Monday, 30 May 2011
Sunday, 29 May 2011
Nedjelja je jutro
Nedjelja je jutro, zadnja u mjesecu maju. Nestabilno vrijeme i dalje traje, proljece je bez sunca i topline koja se u ovo doba ocekuje. Tmurno. Kisa samo sto nece.
Spavao sam lose, vrtio se, otpuhivao u prazno, namjestao jastuk bezuspjesno. Masnoce obilja hrane prethodnog dana su me zarobile, a ja jos ne kontam cinjenicu da mi tijelo stari i da je najbolje za mene i zeludac moj da dan pocnemo ( i zavrsimo) sa zitaricama, vocem ili suhim dvopekom, a ne sa pola sadrzaja frizidera iznesenim na kuhinjski sto.
Posto pametniji kazu da se klin klinom izbija, a ja njih vazda slusam, skuhao sam espresso kafu od koje dlake na rukama otpadaju, a mutavi progovore i lagano polozio na zeludac. Sad vise nista ne osjecam. Ni mucninu ni prostor ni vrijeme. Mogu komotno oporuku da napisem.
Sinocnje prijepodne je bilo odredjeno za fubalsko okupljanje ispred malih ekrana. Uzbudjena horda muskarca juznoslavenskih crta lica, sa plasticnim vrecicama punim domaceg peciva, pazljivo zamotanih u celofan da ne izgube toplinu, i sitno narezanog suhog mesa, sjatila se kod mene. Uz povike glasne, dosjetke i doskocice starog kraja, gledalo se finale kupa sampiona, Manchester-Barcelona. Jos nam je samo falila lirika Selme Bajrami ili Seke Aleksic sa youtube kanala i atmosfera jednog subotnjeg podneva bila bi u potpunosti oslikana. I naravno, tu sam se napucao teskom hranom i sebi nisam mogao doci do veceri.
A kad je vecer pala, zapucao sam na koncert Sam Roberts Banda. Sam je Kanadjanin, ima par hitova , a ja ga bas i ne gotivim, previse je to meni mlako i jednostavno. Ali, pozvali me prijatelji drugih crta lica, nazvat cu ih, sjeverno-americke, i da ne ispada da se izvlacim, s njima sam zavrsio subotu okruzen rock zvukom i sumom centralnog parka. Dobro bilo, ali nista za pamcenje. Ona hrana od podneva i dalje u meni stojala je, nesvarena i masna. Ni koncert pomogao nije. Znao sam, noc ce biti zanimljiva i duga
Od ostalih zanimljivosti, grad se uveliko sprema za finale stoljeca , Vancouver Canucs vs Boston Bruins, a ja sam zabradatio. To je ko fazon kad se igra hockey play-off, zagrizeni pobornici puste dlake lica na slobodu, ne briju se sve dok je njihov tim u igri. Ove su godine Canucks stigli do finala, a dlaka na sve strane.
Da ne ispadnem supak imigrantski, pridruzio sam se trendu, mada je istina sasvim druga. Zena me gotivi ovakvog, zaraslog i izgleda alfa-muzjackog, sto ce reci, da su dlake, bez obzira koliko losu reputaciju imale, idealne dodatak za erotsko-senzualni balans i bracno ozivljavanje . Suma sumarum jutra nedjeljnjeg, dlake sa lica mog uskoro nestati nece...
Spavao sam lose, vrtio se, otpuhivao u prazno, namjestao jastuk bezuspjesno. Masnoce obilja hrane prethodnog dana su me zarobile, a ja jos ne kontam cinjenicu da mi tijelo stari i da je najbolje za mene i zeludac moj da dan pocnemo ( i zavrsimo) sa zitaricama, vocem ili suhim dvopekom, a ne sa pola sadrzaja frizidera iznesenim na kuhinjski sto.
Posto pametniji kazu da se klin klinom izbija, a ja njih vazda slusam, skuhao sam espresso kafu od koje dlake na rukama otpadaju, a mutavi progovore i lagano polozio na zeludac. Sad vise nista ne osjecam. Ni mucninu ni prostor ni vrijeme. Mogu komotno oporuku da napisem.
Sinocnje prijepodne je bilo odredjeno za fubalsko okupljanje ispred malih ekrana. Uzbudjena horda muskarca juznoslavenskih crta lica, sa plasticnim vrecicama punim domaceg peciva, pazljivo zamotanih u celofan da ne izgube toplinu, i sitno narezanog suhog mesa, sjatila se kod mene. Uz povike glasne, dosjetke i doskocice starog kraja, gledalo se finale kupa sampiona, Manchester-Barcelona. Jos nam je samo falila lirika Selme Bajrami ili Seke Aleksic sa youtube kanala i atmosfera jednog subotnjeg podneva bila bi u potpunosti oslikana. I naravno, tu sam se napucao teskom hranom i sebi nisam mogao doci do veceri.
A kad je vecer pala, zapucao sam na koncert Sam Roberts Banda. Sam je Kanadjanin, ima par hitova , a ja ga bas i ne gotivim, previse je to meni mlako i jednostavno. Ali, pozvali me prijatelji drugih crta lica, nazvat cu ih, sjeverno-americke, i da ne ispada da se izvlacim, s njima sam zavrsio subotu okruzen rock zvukom i sumom centralnog parka. Dobro bilo, ali nista za pamcenje. Ona hrana od podneva i dalje u meni stojala je, nesvarena i masna. Ni koncert pomogao nije. Znao sam, noc ce biti zanimljiva i duga
Od ostalih zanimljivosti, grad se uveliko sprema za finale stoljeca , Vancouver Canucs vs Boston Bruins, a ja sam zabradatio. To je ko fazon kad se igra hockey play-off, zagrizeni pobornici puste dlake lica na slobodu, ne briju se sve dok je njihov tim u igri. Ove su godine Canucks stigli do finala, a dlaka na sve strane.
Da ne ispadnem supak imigrantski, pridruzio sam se trendu, mada je istina sasvim druga. Zena me gotivi ovakvog, zaraslog i izgleda alfa-muzjackog, sto ce reci, da su dlake, bez obzira koliko losu reputaciju imale, idealne dodatak za erotsko-senzualni balans i bracno ozivljavanje . Suma sumarum jutra nedjeljnjeg, dlake sa lica mog uskoro nestati nece...
Tuesday, 24 May 2011
Go canucks go...II
Ovdje je veceras ludnica. Cuju se sirene automobila, petarde, buka velegrada zaglusuje. Sa balkona posmatram svijetla u daljini, vecer je ugodno toplo, ko zna sta noc donosi. Da sve jasnije bude, lokalni klub, Vancouver Canucks, nakon 17 godina uspio se plasirati u finale najprestiznijeg takmicenja u hokeju, poznat pod imenom, Stanley Cup. Ko veceras ne guzne, magarac bio. Eto...
Citav je grad vec vise od mjesec dana u groznici doigravanja. Svi prate sta se desava na ledu i izvan njega, svi bi zeljeli biti gladijatori na klizaljkama, a netom zavrsena utakmica bijase slag na torti zadnjih uzbudjenja.
Iako nisam neki fan, hokej je neizbjezna tema, a Canucks ponos grada. Na poslu, u skoli, u canifi, na raskrsnici, u restoranu, kod frizera, svi o hokeju razglabaju. Valjda to tako ide u multikulturalnim drustvima, kada nema puno toga da dijelis zajednicko s drugima, kada si rezervisan i pazis da nekog nesmotreno ne uvrijedis, ipak, s necim se moras identifikovati. Hokej dodje, nekako, siguran outlet za emocije i etno-drzavno pripadanje. Mozes naci mjesto za sebe i sebe u mjestu odnosno hokeju.
Veceras je bilo gutavo, overtime, sto bi nasi stari rekli, triler pravi. Ako me sad infarkt nije strefio, nece nikad. Mada, meni je svjedeno, ne ludujem niti se raspadam od dragosti. Ako je njima lijepo i meni je. Jedino me muci pogresna interpretacija izraza-multikutura. Kad cujem tu rijec, hoce nesto da mi bude. Odmah se ospem od vrata prema dole, nekakav me srklet nelagode osine, nervi mi se mozdani napnu ko strune akusticne gitare.
Znam, svemu su krivi mediji balkanski, njihova preseravanja, niski udarci i ujedanja. A gori od njih jos sam samo ja koji ih citam. Nas vala ni deset finala hokejskih niti stotinu visokih predstavnika gospodje Europe, ujediniti ne moze. To se tako rodi i tu nema puno filozofije.
Citav je grad vec vise od mjesec dana u groznici doigravanja. Svi prate sta se desava na ledu i izvan njega, svi bi zeljeli biti gladijatori na klizaljkama, a netom zavrsena utakmica bijase slag na torti zadnjih uzbudjenja.
Iako nisam neki fan, hokej je neizbjezna tema, a Canucks ponos grada. Na poslu, u skoli, u canifi, na raskrsnici, u restoranu, kod frizera, svi o hokeju razglabaju. Valjda to tako ide u multikulturalnim drustvima, kada nema puno toga da dijelis zajednicko s drugima, kada si rezervisan i pazis da nekog nesmotreno ne uvrijedis, ipak, s necim se moras identifikovati. Hokej dodje, nekako, siguran outlet za emocije i etno-drzavno pripadanje. Mozes naci mjesto za sebe i sebe u mjestu odnosno hokeju.
Veceras je bilo gutavo, overtime, sto bi nasi stari rekli, triler pravi. Ako me sad infarkt nije strefio, nece nikad. Mada, meni je svjedeno, ne ludujem niti se raspadam od dragosti. Ako je njima lijepo i meni je. Jedino me muci pogresna interpretacija izraza-multikutura. Kad cujem tu rijec, hoce nesto da mi bude. Odmah se ospem od vrata prema dole, nekakav me srklet nelagode osine, nervi mi se mozdani napnu ko strune akusticne gitare.
Znam, svemu su krivi mediji balkanski, njihova preseravanja, niski udarci i ujedanja. A gori od njih jos sam samo ja koji ih citam. Nas vala ni deset finala hokejskih niti stotinu visokih predstavnika gospodje Europe, ujediniti ne moze. To se tako rodi i tu nema puno filozofije.
Friday, 20 May 2011
Monday, 16 May 2011
Saturday, 14 May 2011
Eurosong
Jedan od pokazatelja da vise ne kontam puno toga je, parada kica, slagerske namjestenosti, muzicko-scenski cirkus, nazvat cu ga jednim imenom, Eurosong. Upravo citam o netom zavrsenom takmicenju.
Ponekad, kada dosadna kisa pacificka i tmurno vrijeme sastavi majsku subotu, koja bi po nepisanim pravilima datog godisnjeg doba, trebala biti suncana, prijatna tijelu i duhu topla, a ja vani u setnji, osjecam se potisteno. Zazelim se ljudi, zajebancije i suplje price starog kraja. Pozelim da sjednem u bastu kafica, promatram cutke gomilu sto prolazi i gustiram kafu produzenu, bez odredjenog plana da moram ubrzo negdje da idem. Pozelim da se nasmijem glupavim forma i dosjetkama, koje ne vrijedjaju nikog, ali, znaju dobro srz da pogode. Ironijom do (samo)spoznaje.
Hvala netu, moja se zelja zadovoljiti moze brzo, par poteza misa i vec sam na balkanskim web stranicama. Prodjem naslovima, procitam teme dane i zavrsim na komentarima. I tu je kraj svim mojim zeljama.
Izgubim se, ne kontam, nisam siguran. Da li se raja zajebava ili je , uistinu , mrtvo ozbiljna. Pa zar jedno bezvezno muzicko takmicenje, jedno glasanje, jedan plasman, jedna stepenica manje ili vise, nosi sa sobom toliki naboj, tolike tenzije? Zar ti komentari predstvaljaju stvarnu politicku sliku, puls balkanskih naroda, kojima, ocigledno, malo treba da se zapale, pa makar to samo net bio.
I citam, i citam, i cekam hocu li naci na neki normalan komentar, i pokusavam da povezem koliko bi ko mogao imati godina, sta rade, cime se bave, stepen (ne)obrazovanja, kucni odgoj, pokusavam da sastavim sliku likova koji ostavljaju te rijeci iza sebe, kako izgledaju, kakvi su u normalnom drustvu, da li se ponekad zastide?
Sumrak se polako spusta nad gradom, gripa me prolazi, generalno, osjecam se bolje. A sta da kazem sebi u odbranu na net prepucavanja? Ako te nesto nervira, nemoj niti citat. Suti, sjedi, jebo te Eurosong i djetinjasti komentari iskrvljenog patriotizma. Zabavi se drugim stvarima, nasmij sebe, druge, okreni na neki sportski kanal , youtube, nije ti lose, samo sto jos nisi skonto.
Ponekad, kada dosadna kisa pacificka i tmurno vrijeme sastavi majsku subotu, koja bi po nepisanim pravilima datog godisnjeg doba, trebala biti suncana, prijatna tijelu i duhu topla, a ja vani u setnji, osjecam se potisteno. Zazelim se ljudi, zajebancije i suplje price starog kraja. Pozelim da sjednem u bastu kafica, promatram cutke gomilu sto prolazi i gustiram kafu produzenu, bez odredjenog plana da moram ubrzo negdje da idem. Pozelim da se nasmijem glupavim forma i dosjetkama, koje ne vrijedjaju nikog, ali, znaju dobro srz da pogode. Ironijom do (samo)spoznaje.
Hvala netu, moja se zelja zadovoljiti moze brzo, par poteza misa i vec sam na balkanskim web stranicama. Prodjem naslovima, procitam teme dane i zavrsim na komentarima. I tu je kraj svim mojim zeljama.
Izgubim se, ne kontam, nisam siguran. Da li se raja zajebava ili je , uistinu , mrtvo ozbiljna. Pa zar jedno bezvezno muzicko takmicenje, jedno glasanje, jedan plasman, jedna stepenica manje ili vise, nosi sa sobom toliki naboj, tolike tenzije? Zar ti komentari predstvaljaju stvarnu politicku sliku, puls balkanskih naroda, kojima, ocigledno, malo treba da se zapale, pa makar to samo net bio.
I citam, i citam, i cekam hocu li naci na neki normalan komentar, i pokusavam da povezem koliko bi ko mogao imati godina, sta rade, cime se bave, stepen (ne)obrazovanja, kucni odgoj, pokusavam da sastavim sliku likova koji ostavljaju te rijeci iza sebe, kako izgledaju, kakvi su u normalnom drustvu, da li se ponekad zastide?
Sumrak se polako spusta nad gradom, gripa me prolazi, generalno, osjecam se bolje. A sta da kazem sebi u odbranu na net prepucavanja? Ako te nesto nervira, nemoj niti citat. Suti, sjedi, jebo te Eurosong i djetinjasti komentari iskrvljenog patriotizma. Zabavi se drugim stvarima, nasmij sebe, druge, okreni na neki sportski kanal , youtube, nije ti lose, samo sto jos nisi skonto.
Wednesday, 11 May 2011
Maj u slinama
Ne radim. Zaglavljen na kaucu, ispred upaljenog televizora, blijedo pratim jedne te iste vijesti, povremeni bacajuci pogled kroz zamagljena prozorska okna.Sve mi se istim cini. Dani mjeseca maja prolaze mi slinavo. Bukvalno. Vise ne znam koja po redu , prehlada ili gripa, sto me napade u zadnje pola godine, protekle me dane drzi zarobljenim unutar cetiri zida. Osjecam se gore, nemocnije, nego da gledam uzivo takmicenje za dobitnu pjesmu Evrovizije. Enough said.
Vrtoglavica, potpuna slabost tijela, blaga groznica sto me trese. Moj je kratak opis. Sline dodju kao spas, podsjetnik, naznaka da moram, povremeno, disajne puteve da cistim, da oslobodim, da sam, ipak, jos uvijek ziv.
A bolje mi je da ne gledam vani. Vrijeme, ne da je sugavo, nego vise nemam ni rijeci da opisem ovu kisurinu, ovo sivilo sto pokriva grad i kad ne znas koliko je sati i kad pojma nemas koji je dan.
Pokusavam da organizujem misli i logicki povezem zasto je tako. Pa ljudi dragi mjesec je maj, slavuji i ostale ptice pjevice, kanarinici a mogu i vrapci , trebale bi mi pod uhom cvrkutati, a omamljujuci miris rascvalosti proljetnog cvijeca, pluca nagraditi. Ma nek' barem golubovi avlijaneri klepetaju krilima ili seru po balkonu rado, samo da imam osjecaj proljeca, budjenja, zivosti.
Ali, nista. Apsoultno nista. Svi su se posakrivali, sklonili, nestali, a i ja sa njima. Cekaju neko bolje vrijeme, koje uskoro doci nece. Nije pretjerivanje, fakat, proljeca ove godine nisam vidio. Izgleda da cu ga preskociti i iznenada , bez pripreme, u ljeto direktno uletjeti. Jednostavno, zimska je kisa samo nastavila svoj okeanski put, niske temperature je prate, rekordi metereoloski prste na sve strane. I ajd ti sad budi zdrav!
Vrijeme je da obrisem sline. Nos mi se pretvorio u gripoznu kloaku, nepresusni izvor srece za jeftine papirnate maramice, te mi brisanje istog, ostaje jedina fizicka aktivnost ovih dana maja. Nemam vise nista od znacaja za reci. Ne mogu da mislim kad glava mi je teska, a tijelo odavno prestalo da slusa. Cekam da me gripa prodje, cekam da kisa stane, cekam godisnjeg doba milost. Do tada, nastavljam maj u slinama...
Vrtoglavica, potpuna slabost tijela, blaga groznica sto me trese. Moj je kratak opis. Sline dodju kao spas, podsjetnik, naznaka da moram, povremeno, disajne puteve da cistim, da oslobodim, da sam, ipak, jos uvijek ziv.
A bolje mi je da ne gledam vani. Vrijeme, ne da je sugavo, nego vise nemam ni rijeci da opisem ovu kisurinu, ovo sivilo sto pokriva grad i kad ne znas koliko je sati i kad pojma nemas koji je dan.
Pokusavam da organizujem misli i logicki povezem zasto je tako. Pa ljudi dragi mjesec je maj, slavuji i ostale ptice pjevice, kanarinici a mogu i vrapci , trebale bi mi pod uhom cvrkutati, a omamljujuci miris rascvalosti proljetnog cvijeca, pluca nagraditi. Ma nek' barem golubovi avlijaneri klepetaju krilima ili seru po balkonu rado, samo da imam osjecaj proljeca, budjenja, zivosti.
Ali, nista. Apsoultno nista. Svi su se posakrivali, sklonili, nestali, a i ja sa njima. Cekaju neko bolje vrijeme, koje uskoro doci nece. Nije pretjerivanje, fakat, proljeca ove godine nisam vidio. Izgleda da cu ga preskociti i iznenada , bez pripreme, u ljeto direktno uletjeti. Jednostavno, zimska je kisa samo nastavila svoj okeanski put, niske temperature je prate, rekordi metereoloski prste na sve strane. I ajd ti sad budi zdrav!
Vrijeme je da obrisem sline. Nos mi se pretvorio u gripoznu kloaku, nepresusni izvor srece za jeftine papirnate maramice, te mi brisanje istog, ostaje jedina fizicka aktivnost ovih dana maja. Nemam vise nista od znacaja za reci. Ne mogu da mislim kad glava mi je teska, a tijelo odavno prestalo da slusa. Cekam da me gripa prodje, cekam da kisa stane, cekam godisnjeg doba milost. Do tada, nastavljam maj u slinama...
Thursday, 5 May 2011
Wednesday, 4 May 2011
Doolittle
Sinoc sam zavrsio na koncertu vesele vokalno instrumentalne momcadi iz Bostona, poznate i pod radnim nazivom, Pixies. Koncert je bio dobar, a i ja sam se osjecao dobro. A gdje necu. Pixies uzivo, gin-tonic u venama i masa ljudi starija od mene. Dobitna kombinacija i vecer za pamcenje.
Jeste da je radni dan bio i da mi se danas nije radilo nikako (noge klecaju, a oci na pola koplja stoje), sinocnji je izlazak bio pun pogodak. Nas troje, razdraganih istomisljenika muzickih i generacija razlicitih, ugodna smo dva sata proveli zajedno.
Pixies su bili planetarno popularni krajem 80-tih kad su sa par albuma poharali tadasnju scenu usli u legendu i stekli kultni status. Njihov izraz muzicki utabao je alter-stazu za bandove sto ce pocetkom 90-tih na sceni pojaviti. Kako to biva sa legendama, ubrzo su se raspali, krenuli putevima krivudave individualnosti, da bi negdje prije pet, sest godina ponovo se okupili.
Ova je turneja nazvana "Doolittle" ( istoimeni album sto ih je svojevremeno proslavio) tako da vecinom prze stvari s tog albuma, mada pokrivaju i cjelokupan opus u zavisnosti od mjesta i publike. Sinoc su tri puta izlalzili na bis. Raju nisu mogo ni granatama kuci otjerat. O zanimanju za njih govori i podatak da se veceras u Vancouvera drugu noc za redom jos jedan koncert odrzava.
Da okarakterisem zvuk benda tesko ce ici. Ukusi su razliciti, a oni su miljama uvijek od mejnstrima udaljeni bili. Ne mogu reci da su bend u koji se kunem do neba i hvalospjeve divljenja recitujem klececi ponizno na grbavim koljenima. Ipak, zainteresovali su me davno, dio su mog formiranja, a osjecaj ugodan i dalje traje. Tako da i danas, negdje u sehari imigrantskih iluzija i zrelih godina neoizbiljnosti (citaj...kartonska IKEA kutija za $ 5...opa.a) drzim kasete sa njihovim albumima.
Ono sto pamtim, svojevremeno citajuci zagrebacku Heroinu i beogradski Ritam, su rijeci uzbudjenog novinara, da se muzicki stil i sama definicija Pixies-a jedino moze otkriti sa akusticnom gitarom u krilu, logorsku vatru i nenamjesten vrisak iz grla. Oh-stop...
Jeste da je radni dan bio i da mi se danas nije radilo nikako (noge klecaju, a oci na pola koplja stoje), sinocnji je izlazak bio pun pogodak. Nas troje, razdraganih istomisljenika muzickih i generacija razlicitih, ugodna smo dva sata proveli zajedno.
Pixies su bili planetarno popularni krajem 80-tih kad su sa par albuma poharali tadasnju scenu usli u legendu i stekli kultni status. Njihov izraz muzicki utabao je alter-stazu za bandove sto ce pocetkom 90-tih na sceni pojaviti. Kako to biva sa legendama, ubrzo su se raspali, krenuli putevima krivudave individualnosti, da bi negdje prije pet, sest godina ponovo se okupili.
Ova je turneja nazvana "Doolittle" ( istoimeni album sto ih je svojevremeno proslavio) tako da vecinom prze stvari s tog albuma, mada pokrivaju i cjelokupan opus u zavisnosti od mjesta i publike. Sinoc su tri puta izlalzili na bis. Raju nisu mogo ni granatama kuci otjerat. O zanimanju za njih govori i podatak da se veceras u Vancouvera drugu noc za redom jos jedan koncert odrzava.
Da okarakterisem zvuk benda tesko ce ici. Ukusi su razliciti, a oni su miljama uvijek od mejnstrima udaljeni bili. Ne mogu reci da su bend u koji se kunem do neba i hvalospjeve divljenja recitujem klececi ponizno na grbavim koljenima. Ipak, zainteresovali su me davno, dio su mog formiranja, a osjecaj ugodan i dalje traje. Tako da i danas, negdje u sehari imigrantskih iluzija i zrelih godina neoizbiljnosti (citaj...kartonska IKEA kutija za $ 5...opa.a) drzim kasete sa njihovim albumima.
Ono sto pamtim, svojevremeno citajuci zagrebacku Heroinu i beogradski Ritam, su rijeci uzbudjenog novinara, da se muzicki stil i sama definicija Pixies-a jedino moze otkriti sa akusticnom gitarom u krilu, logorsku vatru i nenamjesten vrisak iz grla. Oh-stop...
Subscribe to:
Posts (Atom)