Ponedjeljak je zadnji u mjesecu

Vikend je prosao ugodno. Vrijeme suncano, toplo, idealno za setnju, odlazak vani, bijeg od rutine.
Jucer, na svom putu stazama urbanim, posmatram zivotinje razne, sto nehajno plove na obliznjem jezeru: patke, guske, labudove bijele... Lijepo im je.
Kad, iznenada, ispred mene izleti nezgrapan stanovnik obliznjeg gaja, bandit sa prirodnom maskom na licu. Rakun.
Zaustavljam se i propustam ga. Vozi jarane, prednost imas. Divlja je to zivotinja i iako izgleda simpaticno, sa njima se ne salim.
Razidjosmo se u miru. Svako na svoju stranu. Ja prema obali okeana, a on do kante za smece.


Nekako mi zao , sjetan sam cak, sto je zadnji dan u mjesecu augustu. Ljeto bi kao , po nasem nametnutom uvjerenju, trebalo biti svrseno. Zavrsetak ili kraj mi uvijek tuzno zvuci.
Necu da razmisljam tako. Samo cu mahnut nevidljivo rukom u znak zahvalnosti na ugodne dane i nasmijati se blago. Auguste, do vidjenja do sljedece godine.

Bye bye Johnny

Wisdom Tooth

Vratih se od zubara. Zaplatio je umnjak. Kakvo lijepo ime za zub koji ne sluzi nicemu, zar ne?
Muti mi se u glavi, ne mogu usta da otvorim, gutam pljuvacku s mukom, vata uglavljena u svjezu ranu, vilicu mi cini duplom. Kad ce prestat moje muke stomatoloske?

Imao sam zakazano za nesto drugo. Barem sam tako mislio, kontam, sad ce mi nesto oko korijenskih kanala ceprkati, kad ono, mogli smo umanjak da ti izvadimo. Nije komplikovano. Hajde onda, kako vi kazete, kad sam vec dosao. Vadi.
Namjeste me u stolici, par uboda iglom sto smiruju zivac zubni, klijesta u zraku, zatvaram oci, mrak, blagi trzaj u desno. Umnjace, zbogom.
Pitaju , zelim li ga sacuvati? Ne, odgovor je moj. Sta ce mi zub? Jest da je umnjak ali garant necu nista pametniji biti.

Sad sam ogladnio, kafa mi se pije takodjer. Utrnuce vilice popusta, nelagodu u ustima osjecam. Dolazi druga faza. Povratak zubala u normalno stanje. A to zna da boli.
Vecer pocinje polako da pada...

Ljeto mi se vraca

Nakon dvije sedmice promjenjljivog vremena, sunce se vraca na obalu Pacifika. Prognoza kaze, naredni su dani slicni. August jos zadnju rijec rekao nije, majce kratkih rukava jos uvijek nose se. Ljeto, ponovo, sa nama je.

Malo sam usporio sa fizickim aktivnostima zbog vremena, a i mrsko mi nesto. Lijenost, dosada, rutina, ne bih znao reci. Dodatno, neka me slabost safatala zadnjih dana, tezina u plucima, glavi, hoce na prehladu , tako da se sada ko prebijena vreca bezvoljnosti po sobi vucem. Prilazim balkonskim vratima, otvaram ih sporo, sunceve zrake prodiru kroz odskrinute zastore. To mi treba. Odmah se osjecam bolje.

Izlazim na balkon, toplo je, ne pretjerano vruce. Priguseno se cuje saobracaj u daljini, grad se prostire koliko ti oku drago. Namjestam stolicu, gnijezdim se ko macak sneni. Pogledom prelazim preko cvijeca, blagi se vjetar igra liscem suhim. Zatvaram oci, toplina me miluje po svjeze obijanom licu, mirise ruzmarin u saksiji. Neka ljeta...

Ovo malo duse...

Mladost rasirenih krila

40 years ago...

Psycho

Vratite mi ljeto

Jah vremena i vanago

Sta je sada ovo? Nakon toplotnog udara od prije dvije sedmice, sastavila kisa pacificka, zahladnilo je. Je l' to mome ljetu kraj?

Kakav kraj, pomjeri se s mjesta, mani te mi toga, hocu svoje sunce nazad. Oprastam sto me glava zbog vremenske promjene razara, oprastam sto sam danas pokisao ko crkveni mis mekinjas, oprastam sto mi rucak nije sjeo (to je zato sto sam bio pokisao) oprastam sto sam dobio mizernu povisicu plate, oprastam metereolozima sto ne znaju ni slagat kako treba, oprastam sve samo mi suncane dane vratite!
Hocu sunce, vrelo, umjereno, neprimjetno. Halo, Auguste, cujemo l' se? Kalendarski, jos uvijek, ljeto je.

Danas mi se ne radi nikako. U maniru visprenog emigranta u vremenu radnom, lagano surfam netom, listam stranice brojne i citam najnovije dogodovstine iz bivse mi domovine.
Svasta nesto zanimljivo, a i moram uvijek biti in, da se ne provaljujem dzaba, da ne pomislite kako smo mi u ovim udaljenim zemljama, sto se dijasporama zovu, out of touch i dnevnih zbivanja.

Evo, bas citam, olinjali splitski galeb poznat pod kodnim imenom Moby Dick iliti Dikan, safato mladjahnu putericu tj. glumicu u usponu.
Lijepo je njima, masala, krstari se. Vidi dobre jahte, uvale morske i grudiju obnazenih. Eh, nije lako prema vrhu slave ici.
Ko sto gledam, uskoro ce za medije, markantna glumica zagonetna osmijeha i skupog mobitela, izjaviti da ju je Dikan privukao intelektualno, da izmedju njih , izuzev iskrenog prijateljstva, nema nista i da veceg dicka, hocu reci gospodina, dugo vidjela nije.
I ja sad ne mogu da docekam do sutra sta ce na sve to reci Vlatka, bivsa vedeta spomenutog poduzetnika. Garant nesto kao, degutantno.
Ali, nadimak je samo takav. Zene drage mozete li zamisliti da vaseg covjeka Dikanom zovete? Veselo, zar ne?

Dan je ponedjeljak, pocetak je augusta, kisa ne prestaje. Na danasnji sam dan prije devet godina pusiti prestao. Eto. Jah vremena i vanago...

Balcony

Guns of Brixton

Hallowed be thy name

Computer says no

August je...

Golden Ears

Sat vremena voznje od Vancouvera prema unutrasnjosti, nalazi se Golden Ears. Carstvo divljine, istinski raj za stovatelje prirode, Golden Ears je, barem za mene, jedan od drazih parkova. Planinski vrhovi pod vjecnim snijegom, mnogobrojne pjesacke staze, jezera, guste sume, samo su dio ljepote sto cini ovu provinciju jednom od najatraktivnijih u kanadskoj federaciji. Golden Ears, eto me...


Iako tek jutro je, vec su guzve na parking prostoru. Ipak, brzo pronalazim slobodno mjesto, uzimam svoj ruksak i put pod noge. Lagana setnja uz , gustom sumom zasticenom, obalom planinskog potoka.
Potok, uz setnju, sve siri i siri postaje je. Mogao bi se cak i rijekom zvati, ma sta rijekom, Amazon u sred kanadske sume. Sve oko mene , zeleni se. To se ja malo metaforama gadjam. Cuj, Amazon...


Uspori malo, nisi na maratonu, izlet je ovo. Pricam sa samim sobom. Cesto to cinim. Sta cu, kad misli me salijecu. Budno oko moje u daljini pronalazi cistinu uz obalu planinskog potoka.
Hmm... je li potok ili je rijeka? Rijeka je garant. Gdje to pise kada potok prelazi u rijeku? Ima li logicnog objasnjenja, pravila? Cim mozes da plivas, plutas, a dubina je veca od visine tvoje, rijeka je, zar ne? Amazon pravi...


Odmor. Sjedim pored smaragdne vode, obala je strma, zelja da skocim u rijeku, neopisiva.
Ipak, ne bacam se odmah. Tako su nas ucili stari, nemoj naglo, puknut ce ti srce. Polako, uranjam noge, jednu pa drugu, ispitujem. Za divno cudo rijeka (rijeka je garant..op.a) nije hladna, stavise, ugodno je. Vise ne cekam nista. Skidam ostatak odjece i bacam se. Plutam ko odbaceno stablo bez cilja, oci su mi zatvorene, predem u sebi, lijepo mi je. Istinski osjecaj predavanja, ja i planinska rijeka, sklad, dio sam prirode. Samo neka traje.


I trajalo je. Onoliko koliko sam zelio da traje. A zelio sam da vidim sta jos Golden Ears u sebi krije. Nastavio sam gorskom stazom, osluskivao misticnu sumu u okovu od mahovine, pronalazio vodopode skrivene, kroz netaknutu bistrinu rijecnu, promatrao kamenje.
I uvijek kada se vodena masa ispred mene stvori, jezero, rijeka, potok, sta bilo, ja moram, neka sila u meni je, barem jedan korak da napravim. Nesto kao Neil Armstrong. Da to nema kakve veze sa horoskopskim znakom? Ili sam ja samo budaletina kojem ponekad treba rashladjenje. Opet, metafora...


Umorio sam se. Ali nije to onaj umor sto slama vec je prijatan osjecaj sto prozima, sto treba, sto otklanja misli sto ne zelis da nosis u sebi.
I nemam namjeru da filozofiram, vracam se polako prema autu, nastavit cu svoj put, da uzivam u danima ljeta i ljepoti prirode.