Recoleta/Barrio Norte su kvartovi sto se nastavljaju istocno od Palermo prema centru i sjeverno prema obali delte. Inace, po nekom nepisanom pravilo (sto cu tek kasnije saznati/vidjeti) sjeverni je dio Buenos Aires kao bogatiji, a juzni, siromasniji. Nevidljiva socijalna linija razdvaja upper & lower class, one koji imaju i one koji ne. Dijete socijalizma u meni, to bas i ne prihvaca lako, ali, barem tu vidim da sam na juznom americkom kontinentu(tv-sapunica uzivo) i da tako kod njih sistem funkcionise stotinama godina. Pokusao je svojevremno te klasne linije nekako da promjeni jedan Argentinac, imenom Ernesto, ali mu bas i nije poslo za rukom. Vecina Juzne Amerike nastavlja da zivi i dalje vodjena korumpiranim vladama, povremenim huntama i nestabilnom ekonomijom.
Dosta casa sociologije, da se vratim putopisu, Recoleti i Barrio Norte. Oba su kvarta elitnija nego Palermo sto ih cini sterilnijim, barem meni,odbojnijim. Nema pogovora, lijepi su, ali nemaju onaj sarm, osjecaj pripadnosti kvartu, sto Palermo u sebi jos uvijek nosi. Zeleni prostrani parkovi, rascvalo drvece sa ljubicastim cvijetovima, siroki bulevari, cuke na lancu i bez njega, ugladjene gospodje i dizajner suncane naocale. Mnogobrojni retro kafe-barovi, toplo, suncano, proljetno vrijeme. Milina. Nista mi vise treba zato suti, setaj i uzivaj.
Zena mi se vec drugi dan pocela zalit da je zuljaju cipele. Znao sam ja, tako nama uvijek bude. Hoce da bude eleganta, sik, boze moj, idemo u Buenos Aires, gdje se zene dave modnim casopisima, a zadnji pesos trose na krpice i plasticne operacije. Eto ti sad. Cipelice zuljaju, a zamjene nema. Hajmo onda malo odmorit, na jednu kafu i par kroasana ili sto bi Argentinci rekli, cafe con leche & medialunas. Ne treba nam se dva puta reci.
Red je da se malo i sjedne. Bez puno razmisljanja, lokalni kafic, isti takvi i ljudi. Basta na trotoaru, konobarica obucena u zeleno-bijelu kombinaciju, duga crna kosa i osmijeh blag. Gledam jednu zenu za suprotnim stolu, sama, hrani golubove i pusi sa uzitkom. Na prvi pogled, mladjom se cini, medjutim, lako se uoci da godina ima dosta. Zapocinjem razgovor neusiljen. Dobar engleski, zivjela je u Evropi i Americi, vidi se da je obrazovana, ima stan u Recoleti. Tu upoznajem i fenomen zena srednjih godina i vise. Opsjednutost plasticnim operacijama, botoksima i ostalim silikonima. Moja je sugovornica zivi primjer iste. Usne neprirodno velike, koza lica zategnuta, jagodice podignute, frizura, kobajagi, mladalacka. Malo mi sve to cudno izgleda, ali to je valjda kod njih normalno, trend, normativ, neki kazu cak i jeftino. Pozdravljam se i idem dalje.
Nastavljam setnju. Promatram balkone na zgradama sa ogradom od livenog zeljeza, otvorene mesnice, govedje odreske, radnje sa vocem i povrcem. Osjecam da lijepo mi je.
Moj je koncept turizma jednostavan. Pokusavam da se adaptiram sto brze, da ne strcim vec da budem dio cjeline. Kako se to ono kaze na nasem, trudim se da se bez vece muke uklopim, blend in. Nisam klasican turist, nemam bejzbol kapu na glavi, ogroman foto-aparat i jeftine patike. Sto vise izbjegavam turisticke zamke, bolje mi je. Idem neutabanim stazama, posjecujem obicna mjesta, rucam u nepoznatim restoranima, uzivam u pivu i konobaricama prosjecnog kafica. Tako da su mi ljudi znali prici i pitati nesto na spanskom, mislice valjda da sam iz Buenos Airesa iliti Porteno pravi, a ja sav sretan, podignem glavu i progovorim tiho:" No hablo Espanol". Kako mi samo sujeta iznenada narasti zna!
Ipak, neke stvari su obavezene. Neka se mjesta moraju vidjeti, mjesta, koja su u svakom prospektu turistickom i na listi zelja i kojima se pocast odati mora. Moju danasnju setnju Recoletom zavrsavam na istoimenom groblju, koje svojom arhitekturom, lavirintom mauzoleja i grandioznoscu, iskreno divljenje izaziva.
Zapravo, nesto razmisljam, ne bi bas bilo zgodno zavrsit na groblju veceras, nekako mi to morbidno zvuci. Zato odoh do obliznjeg restorana, na omiljenu razbibrigu prosjecnog Argentinca: pivo, kikiriki, sun bathing & people-watching. Kao se samo lako prilagodjavam kad sam na odmoru. Senor, una cerbeza, por favor. Jao, jesam zajeban...
4 comments:
Super nastavak, super priča, super su vam fotkice. Ništa pametno nisam rekla, znam, ali i nemam, samo sam uživala čitajući i gledajući. :)
Hvala RZ...nastavak price uskoro slijedi...:)
Bože, kako ti zavidim. Eto, to osećam dok čitam; A fića?? Ne mogu da verujem, kako je taj prešao okean?? Da nije tvoj?? :))
Moj tzv...od prvog trena osejcao sam se kao u Evropi. Ljudi, automobili, kaficipuni, radnje, arhitektura...nevjerovatno.
A fica imaju koliko hoces. Simapticno to sve izgleda. Barem oku turiste...
pozdrav
SD
Post a Comment