Ples na kisi

Po nepisanim pravilima doba godisnjih trebalo biti ugodno, toplo i bez vecih padavina. Ali, nije.
Dosadna kisa, ona sitna, sto udara sa svih strana, od koje se ne mozes sakrit, a jos manje na ignore listu stavit, padala je preko vikenda i jos uvijek prisutna je. I ovo popodne, sipi, kao ostre iglice bora sto po licu grebu te, ne prestaje.

A u glavnom gradskom parku koncert. Trip-hop legende, Massive Attack. Iako sam sa nestrpljenjem cekao svirku, ne ide mi se nikako. Krenuti ili odustati? Ostati i cutati? Leci i zaboraviti? Dvoumim se.
Hajd' sto mi se ne ide nikako vec sam nervozan i radrazljiv do granica trpeljivosti. Sam sebe podnjeti ne mogu. Pa koja je onda i poenta da idem?
I zasto bas danas kisa? Zasto je vrijeme protivnik stalni i pobjednik vecinom? Zar nije proljece u punom mahu , skoro pa ljeto ce? I sta fali malo sunca za promjenu da bude? Ma ne treba ni da bude, samo, nemoj mi kise dosadne. Stani padavino vlazna. Evo, srklet blagi, prozima me.
Pocinjem da gundjam, a to za ovu pricu zanimljivo nije. Prekidam vremensku tiradu i vracam se koncertu samom.

Ukratko. Bila je subota i vecer sa kisom. Massive Attack, koncert na otvorenom. Promrzao i pokisao do koze, cekam na prve tonove. Docekujem ih sirokogrudno i sa kapuljacom na glavi.
Koncert je iznad svih ocekivanja. Mada daleko od svojih naslavnijih dana, Massive Attack su legende, rodonacelnici jednog muzickog izraza sredine devedestih koji jos uvijek traje. Nose koncert profesionalno i bez greske. Iznenadjen sam prijatno.
Pulsirajuci ritam, zvuk sto pokrece, vokali i pjesme za pamcenje. Raspolozenje se javlja, sitni koraci, zaboravljam na vrijeme. Hipnoza subotnje veceri, njisem se lagano, improviziram ples na kisi. Zadovoljan se vracam kuci.

Kisa i dalje pada, ponedjeljak se vuce sporo, oblaci pokrivaju okolne zgrade. Umoran sam, neispavan i ne radi mi se nista. Kafa je ispred mene, skupljam misli i utiske, kad ce vise kraj radnog vremena, sam sebi postavljam pitanje. Zadnji je dan mjeseca maja, sutra juni zapocinje.

Ljeto

Samo jos jedan petak

Taman pokrivac proljetni nadvija se nad gradom sto ga zovem svojim. Sitna kisa prekriva zadnji petak majski. Mjesec je pri kraju, a prijatnost proljeca i nisam osjetio bas. Malo se sve otuznim cini, nedostaje mi sunca svjetlost. Vikend zapocinje.
Kroz brizljivo ociscene prozore balkonskih vrata, promatram dan sto nestaje. Vidljivost je slaba, lakse mi je reci tako, nego, ne vidi se nista. Ne znam koliko je sati, zar je to i bitno, ionako je manje nego sto se cini. Pretpostavit cu da je oko sedam.
Glava me neslusa, za sada ne boli, ipak, mogucnost za tu neugodnost postoji. Osjecam umor sedmice iza sebe, ruke su mi teze nego obicno, muci me ostatak danasnjeg rucka duboko zavucen negdje u desnima, kojeg koncem izvaditi pokusao sam bezuspjesno. Rame me desno steka.

Otvaram vrata balkonska, tek toliko da osjetim strujanje zracno. Mirise vlaznost kise, zrak je svjez, godi glavi sto podmuklo tinja. Prigusenost saobracajne guzve cuje se u daljini.
Upaljeni televizor i laptop ispred mene, jedino su drustvo moje. Prebacujem na food channel, povremeno bacam pogled na bljesteci ekran i dosadne reklame sto se redaju jedna za drugom. Zaustavljam se za tren i promatram momka sto ostrim nozem vjesto ribu za veceru priprema. Akrobatski, spretan je, izgleda kao da se igra sa njom. Apetit mi se iznenadan budi.

Zatvaram vrata balkonska, pozdravljam dan sto nestaje. Gasim televizor, zavrsavam javljanje. Ceka me vecera, youtube i "Kuda idu divlje svinje".

Neko je tu

Dugi vikend

Dugi je vikend izraz koji se koristi kao podsjetnik da imas ili ces imati ili si imao jedan dan vise slobodnog preko vikenda. I ja sam imao ponedjeljak slobodan. I sutra se vracam na posao i ne radi mi se nikako.
Ne da je ovaj dugi vikend bio nesto posebno, stavise, nigdje sunca, nekako krmeljav, oblacan, otuzan, kao i citav maj, ali, ipak, neradan. Dovoljan razlog da se osjecas bolje.
Drzavni je praznik bio, vise sam zaboravio i sta je povod odnosno koji je datum od znacaja. Nonsalantno odmahujem glavom, sta me muce datumima koji se pojavljuju u sredini ili pred kraj mjeseca. Slab sam sa brojkama, samo okruglo zapamtiti mogu. Jedino sto znam da je sljedeci dugi vikend July 1, Canada Day i da je Titi sutra rodjendan i on bi , da je ziv, imao 118 godina, a ja bih zivio u rahatluku i sreci. Mozda bih cak i stafetu opstinsku nosio.

Govoreci o Jozi, u ilegalnim krugovima takodjer znanim i kao Valter, upravo gledam na netu jos jednu u nizu dokumentarnih serija o liku i djelu njegovom. Vidi se da je covjek plaho popularan bio tako da i trideset godina nakon smrti nikako da se dogovore je l' bio rdjav ili ne i u koje povijesne stranice da ga smjeste.
HRT proizvodnja, rezija Antun Vrdoljak. Kao sad ce on pravu istinu o njemu iznjeti, bez uljepsavanja i grubih rijeci. A on, reziser igranih filmova diskutabilnog kvaliteta, ne moze bez dramaturgije i sumnjivih insinuacija .
Smjesti on jednu scenu , drvena baraka, prostrana soba, pec na drva, vihor rata, Sutjeska gori, a jedna zgodna zena, crnka, brzim pokretima namjesta posteljinu i jastuke izguzvane. U medjuvremenu, ulazi naglo druga zena, partizanka naravno, duge plave kose sa loknama revolucionarke. Lakonsko pitanje slijedi:
" A gdje je drug Tito?"
"Sto vam treba drugarice? Ne moze svako do vrhovnog komandanta tako lako"
"Ja sam mu supruga vjencana i ime mi je Herta. A ko ste vi?"

Muk u sobi. I to onaj tezak, sto stoji , sekunde postaju minute, a minute sati, kao sto samo zna na filmovima biti. I pravo je mene bilo stislo pred kompjuterskim ekranom kad vidjeh da drama na pomolu je istinska. Sta li ce dalje biti? Hoce l' sada samari obostrani poletjeti? Poklepat ce se za kosu , to je garant. Medjutim, u sljedecem kadru pojavi se Tito, trznu se malo, pribra u sekundi i sve to razbuca na vrijeme sa par rijeci vrhovnog vodje i lukavog lidera :" Rijesite to zene same. Ja sad imam pametnijeg posla."
Eh, jedan je Valter. I u vrijeme najzescih ofanziva i gladi, obruca i bezizlaznih situacija, nalazio je mjesta za culnu stenografiju i kezualno taslacenje.

Kakve ovo veze ima sa dugim vikendom? Dobro, nema bas puno, ipak, ukazuje koliko sam vremena proveo na netu u ova protekla tri dana neradna. A lot.
Pronalazio serije dokumentarne i igrane, strane i davno zaboravljene. Jednu od njih upravo gledam, "Kuda idu divlje svinje". Meni draga, djetinjstvo ispred ociju mi se odigrava, Crni Rok, Veriga, Mile Vrbica i ostala svercerska raja, vrijeme drugog svjetskog rata, prezivljavanje i politicka previranja. Ko se sjeca, sjeca se, a ko ne ili nikad gledao nije, evo vam youtube. Samo ukucajte...

Fini decko

New Wave...IV

Socijalno odmrezavanje

Citam clanak koji tvrdi, maj trideset i prvi se sprema na odlucno ne. Quit Facebook Day.
Sastace se raja virtualna, njih tisucu i jedan ako ne i vise (kao u bajkama), i izvrsiti masovni suicid socijalni. Na spomenuti datum, u znak protesta, zauvijek ce ugasiti svoje ime na stranici, dragog nam i pristupacnog fejsbuku. Kao satro, privatnost se ugrozava pravo, nema se kontrola nad podacima licnim, sloboda misli je pod pitanjem. Ma hajde. Nije valjda. Zar i toga ima? Evo me se tresem, a zima mi nije.

Ideja vodilja i misao pokretacka, djelo je dva jarana iz bratskog nam grada Toronta. Uzeljeli se ljudi promjene ili su jednostavno ljubomorni, te pokrenuse inicijativu i sajt koji bi trebao da prodrma ljude tj. virtualne korisnike. Ugasite svoj fejsbuk, sto bi nasi stari rekli, account. Poruka je njihova kratka.
I sad ja nesto razmisljam. Kako se dogadjaji odnosno virtualna komunikacija u sajberu brzinom svijetlosti odvija i kako sve to dodje i nestane, a da nemas vremena ni posteno da se osvrnes.
Prvo ti je pruzen email, pa si upoznao chat, pa je dosao forum, pa iznikose razni blogovi, pa je MySpace preuzeo primat, pa se naposljetku pojavi fejsbuk i pomete sve redom. Da li je doslo vrijeme da i on krene silaznom putanjom? Virtualno-elektronsko-evolucionarni proces. Novo skida staro. Ko je sad na redu da preuzme tron najvisi?

Sto se mene tice, account imam, , navratim da ostavim misao dana ili zanimljiv video-clip. Nasmjesim se, provjerim mail, podignem palac odobravanja prema gore, napisem rijeci par. Dosta, zar ne?
Prica se da vec novu mrezu socijalnu u pripremi imaju. Opet su to nekakvi studenti zakuhali, a nazvat ce je simbolicno, kazu barem tako, dijaspora. Da, dijaspora, rasulo, disperzn, ta predivna grcka rijec sto spaja ono sto se spojiti tesko moze. Duh i tijelo, realno i virtualno, globalno i lokalno.

Ali, mene svrbi kaziprst desne ruke. Sve me neki srklet hvata okrivit cu zasicenost sto me steze. Mozda cu i ja na maj trideset i prvi na delete tipku pritisnuti, a mozda i necu. Mislim, hvala mrezi, fejsbuku i ostalim vidovima, posluzili su svrsi. Ljeto dolazi, vakat je pravi da se socijalno malo odmrezim na neodredjeno vrijeme.

Pocasni govor

Persepolis

Persepolis je drevni grad jos drevnije Persije iliti danasnjeg Irana. Kazu da je bio lijep, kao sto su lijepi svi gradovi i drzave koje nikada vidio nisi nego samo pretpostaviti mozes. Narocite anticke, netragom nestale civilizacije. Mastu unutar tebe probude. I onda ti zamisljas i rijeci divljenja same izlaze:"...joj, jest tamo lijepo bilo...".

Medjutim, u mojoj prici, Persepolis je animirani film sto ga gledah sinoc. Nedavno sam citao knjigu-strip, svidio mi se, paznju mi privukao, ubrzo, film s neta sam skinuo. I odmah da kazem , prije nego sto se me lijenost savlada i zaborav prekrije. Film je uradjen dobro i za preporuku svakom zelim. Zapamtite ime ovo. Persepolis.

Francuska produkcija, tekst i crtezi Marjane Satrapi koja je, ujedno, i glavni lik filma. Iran prije, za i poslije revolucije vidjen ocima nemirne djevojcice, djevojke i zene. Coming-of-age. Nesto kao autobiografija, uz pomoc, animirano-ironicne forme izrazaja. Gradjanska obitelj, Tehran, djetinjstvo, heroji i zlikovci, revolucija. Odlazak, odrastanje, samoca, Bec, povratak. Depresija, budjenje, sazrevanje, udaja, rastava, Paris. Marjane's Pesepolis.

Private Idaho

New Wave...III

Is it a dream?

Maj je cetvrti

Na danasnji dan, prije tacno godina trideset, netragom je nestao i u legendu usao, vispreni lik istancanog ukusa i neodoljivog sarma. Ime mu je bilo Joza.

Toliko je toga o njemu napisano i receno vec, da sve sto bih dodao ja, bilo bi samo puko nabrajanje, neumjesno ponavljanje, mozda i blasfemija cak. Zato ne zelim da ponavljam sture informacije i govor jezika zlih. Jozi to ne treba. Joza je iznad njih.
Ne pamtim ga dobro, godina sam imao deset, previse mali da znam, nedovoljno odrastao da pretpostavljam. Stariji su tiho izgovarali ime njegovo. Joza je bio drugaciji od drugih. Revolucionar. To sada sa sigurnoscu znam.

Kazu da je ljubio puno zena i da je s nekavim zidarima povezan bio. Kazu da je imao svoju lozu, bravarski stroj i vinograd privatni. Kazu da je jednim hicem jelena u trku pogoditi mogao, a ni od medjeveda bjezao nije. Kazu da je macevati znao, a u valceru, na iznenadjenje mnogih, okretan bio. Kazu da je volio dizajner odijela svijetlije boje i da su mu kubanske cigare godile pravo. Kazu da je volio putovati i upoznavati krajeve egzoticne cija se imena tesko izgovoriti mogu. Kazu da je sjetan ponekad bio, kada je kroz zatamljena stakla Ray-Ban naocala sa svog galeba promatrao pucine beskraj.
Kazu da legende ne umiru nego se stvaraju, samim time Joza jos uvijek za mnoge zivi. Godina je proslo trideset.