti facebooka? Blago psihijatrima. Novo polje rada pred njima je. Internet, neistrazena dimenzija...
Ma sve to treba ukinuti i vratit se u proslost tako da ne treba da mislim kakva ce komunikacija buducnosti biti. Ja to ko boomerang mislima idem. Sad mi proslost ne valja, sad bi se vratio tamo?
Hocu ja da filozofiram. Da ja zavrsim dok se nisam u pertlama besmisla zaglavio. Nedostaje mi off line upoznavanje, kartonska razglednica i krivudave rijeci hemijskom olovkom ispisane...
Mislim, nista lose u tomu, ali, uzitak u ponavljanju? Prepricavanje stvari koje stvaraju prolaznu ugodu ? Gdje je tu smisao, da ne kazem uzbudjenje. Zar vise covjek ne treba ni da se trudi, upoznaje , nego , obican klik misa, slike, likovi proslosti, ispred tebe su.
I opet kazem, sve je to lijepo, druzenje, evociranje, slatkasto sjecanje, ali...Zar nije prirodno da sazrijevanjem, poslom, interesima, promjenom nacina zivota, mijenjamo prijatelje i upoznajemo nove koji odgovaraju nasoj osobenosti?
I kakva je ovo komunikacija? Nezadovoljstvo samim sobom i polozajem u drustvu ili pokusaj da se prikazes onakvim kakvim zelis biti izbjegavajuci negativnost u sebi.
Serem...
Citam novine :"...trazenje prijatelja iz proslosti, zapravo je potreba da u njihovim ocima ispravimo sliku o sebi..."? Jebi ga sad, sta imam ispravljat. Slika je ista, samo malo potamnila. Jos uvijek se drzi na zidu sto se zivotom zove. Ponekad se iskrivi, ali, primjetim na vrijeme, nazad je na svoje mjesto vratim.
Eto, dokle je doslo, da se i nova grana psihijatrije javlja. Kako protiv ovisnosti neta iliti facebooka? Blago psihijatrima. Novo polje rada pred njima je. Internet, neistrazena dimenzija...
Ma sve to treba ukinuti i vratit se u proslost tako da ne treba da mislim kakva ce komunikacija buducnosti biti. Ja to ko boomerang mislima idem. Sad mi proslost ne valja, sad bi se vratio tamo?
Hocu ja da filozofiram. Da ja zavrsim dok se nisam u pertlama besmisla zaglavio. Nedostaje mi off line upoznavanje, kartonska razglednica i krivudave rijeci hemijskom olovkom ispisane...
Monday, 26 January 2009
Capoeira...III
Taman sam pomislio kako sam skonto koji instruktor kada vodi koji cas, kad ono, opet me Mengele ufati. Tako da mi se sada sve zamantalo u glavi, zaboravio sam cak i one osnovne poteze sto sam mislio da sam savladao. Jedino, naucio sam na portugalskom brojat do deset.
Nema veze, mozda je to cak i dobro. Od svakog naucis po nesto. Ulazim u ritam, slowly but surely sto bi rekli nasi ljudi, manje me sve boli, mada jos uvijek lako ostanem bez daha. Godine, nedostatak kondicije, sta ces.
Zna biti naporno, kao sto je bilo danas, ali u tome je i poenta. Neka te drugi muce, kad se mucit ne znas natjerati sam.
Izganjam se, izubijam, oznojim, prijatno umorim. Osjecam se laksim. Mogao bih da poletim. Dobro, figuratvno, necemo bas sad Franju Kluza glumiti.
Svidja mi se sam koncept capoeire. Muzika, ritam, pjevanje. Naravno, nisam dosao do tog nivoa, ali, na putu sam pravom. Nakon svakog casa, ucesnici se okupe u krug (koji se zove-Roda) gdje instruktor pokusava pjevanjem da animira masu. Lijepo od njih, ali ja nakon sat vremena ganje i dizanja nogu ni zrak ne mogu hvatat, a kamoli ritam dzungle i horsko pjevanje pratit.
Capoeira - Basic Moves - More amazing video clips are a click away
Nema veze, mozda je to cak i dobro. Od svakog naucis po nesto. Ulazim u ritam, slowly but surely sto bi rekli nasi ljudi, manje me sve boli, mada jos uvijek lako ostanem bez daha. Godine, nedostatak kondicije, sta ces.
Zna biti naporno, kao sto je bilo danas, ali u tome je i poenta. Neka te drugi muce, kad se mucit ne znas natjerati sam.
Izganjam se, izubijam, oznojim, prijatno umorim. Osjecam se laksim. Mogao bih da poletim. Dobro, figuratvno, necemo bas sad Franju Kluza glumiti.
Svidja mi se sam koncept capoeire. Muzika, ritam, pjevanje. Naravno, nisam dosao do tog nivoa, ali, na putu sam pravom. Nakon svakog casa, ucesnici se okupe u krug (koji se zove-Roda) gdje instruktor pokusava pjevanjem da animira masu. Lijepo od njih, ali ja nakon sat vremena ganje i dizanja nogu ni zrak ne mogu hvatat, a kamoli ritam dzungle i horsko pjevanje pratit.
Capoeira - Basic Moves - More amazing video clips are a click away
Friday, 23 January 2009
Tuesday, 20 January 2009
Obamania
Sto meni ovaj inaguarni (je l' se tako kaze?) cirkus oko Obame ide na zivce. Da ponovim, inaguarni, jer ko zna kad cu ovu rijec opet cuti, a kamoli koristiti.
Svi su pomahnitali. Ne mozes normalno s covjekom da popricas, sve sami analiticari, profilirani poznavatelji svjetske politicke scene, intelektualna elita, ponosni gradjani planete Zemlje.
Obama to smo svi mi. Obama na TV-u, Obama na radiju, Obama u dnevim i sedmicnim novinama. Obama se smjeska na majci kratkih rukava, na pepeljari, na upaljacu. Obama u obdanistu, sa pionirima, izvidjacima, goranima. Obama u skoli, iza skole, pored skole, u skolskom dvoristu, na skolskom igralistu. Ima l' negdje da ga nema?
Ljudi dragi nemojte tudjom kitom (marketingom) gloginje mlatit. Pa ni Tito nije odmah na pocetku majce kratkih rukava s likom svojim imao. Ovo je vec blasfemija. Ide u korak sa lakrdijom.
Pa do pola godine niko vecu paznju na njega obracao nije. Pa do prije se sest mjeseci navlacio sa stranackim suparnikom, Hilary "Ja sam Billu halalila" Clinton, za predsjednicku nominaciju demokrata. I nisu bas birali sredstva i lijepe rijeci da do cilja dodju.
I sad samo slusam, Obama ovo, Obama ono, i jos se ova zemlja Kanadom zove? Kako li je tek malo juznije?
Poenta je moja. Ljudi su ovce. Vazda im treba neki mesija da ih vodi, usmjerava, ispravan put pokazuje. Generalno, nose u sebi kompleks copora i kao takvi moraju da pripadaju grupi.
Ajd dobro, neka pripadaju, neka se osjecaju bolje, ali zasto je sve to upakovano u foliju kvazi-demokratije? Zasto svi sad misle da su veci, ponosniji, politicki profiliraniji, ako su za Obamu glasali? Lijepo covjek prica, jelde?
Kao satro, vise nema papaka, svijet i glasacko tijelo u njemu satkano je od ljudi nepatovrene liberalne misli i ideja. Svijet je poceo da dise punim plucima novog demokratskog budjenja. Sad cemo svi pocet rahat-lokum umjesto hljeba jest. Ja vec u redu stojim.
I sta sad? Udri po marektingu. Daj jos jednu pepeljaru s likom njegovim. Jos jedan dolar i jos jedan san koji kratko traje. Hoce li itko barem da se strpi i doceka promjene (ako ih bude), pa da se i sud realniji donosi. Ili ce Obama jednostavno nestati u opskurnosti? Ili ce mediji odigrati svoju dobro znanu ulogu. Na brzinu te dignu, ali jos brze spuste.
Svi su pomahnitali. Ne mozes normalno s covjekom da popricas, sve sami analiticari, profilirani poznavatelji svjetske politicke scene, intelektualna elita, ponosni gradjani planete Zemlje.
Obama to smo svi mi. Obama na TV-u, Obama na radiju, Obama u dnevim i sedmicnim novinama. Obama se smjeska na majci kratkih rukava, na pepeljari, na upaljacu. Obama u obdanistu, sa pionirima, izvidjacima, goranima. Obama u skoli, iza skole, pored skole, u skolskom dvoristu, na skolskom igralistu. Ima l' negdje da ga nema?
Ljudi dragi nemojte tudjom kitom (marketingom) gloginje mlatit. Pa ni Tito nije odmah na pocetku majce kratkih rukava s likom svojim imao. Ovo je vec blasfemija. Ide u korak sa lakrdijom.
Pa do pola godine niko vecu paznju na njega obracao nije. Pa do prije se sest mjeseci navlacio sa stranackim suparnikom, Hilary "Ja sam Billu halalila" Clinton, za predsjednicku nominaciju demokrata. I nisu bas birali sredstva i lijepe rijeci da do cilja dodju.
I sad samo slusam, Obama ovo, Obama ono, i jos se ova zemlja Kanadom zove? Kako li je tek malo juznije?
Poenta je moja. Ljudi su ovce. Vazda im treba neki mesija da ih vodi, usmjerava, ispravan put pokazuje. Generalno, nose u sebi kompleks copora i kao takvi moraju da pripadaju grupi.
Ajd dobro, neka pripadaju, neka se osjecaju bolje, ali zasto je sve to upakovano u foliju kvazi-demokratije? Zasto svi sad misle da su veci, ponosniji, politicki profiliraniji, ako su za Obamu glasali? Lijepo covjek prica, jelde?
Kao satro, vise nema papaka, svijet i glasacko tijelo u njemu satkano je od ljudi nepatovrene liberalne misli i ideja. Svijet je poceo da dise punim plucima novog demokratskog budjenja. Sad cemo svi pocet rahat-lokum umjesto hljeba jest. Ja vec u redu stojim.
I sta sad? Udri po marektingu. Daj jos jednu pepeljaru s likom njegovim. Jos jedan dolar i jos jedan san koji kratko traje. Hoce li itko barem da se strpi i doceka promjene (ako ih bude), pa da se i sud realniji donosi. Ili ce Obama jednostavno nestati u opskurnosti? Ili ce mediji odigrati svoju dobro znanu ulogu. Na brzinu te dignu, ali jos brze spuste.
Monday, 19 January 2009
Capoeira...II
Moja se borilacka odiseja, pod kodnim imenom-Capoeira, nastavlja. Iako me noge i dalje rasturaju, snagom volje natjerao sam se i odradio treci cas. Prezivio sam.
Nakon sto sam skoro izdahnuo na prvom, a sa drugog izasao pun frustracija i muke da nastavim dalje, za vecerasnju seansu mogu reci da je uspjesna bila i da se osjecam znatno bolje. Naravno, sutrasnje jutro tek treba da svane.
Uglavnom, capoeira se bazira na ritmu, par osnovnih koraka, iz kojih se izvlace sve ostale defanzivne kretnje, sto me dovodi do zakljucka da je capoeira vise predstava, show za gledanje. Vjezba se uz muziku, vecinom udaraljke, timpani razni i naredbe(odbrojavanje) na portugalskom.
Svidja mi se sto upotrebljavas sve dijelove tijela, naravno, zavisi od tvoje fleksibilnosti kako uspjesno mozes da izvodis datu vjezbu. Ja krenem dobro, ubrzo ispadnem iz ritma, zaboravim ravnomjerno disat, iznerviram se, stanem. Arghhh.
Rekoh, tek sam na pocetku, ne mogu jos nista reci kakve su prve impresije. Nemam kondiciju, ocigledno, i kad se zafuram, prvenstveno mislim kako da do daha dodjem. Dinamicno je ljudi dragi, a ni ja godina nemam vise malo. Danas sam radio neki salto na rukama, ako nisam kicmu slomio. Kako se to na nasem kaze, cartwheel. Uglavnom, oslonio se na ruke, desna pa lijeva, odoh negdje u tacku, u glavi mi se zavrtilo, gubim tlo, leti sala, a letim i ja s njom. Pad je neugodan sa treskom.
Dobro, idemo dalje. Meni je najbitinije da sam uspio skontat kada koji instruktor predaje. Ne zelim da budem sa onim kaskaderom Mengeleom, sto me uhvati na prvom casu.
Nemam ja nista protiv njega, stavise, svaka njemu cast, ali jebaji ga starac, nisam ti ja Nadia Comanechi, ohani malo. Kad nisam dusu ispovratio.
Veceras je neki momak drzao cas, dobar je bio, zna da objasni, nabija ritam, ali ne pretjeruje. Tako da cu vjerovatno nastaviti s njim, pa dokle stignem. To be continued...
Nakon sto sam skoro izdahnuo na prvom, a sa drugog izasao pun frustracija i muke da nastavim dalje, za vecerasnju seansu mogu reci da je uspjesna bila i da se osjecam znatno bolje. Naravno, sutrasnje jutro tek treba da svane.
Uglavnom, capoeira se bazira na ritmu, par osnovnih koraka, iz kojih se izvlace sve ostale defanzivne kretnje, sto me dovodi do zakljucka da je capoeira vise predstava, show za gledanje. Vjezba se uz muziku, vecinom udaraljke, timpani razni i naredbe(odbrojavanje) na portugalskom.
Svidja mi se sto upotrebljavas sve dijelove tijela, naravno, zavisi od tvoje fleksibilnosti kako uspjesno mozes da izvodis datu vjezbu. Ja krenem dobro, ubrzo ispadnem iz ritma, zaboravim ravnomjerno disat, iznerviram se, stanem. Arghhh.
Rekoh, tek sam na pocetku, ne mogu jos nista reci kakve su prve impresije. Nemam kondiciju, ocigledno, i kad se zafuram, prvenstveno mislim kako da do daha dodjem. Dinamicno je ljudi dragi, a ni ja godina nemam vise malo. Danas sam radio neki salto na rukama, ako nisam kicmu slomio. Kako se to na nasem kaze, cartwheel. Uglavnom, oslonio se na ruke, desna pa lijeva, odoh negdje u tacku, u glavi mi se zavrtilo, gubim tlo, leti sala, a letim i ja s njom. Pad je neugodan sa treskom.
Dobro, idemo dalje. Meni je najbitinije da sam uspio skontat kada koji instruktor predaje. Ne zelim da budem sa onim kaskaderom Mengeleom, sto me uhvati na prvom casu.
Nemam ja nista protiv njega, stavise, svaka njemu cast, ali jebaji ga starac, nisam ti ja Nadia Comanechi, ohani malo. Kad nisam dusu ispovratio.
Veceras je neki momak drzao cas, dobar je bio, zna da objasni, nabija ritam, ali ne pretjeruje. Tako da cu vjerovatno nastaviti s njim, pa dokle stignem. To be continued...
Saturday, 17 January 2009
Friday, 16 January 2009
Capoeira
Capoeira je brazilska borilacka vjestina. Mjesavina plesa, zesceg ritma i gimnastickih pokreta. Nema direktnog kontakta, bazira se na odbrani, izbjegavanju udarca.
E, to sam si ja budalas, u pokusaju da razbijem rutinu i poboljsam kondiciju tijela i uma odredio da ,u narednim mi mjesecima, fizicka aktivnost bude. I ovako je to krenulo.
Odlucim se ja da uzmem par casova. Intro to Capoeira. Pojavim se na casu, klasicno upoznavanje, par ljudi mladji od mene i instruktor. On, misicav, bez grama sala, izvajan ko da je sisao sa pijedestala nekog od muzejskih eksponata iz starogrckog perioda.
Par pitanja slijedi. Jeste li prije uzimali casove? Sta ocekujete od Capoeire? Koji stepen tezine instrukcija zelite?
Sebe predstavlja ukratko. Vodi vec duze vrijeme ovu akademiju, priznata je sirom, kaskader ponekad, u borilackim fimovima, zna biti.
Cas zapocinje. Zagrijavanje, trcanje, rastezanje, istezanje, zatezanje.Vec ja umiram,a ni poceli nismo. Zaboravio sam ja koliko je meni godina, zaboravio sam da sam potpuno van kondicije i da jedino jutarnje trbusnjake ponekad radim. Zaboravio sam da sam se napucao neke Thai hrane prije casa, piletina u kikiriki sosu, zaboravio sam ponjet flasu vode sa sobom, ne pise se meni dobro. Kasno je sad za povlacenje.
Digni ovu nogu, digni onu, lijeva naprijed, desna ruka nazad, sagni se , ustani brzo, udarac, jedan, dva , tri, cetiri. Ah, kad me presjece nesto u grudima. Nemam zraka niotkuda.
A, ljudi dragi mislio sam da umirem. Ali, fakat, napustam ovaj svijet masne hrane i fizicke neaktivnosti i selim se dusom u prostranstva nepoznata. Hoce meni nesto da bude. Vrti mi se ona sala, a Thai hrana i kiselina kikirika sosa na vrhu grla se skuplja. Ako sad ne povratim necu nikad. Nestajem...
Vidi instruktor nije babi dobro, kaze, odmori malo. Jarane, ne trebas mi dva put reci, rado cu te poslusati. Disem na skrge, hvatam zrak koliko mogu. Gotov sam, nema od mene hajra. Moja karijera borilackih vjestina neslavno zavrsena je.
Ali, ne dam se ja tako lako. Kao feniks ptica iz legendi i prica, dolazim sebi, dizem se iz pepela imaginarnog, hocu reci, ustajem sa stolice. Vala, nastavit cu cas, makar me na nosililma u mrtvacnicu direktno odnjeli. Seki is on the road again.
Ne sjecam se kada se je cas zavrsio i kako sam doci do kuce uspio. Samo se sjecam da sutradan nisam mogao naci dio tijela koji me ne boli, da sam se sav upalio, i da sam zeni dobar izvor smijeha bio.
Neka samo ti zezaj, kad se napucam ko Zan-Klod prezimena Van Damme, vidjet ces ti kako cojek buba, hocu reci kondiciju ima.
Necu vala prekinuti, makar upalu misica noznih dobio. Odmoram par dana i nazad na strunjacu. Capoeira, jos zadnju rijec rekao nisam.
E, to sam si ja budalas, u pokusaju da razbijem rutinu i poboljsam kondiciju tijela i uma odredio da ,u narednim mi mjesecima, fizicka aktivnost bude. I ovako je to krenulo.
Odlucim se ja da uzmem par casova. Intro to Capoeira. Pojavim se na casu, klasicno upoznavanje, par ljudi mladji od mene i instruktor. On, misicav, bez grama sala, izvajan ko da je sisao sa pijedestala nekog od muzejskih eksponata iz starogrckog perioda.
Par pitanja slijedi. Jeste li prije uzimali casove? Sta ocekujete od Capoeire? Koji stepen tezine instrukcija zelite?
Sebe predstavlja ukratko. Vodi vec duze vrijeme ovu akademiju, priznata je sirom, kaskader ponekad, u borilackim fimovima, zna biti.
Cas zapocinje. Zagrijavanje, trcanje, rastezanje, istezanje, zatezanje.Vec ja umiram,a ni poceli nismo. Zaboravio sam ja koliko je meni godina, zaboravio sam da sam potpuno van kondicije i da jedino jutarnje trbusnjake ponekad radim. Zaboravio sam da sam se napucao neke Thai hrane prije casa, piletina u kikiriki sosu, zaboravio sam ponjet flasu vode sa sobom, ne pise se meni dobro. Kasno je sad za povlacenje.
Digni ovu nogu, digni onu, lijeva naprijed, desna ruka nazad, sagni se , ustani brzo, udarac, jedan, dva , tri, cetiri. Ah, kad me presjece nesto u grudima. Nemam zraka niotkuda.
A, ljudi dragi mislio sam da umirem. Ali, fakat, napustam ovaj svijet masne hrane i fizicke neaktivnosti i selim se dusom u prostranstva nepoznata. Hoce meni nesto da bude. Vrti mi se ona sala, a Thai hrana i kiselina kikirika sosa na vrhu grla se skuplja. Ako sad ne povratim necu nikad. Nestajem...
Vidi instruktor nije babi dobro, kaze, odmori malo. Jarane, ne trebas mi dva put reci, rado cu te poslusati. Disem na skrge, hvatam zrak koliko mogu. Gotov sam, nema od mene hajra. Moja karijera borilackih vjestina neslavno zavrsena je.
Ali, ne dam se ja tako lako. Kao feniks ptica iz legendi i prica, dolazim sebi, dizem se iz pepela imaginarnog, hocu reci, ustajem sa stolice. Vala, nastavit cu cas, makar me na nosililma u mrtvacnicu direktno odnjeli. Seki is on the road again.
Ne sjecam se kada se je cas zavrsio i kako sam doci do kuce uspio. Samo se sjecam da sutradan nisam mogao naci dio tijela koji me ne boli, da sam se sav upalio, i da sam zeni dobar izvor smijeha bio.
Neka samo ti zezaj, kad se napucam ko Zan-Klod prezimena Van Damme, vidjet ces ti kako cojek buba, hocu reci kondiciju ima.
Necu vala prekinuti, makar upalu misica noznih dobio. Odmoram par dana i nazad na strunjacu. Capoeira, jos zadnju rijec rekao nisam.
Monday, 12 January 2009
New Year's Resolutions
Sretna Vam godina Nova. Ima l' snijeg? Ima l' zime? Ima l' kakvih rezolucija? Da li ste sa praskom otpratili staru i docekali Novu? Ja to figurativno...
Kod mene rezolucija nema, ali svasta sam si nesto zacrtao sta bi trebao ili barem pokusao da zivot ucinim potpunijim, a sebe sretnijim. Nesto kao razbijanje rutine. Znaci, prvo bi trebalo biti, get organized, pa onda sve ostalo. To mi je najteze.
Kad sam mladjan bio ja vazda sam nekih rezolucija imao. Pusac, klasika, svaku sam se Novu godinu zavjetovao da ce ovo biti moja zadnja cigara zapaljena. Uvlacio sam duboko, gledao zuckaste prste ispred sebe i plavicasti dim sto nestaju u meni. Ponosan na sebe sam bio. U Novoj bez cigare. Ja to mogu. Znao sam izdrzati bez duhanskog dima cak do januara cetvrtog.
Sto se tice sadasnjosti, obecao sam sebi i mojoj boljoj polovini da cu se manje brinuti , manje nervozan biti, da se necu buditi nocu, da necu pisat po nogavicama panatalona, da je necu u krevetu laktovima udarati, da joj necu krast deku, da cu manje psovke upotrebljavat kad sam za volanom, da necu jest poslije devet navecer, da necu praviti namrstene face koje ne vidim,( imam bore oko ociju), da necu puno ici u kineske restorane, jer oni stavljaju MSG, a on je pun hemikalija, da cu pocet ucit spanski, da cu napisati peticiju da se ukine takmicenje za pjesmu Eurovizije, da cu odvest auto na procjenu stete, jer sam nekog razvalio na parkingu pa sam malo branik zakacio, da hranu sto mi slucajno padne na pod odmah bacim u kantu za smece, da necu ici na porno stranice, da necu jest kobasice, jer ko zna od cega se one prave, da necu citat idiotske casopise u supermarketu, namjerno ostavljene ispred kase dok cekas u redu, da cu ljubazniji biti preko telefona, da cu poceti citati vise i na netu biti manje.
Kazu da rezolucije traju negdje do kraja januara, a ako predjes februar, krizno razdoblje je iza tebe. Rezolucija postaje navika, ne osjecas teret, prihvatas je kao normalnost. Uspio si...
Mene uvijek privlaci da naucim ili saznam nesto novo. Bez obzira da li ce to meni koristiti ili ne, zato necu nikakve planove spominjati, jer vec sam neke zapoceo. Ostavljam prvo da sljedeci mjesec iza mene nestane , pa ako polucim zeljene rezultate, cuti ce se. Ako ne, jebi ga, barem sam pokusao...
Kod mene rezolucija nema, ali svasta sam si nesto zacrtao sta bi trebao ili barem pokusao da zivot ucinim potpunijim, a sebe sretnijim. Nesto kao razbijanje rutine. Znaci, prvo bi trebalo biti, get organized, pa onda sve ostalo. To mi je najteze.
Kad sam mladjan bio ja vazda sam nekih rezolucija imao. Pusac, klasika, svaku sam se Novu godinu zavjetovao da ce ovo biti moja zadnja cigara zapaljena. Uvlacio sam duboko, gledao zuckaste prste ispred sebe i plavicasti dim sto nestaju u meni. Ponosan na sebe sam bio. U Novoj bez cigare. Ja to mogu. Znao sam izdrzati bez duhanskog dima cak do januara cetvrtog.
Sto se tice sadasnjosti, obecao sam sebi i mojoj boljoj polovini da cu se manje brinuti , manje nervozan biti, da se necu buditi nocu, da necu pisat po nogavicama panatalona, da je necu u krevetu laktovima udarati, da joj necu krast deku, da cu manje psovke upotrebljavat kad sam za volanom, da necu jest poslije devet navecer, da necu praviti namrstene face koje ne vidim,( imam bore oko ociju), da necu puno ici u kineske restorane, jer oni stavljaju MSG, a on je pun hemikalija, da cu pocet ucit spanski, da cu napisati peticiju da se ukine takmicenje za pjesmu Eurovizije, da cu odvest auto na procjenu stete, jer sam nekog razvalio na parkingu pa sam malo branik zakacio, da hranu sto mi slucajno padne na pod odmah bacim u kantu za smece, da necu ici na porno stranice, da necu jest kobasice, jer ko zna od cega se one prave, da necu citat idiotske casopise u supermarketu, namjerno ostavljene ispred kase dok cekas u redu, da cu ljubazniji biti preko telefona, da cu poceti citati vise i na netu biti manje.
Kazu da rezolucije traju negdje do kraja januara, a ako predjes februar, krizno razdoblje je iza tebe. Rezolucija postaje navika, ne osjecas teret, prihvatas je kao normalnost. Uspio si...
Mene uvijek privlaci da naucim ili saznam nesto novo. Bez obzira da li ce to meni koristiti ili ne, zato necu nikakve planove spominjati, jer vec sam neke zapoceo. Ostavljam prvo da sljedeci mjesec iza mene nestane , pa ako polucim zeljene rezultate, cuti ce se. Ako ne, jebi ga, barem sam pokusao...
Subscribe to:
Posts (Atom)